Znakovitost treće papinske posjete Bosni i Hercegovini i Sarajevu

Na poziv Kruga 99 Apostolskoj nuncijaturi u BiH, u nedjelju 1.marta gost-uvodničar biće Nadbiskup Luigi Pezzuto, apostolski nuncij

Očekivati je da će Nj. E. Apstolski nuncij iznijeti autentične stavove povodom treće papinske posjete BiH i Sarajevu, dobrim ljudima Bosne

Osnovne informacije:

Nadbiskup Luigi Pezzuto rođen je 30. travnja 1946. u mjestu Squinzano (Skvincano) na jugoistoku Italije. Za svećenika nadbiskupije Lecce (Leće) zaređen je 25. rujna 1971. Diplomirao je teologiju, a u diplomatsku službu Svete Stolice ušao je 1. travnja 1978. te bio na službi u Papinskim predstavništvima u: Gani, Paragvaju, Novoj Gvineji, Brazilu, Senegalu, Ruandi i Portugalu.

Otpravnikom poslova a.i. u Apostolskoj nuncijaturi u Republici Kongu i Republici Gabonu imenovan je 18. listopada 1995.

Apostolskim nuncijem u Republici Kongu i Republici Gabonu imenovan je 7. prosinca 1996.

Dana 22. svibnja 1999. imenovan je apostolskim nuncijem u Ujedinjenoj Republici Tanzaniji.

Apostolskim nuncijem u Republici Salvadoru i Belizeu imenovan je 2. travnja 2005.

Poznaje francuski, španjolski, portugalski i engleski jezik.

17. studenoga 2012. Njegova Svetost Benedikt XVI. imenovao ga je apostolskim nuncijem u Bosni i Hercegovini.

Kratke informativne zabilježbe o papinskoj diplomaciji

Sveta Stolica priznala je Bosnu i Hercegovinu 7. travnja 1992. i s njom uspostavila diplomatske odnose 20. kolovoza 1992. Prvi apostolski nuncij bio je nadbiskup (sada kardinal Francesco Monterisi (1993.-1998.), poslije kojega su slijedili nadbiskup Giuseppe Leanza (1999.-2003.) i nadbiskup Santos Abril y Castelló (2003.-2005.). Nadbiskup Alessandro D'Errico (od 2005. – 2012.). Sadašnji apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini je nadbiskup Luigi Pezzuto.

Trenutno je 179 država koje imaju diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Ovima treba nadodati Evropsku Uniju i Suvereni Vojni Malteški Red. S Organizacijom za oslobođenje Palestine (OLP), Sveta Stolica ima posebne odnose. Na multilateralnoj razini Sveta Stolica prisutna je u ONU kao „država promatrač“; osim toga, članica je ili promatrač u tridesetak međunarodnih i regionalnih organizacija.

Sveta Stolica i Država Grad Vatikan

Što je bolje reći: diplomacija Svete Stolice ili Države Grada Vatikana? I kako se provodi ova diplomacija, ako Vatikan ne posjeduje industriju, ni trgovinu ni vojsku; prema tome nema za ponuditi ekonomsku ili vojnu suradnju?

Da bi se odgovorilo na ova pitanja, veoma je važno objasniti što se podrazumijeva pod „ Sveta Stolica“ i „ pod Država Grad Vatikan„. U pravu i međunarodnoj praksi za Svetu Stolicu uzima se središnja uprava Katoličke Crkve (na čelu s Papom), kojoj je priznat puni i apsolutni suverenitet u njezinom duhovnom poslanju – istoga aktivno i pasivno pravo izaslanstva – kao jednoj državi.

Koji su razlozi kojima se opravdava ovo priznanje koje je za sada jedinstveno u povijesti međunarodnog prava i diplomacije ?

Postoje različite internacionalističke teorije, koje u kratko nije moguće iznijeti. Ipak želio bih barem istaknuti jednu teoriju koju je najlakše prikazati u povijesnom smislu. Kako je poznato, kroz mnoga stoljeća – od 754. do 1870. – Papa je bio također vremeniti poglavar jedne prave i vlastite države. Ona je obuhvaćala jedno dosta široko područje, koje odgovara više-manje današnjoj središnjoj Italiji. „Papinske Države“, kako su se onda zvale, iskusile su ozbiljne poteškoće u drugoj polovici XIX. stoljeća. Tada je u Italiji, koja je imala drugačiji politički izgled, i obuhvaćala je mnogo manjih suverenih država, sazreo je osjećaj nacionalnoga jedinstva, što se (ukinućem manjih država) ostvarilo napose u godinama 1859.-1870. Rim – središte Papinskih država – zauzet je 1870. Iako se našao u teškoj situaciji da je vidio zauzeta područja Papinske države, na međunarodnoj razini Vrhovni svećenik nastavio je stvarno vršiti aktivno i pasivno legacijsko pravo

Tako je pomalo u papama, koji su se nasljeđivali, tih godina sazrijevala ideja da se odrekne vremenite vlasti i usredotoči se na duhovno poslanje poglavara Katoličke crkve. Pitanje je bilo riješeno 1929., kada je potpisan Lateranski ugovor s Italijom. Njime je bio priznat potpun i apsolutan suverenitet pape u njegovom duhovnom poslanju (kao poglavaru države); a u isto vrijeme bila mu je priznata suverena vlast na jednom malom teritoriju Rima , oko Vatikanskog brežuljka. Tako je rođena Država Grada Vatikana (SCV): maleno područje (44 hektara) da bi se zajamčila neovisnost i suverenitet Svete Stolice, i olakšalo njezino duhovno i međunarodno poslanje.

Dakle, tko je subjekt međunarodnog prava, subjekt papinske diplomacije? Sveta Stolica ili Država Grad Vatikan?

Odgovor je da su oboje subjekti međunarodnog prava i zajedno imaju jednog poglavara, a to je Papa. No SCV je sigurno atipičan u svojoj suverenosti jer je ona upućena na suverenost Svete Stolice.

Iz toga slijedi, reći diplomacija SCV-a ili veleposlanstvo SCV-a je u mnogome ograničavajuće. Papinska diplomacija je diplomacija Svete Stolice; i apostolski nunciji su ambasadori Svete Stolice. Tako je putovnica vatikanskih diplomata Svete Stolice; a u diplomatskom popisu svih država, s kojima imamo diplomatske odnose, nalazimo se pod imenom „Sveta Stolica“.

Ipak, rekao bi da je ispravno govoriti i o vatikanskoj diplomaciji, ako pod „Vatikanom“ ne podrazumijevamo samo SCV, nego jedan širi način razumijevanja Svete Stolice, kao moralnoga i duhovnog autoriteta u međunarodnoj zajednici.

Nuncijature i apostolski nunciji

Veleposlanstva Svete Stolice nose ime apostolska nuncijatura, veleposlanik Svete Stolice nosi naziv apostolski nuncij. Riječ „nuncij“ je latinskoga podrijetla. Označava glasnika, poslanika; riječ „apostolski“ odnosi se na papu i njegovo poslanje. Stoga je apostolski nuncij papin poslanik, veleposlanik Papin i Svete Stolice.Ipak, reći da je apostolski nuncij veleposlanik je Svete Stolice, ispravno je međutim ali ne izražava u potpunosti njegovu funkciju i poslanje. Ovo je zbog vrlo jednostavnoga razloga : apostolski nuncij je poslanik Svete Stolice, pape; međutim papa i Sveta Stolica nemaju samo diplomatsku funkciju, nego i duhovnu: središnje uprave katoličke zajednice. Ova da aspekta, ove dvije funkcije su temeljne za bolje razumijevanje rada jednoga nuncija i jedne apostolske nuncijature.

S gledišta unutarnjeg prava Crkve, jedan važan dokument za bolje razumijevanje uloge apostolskih nuncija jest onaj pape Pavla VI., iz godine 1969., Sollecitudo Omnium Ecclesiarum, koji je u bitnome prihvaćen u sadašnjem Zakoniku kanonskoga prava, na snazi od 1983. Ova dva zakonodavna teksta – unutarnjega prava Katoličke Crkve – prikazuju tri zadaće u poslanju apostolskog nuncija:

1. Diplomatska zadaća: jest ona kod država i međunarodnih organizacija, slična onoj drugih veleposlanika;

2. Crkvena zadaća: apostolski nuncij ima svoje poslanje kod katoličke zajednice zemlje u koju je poslan. To je funkcija usklađivanja na lokalnoj razini, i istovremeno posrednika između katoličkih zajednica i središnje uprave Crkve (Sveta Stolica);

3. Ekumenska i međureligijska zadaća. Danas – nakon nerazumijevanja prošlosti – mnogo se insistira na potrebi dijaloga među kulturama i religijama. Govorimo o ekumenskom dijalogu, kada se radi o odnosima s kršćanskim vjerskim zajednicama (pravoslavni, npr., u onome što se odnosi na Bosnu i Hercegovinu). Govorimo o međureligijskom dijalogu, kada se radi o suradnji i kontaktima s drugim nekršćanskim religijama, kao npr. Islam.

Zbog ovog razloga, na početku svoga poslanja apostolski nuncij prima dva vjerodajna pisma: jedno za poglavara države u koju je poslan (kao i ostali veleposlanici), i drugo za predsjednika biskupske konferencije mjesne katoličke zajednice.S internacionalističkoga gledišta, o liku apostolskog nuncija govori se izričito u Bečkom ugovoru o diplomatskim odnosima iz 1961. Članak 14 Bečkog ugovora govori o tri klase šefova misija; prvi razred, tu se čita, je „onaj veleposlanika ili apostolskih nuncija akreditiranih kod državnih poglavara, i ona drugih šefova misija koji imaju istovjetni stupanj“. Zatim – ovo je jedna zanimljiva točka – ponovno se govori o apostolskim nuncijima u članku 16. Ovaj članak odnosi se na dekanatstvo, red precedencije među šefovima misija. Dakle, u prvom paragrafu određuje se da „šefovi misija zauzimaju svoj rang prema datumu i trenutku kada su preuzeli svoje dužnosti“. Zatim u 3. paragrafu se kaže: “Ovaj članak ne dira običaje koji su prihvaćeni ili će biti prihvaćeni od države akreditatorice u onom što se tiče precedencije predstavnika Svete Stolice“.

Ovaj paragraf nalazi svoje opravdanje u činjenici da u mnogim zemljama – naročito u onima s katoličkom većinom (ali ne samo u njima), običaj je dati apostolskom nunciju prvenstvo među šefovima misija. Drugim riječima, apostolski nuncij odmah postaje dekan diplomatskog zbora, od časa kad pokaže vjerodajnice. Ovo se događa u cijeloj Latinskoj Americi, gotovo u cijeloj Srednjoj Americi u nekim državama Azije i Afrike (Filipini, Obala Slonove Kosti, Maroko). Među europskim državama su: Portugal, Španjolska, Francuska, Belgija, Irska, Italija, Malta, Austrija, Njemačka, Švicarska, Mađarska, Slovačka, Poljska, Na Balkanu, to se događa u Sloveniji i u Hrvatskoj (u ovim krajevima imamo apostolskoga nuncija dekana po pravu u Ljubljani i Zagrebu; apostolskog nuncija, koji nije dekan, u Beogradu i Sarajevu ; i jednoga nerezidencijalnog apostolskog nuncija za Makedoniju i Crnu Goru).

Drugi posebni elementi papinske diplomacije

Diplomati Svete stolice ne regrutiraju se u samo jednoj zemlji, nego na svih 5 kontinenata. U prošlosti u većini su bili Talijani; ali posljednjih godina sve se više širi tzv. fenomen internacionalizacije papinske diplomacije. Motiv je očit, ako vodimo računa o onome što smo rekli o Svetoj stolici kao središnjoj upravi Katoličke crkve, koja je raširena u cijelom svijetu. Bosna i Hercegovina ma tri vatikanska diplomata.

Dvostruka akreditacija apostolskoga nuncija (kod države i kod katoličke lokalne zajednice) čini da je apostolski nuncij uvijek kod svoje kuće; u smislu da ga katolička zajednica prima prije svega kao nadbiskupa, koji je osobni papin izaslanik. Zato, kad putuje, uglavnom je gost mjesnih biskupa/svećenika/redovnika. Prema mome iskustvu, smatram da je to vrlo korisno: omogućava nam da bolje shvatimo mentalitet mjesta i da prirodno sudjelujemo u svakodnevnom životu lokalne populacije. Prema mome mišljenju, i ovo je jedna od tolikih malih tajna vatikanske diplomacije, u smislu da smo u startu – recimo tako – u prednosti u odnosu na naše kolege iz drugih država, jer se nas ne smatra kao “strance”.

Najstarija diplomacija?

Često se kaže da je papinska diplomacija među najstarijima. Neki kažu dapače da je apsolutno najstarija. Je li točno?

Ustvari treba znati da su poslanici i poslanstva među vladarima stari koliko i svijet. Ipak kao datum rođenja moderne diplomacije – to jest stalnih izaslanika i poslanstava – uglavnom svi uzimaju 1445. godinu, kada je ondašnja Republika Venecija otvorila stalno diplomatsko poslanstvo u Firenci. U krugu od malo godina, isto su uradile mnoge države, i Papinske države. Za našu diplomaciju, godina 1500. je važna prekretnica, jer su bile otvorene prve dvije apostolske nuncijature u modernom smislu: u Veneciji i Parizu. Dakle, čini mi se ispravnim reći da ja papinska diplomacija među najstarijima.

U konačnici moglo bi se također reći da je papinska diplomacija apsolutno najstarija, jer mnogo prije 1445. godine pape su institucionalizirale jedan oblik stalnoga poslanstva. Mislim na ono što su pape običavale činiti u srednjem vijeku, šaljući vlastitoga predstavnika kod Dvora u Carigradu (koji je bio preuzeo mjesto Rima kao vođe Rimskoga carstva, počevši od 536. godine). Ovaj papin izaslanik je bio nazivan poklisar a kasnije su poklisari bili slani kod novih kraljevstava koja su nastajala u Europi, nakon pada Rimskoga carstva. Posebnu važnost imao je poklisar kod Franačkoga dvora.

Poneki stručnjak primjećuje da figura poklisara ne može biti izjednačena “sic et simpliciter” s apostolskim nuncijem: jer je poklisar u kontakt dovodio dva komplementarna autoriteta u krilu istoga društva (Crkva i država), a ne dva autoriteta iste naravi (to jest suverene vlasti). U svakom slučaju, svi se slažu u tvrdnji da ova figura – poklisara – predstavlja barem prvi korak prema imenovanju modernih apostolskih nuncija, koja se događa od 1500. godine, kao što je spomenuto, kada papa nije više bio samo na čelu Katoličke crkve nego i suveren Papinskih država.

Isto tako, uglavnom se svi slažu u tvrdnji da je naša Diplomatska škola apsolutno najstarija. Ona se naziva Papinska crkvena akademija i nalazi se u središtu Rima (u jednoj ekstrateritorijalnoj zgradi) iza Panteona. Ustanovio ju je papa Klement XI. 1701. godine i prije nekoliko godina proslavila je treću stogodišnjicu ustanovljenja, uza sudjelovanje Ivana Pavla II. i najviših predstavnika Svete Stolice. Papinska crkvena akademija ima polaznike dolaze s 5 kontinenata (oko 30 svake godine, po najmanje dvije godine studija).

Izvor: ktabkbih.net