Piše: Senadin Lavić

Analiza socijalnog konteksta u “doba coronavirusa” – Obrazovanje, društvo znanja i krizno stanje. Glupost je virulentna, a znanje se teško prenosi!

Piše: Prof. dr. Senadin Lavić

Komunizam je davno pao! Pojedini autori u Bosni vrlo naivno i dalje udaraju po komunizmu kao političkoj ideologiji. Zanimljivo je to kako domaći populisti još uvijek, u prvim decenijama 21. stoljeća, ostaju zarobljeni u binarnu opreku komunizam-muslimani i kako iz te mrtve, potrošene suprotnosti pokušavaju razviti priču o nečemu što ne postoji ili što je apsolutno irelevantno za aktuelni povijesni trenutak. A pritom glasnici te populističke naracije vješto zatvaraju oči pred destruktivnom političkom ideologijom i pravim neprijateljima Bosne u vidu četničkog i ustaškog militarnog pokreta i hegemonijske ideologije velikodržavlja. Na besplodnoj binarnosti zasnovana etnopolitika na taj način ne vidi bitne tokove vremena u kojem se Bosna nalazi nakon agresije i novih strujanja u 21. stoljeću. Ti nesretni govornici populizma ne pominju nikako konzervativne ideologije u kojima su se utemeljili i ne dozvoljavaju cjelini bosanskog naroda da ispliva iz lažne feudalne prošlosti i mitova. To da komunistička ideologija smeta religijskoj instituciji i njezinoj naraciji jeste sasvim razumljivo, čak izgleda da je to očekivana reakcija na jednu propalu ideologiju, međutim, sasvim je besmisleno poslije 1989. i pada socijalističkog bloka i komunističke ideologije, optuživati komunizam za kritiku religije i bezbožništvo. Tako se pokazuje da je ideološki narativ s obje strane, koje se epistemičko-eshatološki sasvim poklapaju, zapao u nefunkcionalne i neučinkovite skolastičke rasprave u vremenu kada ljudskim zajednicama treba pluralistička racionalnost i plural socioloških teorija društvenog života.

Obmanjujuća analitička skolastika populističkih tumača religije i propalog komunističkog ideologema u 21. stoljeću svjedoči o nedostatku vizija, ideja i zdravih misli. Ozbiljne nacije se bave implementacijom najnovijih znanja i tehnologija u sadržaje ljudskog života i pojavom mogućih implikacija tog poduzeća na moralnu racionalnost i njezine interpretacije, uz svijest da znanstveno-tehnički napredak nije nužno humani napredak i da ne ostvaruje nužno humanističke ideale čovječanstva.

Stoga je nužno istrajavati na govoru o važnosti znanosti i prosvjetiteljstva za ljudsku zajednicu kao načina suprotstavljanja “mraku”, nepravdi, bezakonju i drskosti bastarda da gospodare ljudskim životima u zajednici. Znanost i obrazovanje su jedini dugoročni modeli djelovanja na putu izbavljenja iz sumraka balkanskog svijeta zarobljenog u neznanje, zaostalost i svešteničke mitove. Svijest o blizini letalnog događaja pokreće u zajednici povjerenje i potragu za sigurnim znanstvenim znanjem i procjenama. Oslobađanje od lažnih iskaza kvazi-nauke predstavlja najvažniji posao znanstvene racionalnosti u kriznom stanju. Samo znanstvena racionalnost može osigurati prohodan put kroz “viruse” koji su oko nas u formama političkih ideologija i pandemija koje razaraju život.

Agresija i genocid su državni projekti. “Miloševićev režim” je sintagma koja se često koristi da se opiše i naznači srbijanski put u neofašizam i agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1990-ih godina. Nužno je, pritom, imati u vidu da se ne radi o Miloševiću kao pojedincu koji je krivac za sve. Milošević nije bio sam, naprotiv, sve što je radio pokazuje da je bio na čelu duboke i destruktivne organizacije! Ova sintagma je, ustvari, samo oznaka jedne kompleksne strukture, institucija i ljudi u državi Srbiji tog vremena koja je stajala iza projekta uništavanja Bosne i njezinog pretvaranja u “srpsku zemlju”. Tako je bilo i s Hitlerom u Njemačkoj – on je rezultat šireg konsenzusa njemačkih političara, kapitalista, religijskih institucija, akademskih zajednica i intelektualnih krugova, ideologiziranih masa i antisemitske ideologije. Sve to skupa daje Hitera i nacizam! Poslije rata i zločina mnogi kancelarijski “pacovi” ostali su na pozicijama sistema. Tako danas izgleda srbijanska vlast – ona funkcionira kao da je i dalje Milošević na čelu i zapovijeda. Jasan je “moral” divljačke sile Miloševićevog režima, koji se obrušio na nenaoružan, civilni narod Bosne, kako bi jednom za svagda proveo u djelo infekciju virusa – “Svi Srbi u jednoj državi”. Pritom, moraju pobiti i poklati nekoliko stotina hiljada nesrba koji se ne slažu s tim virusom političke idelogije velikosrbijanstva.

Zašto danas treba pominjati četnike i ustaše? Zato što su, jasno rečeno, bili fašisti i stajali na strani fašizma koji je četrdesetih godina 20. stoljeća zapalio svijet i ove naše prostore u bratoubilačkom ratu, te kroz kvislinške tvorevine Pavelićeve NDH i Nedićeve Srbije služili Hitleru i Musoliniju. Komunistička partija i Narodooslobodilački pokret s Titom na čelu su uspjeli da se uzdignu iznad tog užasa klanja, masovnih zločina i mržnje, te stvore kakav-takav okvir života koji je pola stoljeća osigurao mir i blagostanje za veliki broj ljudi. Odavno nema komunista ni Tita, ali ima velikih naracija konzervativaca i revizionista, naprimjer, s Tuđmanovim “konceptom povijesti” na čelu. Oni “u ime naroda” vode nove fašističke projekte i mogu pokrenuti nove katastrofalne sukobe u kojima stradaju nedužni ljudi.

Antibosanski virus tuđmanizma nastavlja “tradiciju” NDH i fašističku ideologiju, pokušavajući uvjeriti današnje ljude da je to “prirodno stanje” politike. Tuđmanov hegemonijski malograđanski projekt “HR HB”, na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, koji je zamišljen kao podebljanje “kifle” na račun bosansko-hercegovačke teritorije, proveden je agresijom i sankcioniran u Haškom tribunalu kao Udruženi zločinački pothvat (UZP). Naravno, povijesno posmatrano, taj hegemonijski nacrt nema nikakvo opravdanje osim nemoralne osvajačke potrebe malog balkanskog kompleksa da se pokaže “velikim”, jer je kroz povijest bio potčinjen ili ugarskom ili austrijskom ili talijanskom vladaru! Specifičnost političke dimenzije tog propalog projekta koji je presuđen ogleda se u istrajavanju sljedbenika projekta da nastave s onim za što su sankcionirani. Time oni, kao i srspke četničko-hegemonijske snage, ne izražavaju kajanje, žaljenje i priznavanje sudskih odluka. Iza tog barbarskog ponašanja stoji fašizam i njegovi nesankcionirani podstrekači u Hrvatskoj i Srbiji, brojni kancelarijski zločinci i akademski savjetnici. Stoga je opravdano kazati da je moralno pitanje odgovornosti za počinjene zločine u Bosni najteže pitanje za srbijansku i hrvatsku kulturu i opći smjer humanog postojanja u budućnosti. Da li su srbijanske i hrvatske političke elite (u slučaju Srbije i intelektualne elite) u stanju, da se suoče s vlastitim zlodjelima protiv Bosne i preuzmu odgovornost za barbarstva i zločine? Da li te elite mogu svladati “virus fašizma” koji je pušten 1990-ih? To je pitanje koje tek slijedi u vremenu preispitivanja dolazećeg humanizma i budućnosti homo humanus-a.

Za Bosnu je izuzetno važno da Bosanci/Bošnjaci ne odgovore istom mjerom na srbijanske i hrvatske projekte i ne počnu stvarati simulakrum neke nazadne ideologije. Opasna aberacija od bosanskog mišljenja i identiteta, kao mentalna aberacija, vodila bi direktno u poništavanje vlastitog identiteta i povijesnog trajanja. Najvažnije je u ovom času povijesti znati vlastito neznanje – ili, drugim riječima, znati da ne znamo o sebi dovoljno i da je naše neznanje veliko.

Univerzalni lijek! Neoliberalni koncept zdravlja nudi nam misao da se može naći jedan univerzalni lijek za sve ljude koji će ih štiti od COVID-19 ili neke druge bolesti. Pitanje je do neba: kako je moguće naći jedan univerzalan lijek za sve ljude? Postoji li uopće univerzalni lijek? Ko će ga praviti? Ko će ga prodavati? I, ko će garantirati da je to doista lijek? Čini se da je opravdano nepovjerenje prema određenim dijelovima savremene znanosti u kojima se ona spaja s neoliberalnom logikom tržišta i profita i postaje sredstvo hegmeonije i porobljavanja ljudi širom svijeta. Kritičari takvog poretka otvoreno izražavaju veliko nepovjerenje (naprimjer dr. Shiva Ayyadurai) smatrajući tu sliku “zabavom duboke države”, velikom predstavom za mase u kojoj ljudi iza scene manipuliraju javnost i ostvaruju velike profite na friziranim naučnim činjenicama.

Čak ni “published papers in peer-reviewed journals” više nisu sigurnost da se ne radi o manipulacijama oko lijekova. Bitka za tržište je najstravičnija bitka u kojoj sudjelujemo. Ratovi za tržište određuju naše svakodnevne živote i cjelokupnu budućnost čovječanstva. Krupni kapital daje stipendije naučnicima koji će raditi ono što je interes kapitala i profita. Sve druge nauke i problemski sklopovi mogu jednostavnu da nestanu i ugase se. Tako funkcioniraju veliki univerziteti u SAD a odnedavno i u Evropi. Nauka je sredstvo krupnog kapitala u epohi neoliberalnog kapitalističkog fundamentalizma u kojem je tržište mjera i kriterij svih ljudskih znanja i aktivnosti. Zato je moguće da se država koristi za poslove neoliberalnog kapitalizma i povezuje s istraživanjima biološkog oružja koje će u budućnosti sijati strah i smrt među ljudima. Manijaci moći tek će isplivati na obale povijesti i zaprepastiti čovječanstvo novim užasima. To više nisu crni scenariji budućnosti već realnost u kojoj se nalazimo između mnoštva uskladištenih nuklearnih oružja i stravičnih biological weapons koja tek nadolaze pred čovječanstvo u pozadini ekonomskih ratova i teorija zavjere.

Neki dijelovi društveno-političkog sistema koriste pandemiju virusa corona za vlastite političke pothvate koje ne bi mogli ostvariti u mirnodopskim, normalnim i legalnim političkim okolnostima. U kriznom i vanrednom stanju oni preuzimaju ingerencije i moći koje u regularnom demokratskom poretku ne bi mogli ni sanjati. Tako se u nesreći širih razmjera uvijek pojavljuju ljudi i grupe koje profitiraju. Oni nameću represiju i kontrolu nad ljudima pod “egidom brige za njih” – u tom neredu povećavaju svoju vladarsku moć!

Liberalizam i neoliberalizam. Nužno je jasno razlikovati liberalizam od neoliberalizma. Liberalna ideja slobode razlikuje se od neoliberalnog tržišnog fundamentalizma. Ta ideja slobode nije i ne može biti razumljena na istoj razini kao neoliberalistička pohlepa za profitom. Može se slobodno reći da liberalizam misli na slobodu čovjeka, a neoliberalizam na slobodu kapitala u nereguliranom sistemu i tržištu. Da li u “liberalnoj zamisli slobode” u centru stoji čovjek ili kapital? Da li je riječ o antropocentrizmu ili kapitalocentrizmu? Šta dominantna politička ekonomija preferira u tom pogledu? Na osnovu odgovora na ova pitanja moguće je distingvirati liberalna nastojanja od neoliberalnih. Čini se, nažalost, da je čovjek potkopan i marginaliziran u globalnom kapitalističkom poretku. U njemu čak “lijevi ideali” izgledaju naivno i smiješno! Možda i neodgovorno?! Svijet se ne može mijenjati ako ga ne razumijemo i ako nismo spremni da se suočavamo s njegovim izazovima. Nije dovoljno stajati po strani i jadikovati iz zaprepaštenja nad činjenicom da je sve otišlo k vragu. To i nije neki veliki uvid čak od doba rušenja kule u Babilonu!

Koji ideali mogu voditi-usmjeravati čovječanstvo i pojedine ljude danas ako je vidljivo da je moralna racionalnost dramatično razorena u ljudskim sistemima obrazovanja i zdravstva? Podsjećanje na “liberalnu zamisao slobode” mora izbjeći dominantni naivni pristup narativa o “kapitalističkoj diktaturi” koja se nametnula u EU i SAD, a istovremeno svim znanjima i čulima dezavuirati neoliberalističku ideologiju slobode i “slobodne” trgovine, neograničene, beskonačne i sveprožimajuće trgovine, koja u povijesnoj realnosti znači samo jedno: da bogati (krupni kapital) pljačkaju siromašne širom svijeta bez ikakvih ograničenja. Pritom, globalizacija je dekor i scena iza koje se pojavljuje globalno tržište kao instrument neviđene eksploatacije drugih nacija i prirodnih resursas. U toj stvarnosti globalni kapitalizam nije pozornica ostvarivanja istinske slobode ljudi. Ponovo treba približiti liberalnu zamisao ljudima i govoriti o ideji slobode kao smislu ljudskih života. Ovo je za Bosnu posebno bitna tema jer je ona na strateški način usmjerava u budućnosti i pokazuje važnost povezivanja obrazovanja ljudi, kvalitetnog znanja i svijesti o sobodi.

Na kraju krajeva, neoliberalizam je rafinirani narativ i izraz sile nad onim nemoćnim i nezaštićenim pred mehanizmom tržišta. Zato je on tehnološki barbarizam kapitala. Apsolutna vjera u iscjeljujuću moć tržišta izraz je apsolutne moći kapitala naraslog do besmisla. Rezultat je da slabi i siromašni postaje još više slabiji i nemoćniji, a oni bogati i opasni još bogatiji s intencijom da još više otimaju od siromašnih i nemoćih – što zvuči paradoksalno. Na eksploataciji i pljački se zasniva sva moć bogatih! Neoliberalizam može uvjek optužiti siromašne i neuspješne da se ne zalažu dovoljno na tržištu i da nisu spremni za tržišnu utakmicu. Na isti način neoliberalni epidemiološki model može uvijek optužiti stare i nemoćne, one koji su bolesni, što se nisu pridržavali mjera izolacije i da su sami krivi što ih je “zakačio” virus corona i bolest COVID-19. U ovom smjeru misleći, Harun Hadžić je podsjetio na jedan ilustrativan tekst pod naslovom “Kolektivni imunitet” je epidemiološki neoliberalizam. “Baš kao što siromašni pojedinci” – kaže autorica Isabel Frey – ”mogu biti optuženi da su siromašni jer se ne trude dovoljno, oboljeli pojedinci mogu biti optuženi da su sami krivi za svoje stanje jer se nisu pridržavali karantina i izolacionih mjera… Kolektivni imunitet nije samo loša nauka ili loša politika. To je biološki rat. Zbog njega će umrijeti mnogo ljudi, a vlade neće preuzeti odgovornost za njihovu smrt. No, ova strategija nije došla niotkud. Ona je logičan nastavak političkog rasuđivanja koje je vladalo svijetom poslednjih decenija, dovedenog do ekstrema u vidu laissez-faire socijal-darvinizma. Jer – ljudi koji veruju u samoregulirano tržište također će vjerovati u samoreguliranu epidemiju – pa čak iako to ubija.”

U procjepu između neoliberalnog kapitalističkog fundamentalizma i postratnog organiziranja društva zatekla se bosanska corona-kriza s prenaglašenim policijskim izvještajima i upozorenjima građanima, o broju slučajeva i rješenja o kažnjavanju, važnosti pridržavanja mjera izolacije za zajedničko održanje i borbu za zdravlje. Možda su te nepopularne mjere spasile veliki broj ljudi od nesvjesnog inficiranja i širenja infekcije asimptomatskim putem? Možda je iskustvo kriznog stanja 1990-ih orijentiralo ponašenje većine građana koji su već jednom preživjeli pakao Sarajeva pod opsadom, užas Srebrenice, Bihaća, Olova, Mostara, Goražda i drugih ratom zahvaćenih gradova. Većina građana je svjesna da je u aktualnom povijesnom trenutku država slaba i nerazvijena – i kao ideja i kao mehanizam.

Bosanski državni identitet je koncept koji nas uči da država nije plemenska zajednica s “poglavicom” na čelu. U kriznom stanju država je okvir sigurnosti i slobode građana, dakle, jedna vrsta dobra od kojeg svi imaju korist. Ona je država-nacija koja se jednako odnosi i brine o svakom svome građaninu. Međutim, pokušaj da samo neki iz “političke elite” imaju korist od države vodi nas u oligarhokratiju i elitokratiju, što predstavlja nazadovanje u poimanju države. Nažalost, mnogi ljudi iz vladajućih ešalona u regiji još se nisu oslobodili feudalnih iluzija i pokušavaju oteti državu za sebe. Oni svjesno onemogućavaju da se pojave stručni ljudi ili ljudi od znanja koji bi vodili operaciju čuvanja zdravlja građana u zdravstveno-kriznom stanju pandemije virusa corona. Oni samo žele grubo ovladati ljudima na neki feudalni način, posjednički, balkanski. Sistemi zdravstva i obrazovanja u kriznim stanjima najbolje pokazuju na kojoj su razini ljudski odnosi pod sjenom socijal-darvinizma. Zato je Bosna u pravoj opanost od tajkunskog povezivanja s neoliberalnim vrijednostima kapitalizma pri čemu se država i nacionali državljanski identitet potpuno podređuju pojedincima koji su isplivali na površinu u procesu tranzicije.

Nefunkcionalni zdravstveni sistemi u Holandiji, SAD ili Velikoj Britaniji ogledaju se u tome da su oni već dobro razoreni neoliberalnim direktivama. Oni uopće nemaju toliko kapaciteta da preuzmu brigu o bolesnima i inficiranima virusom korona. Stoga je, donekle, njima bliži pristup “imuniteta krda”! Ali, kapitalistička mašina klapara i nije humana! Sistem neoliberalnog kapitalizma pokreće ratove širom svijeta, ubija stotine hiljada ljudi i zaprječava drugačiju ljudsku budućnost koja se ne uklapa u “svijet tržišta”! Šta će biti s kapitalizmom, posebno s neoliberalnim kapitalizmom i njegovom dogmom o sverješavajućem tržištu? Neće se valjda pokrenuti novi sukobi da bi se mehanizam održao? Da li je komodifikacija rješenje za sve ili postoji i neki drugačiji put u organizaciju društva, s one strane opreke komunizma-socijalizma i kapitalističke organizacije? Neoliberalni kapitalizam voli pretjerivanja, prenapuhane balone i naracije, i ne priliči mu da bude skroman i građanski pitom oblik društvene mobilizacije. U tome sklopu Bosna treba pronaći svoju mjeru postojanja! Siromašna država teško može krenuti u prosvjetiteljske i razvojne projekte.

(Vijesti.ba)