Autor: Ivo Komšić

U zločinačkom cilju preseljavanja naroda, za koji je Tuđman smislio eufemizam ”etničko čišćenje”, a što je zapravo prikriveni genocid, veliki problem je predstavljalo Sarajevo kao glavni grad države, kao najveći hrvatski grad u BiH, s preko 40 hiljada Hrvata, kao središte svih vjerskih, nacionalnih, političkih i kulturnih hrvatskih institucija.

U Sarajevu je sjedište Nadbiskupije Vrhbosanske, Franjevačke provincije ”Bosne srebrene”, samostana časnih sestara, vjerskih karitativnih institucija, Hrvatskog kulturnog društva ”Napredak” sa svim udrugama.

U trenutku kada se aktivira Tuđmanov zločinački poduhvat, s formiranjem Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne 1991. i aktiviranjem ”mirovnog plana” za BiH početkom 1992. godine, u Sarajevu je aktivno nekoliko strukovnih udruga koje okupljaju sarajevske Hrvate i koje djeluju u okviru Hrvatskog kulturnog društva ”Napredak”.

Također, u trenutku početka agresije na BiH Hrvati aktivno sudjeluju u državnoj vlasti BiH – imaju dva člana Predsjedništva države, kao i druga dva naroda, participiraju ravnopravno s drugima u Vladi Republike BiH, s tim što su premijer i ministar obrane Hrvati, predsjednik Suda BiH je Hrvat, Hrvati su na direktorskim pozicijama u najvećim privrednim organizacijama u Sarajevu, na klinikama, u znanstvenim, kulturnim i sportskim republičkim istitucijama i javnim poduzećima.

Letimični pregled pokazuje da sarajevski Hrvati nisu pasivno prihvatili blokadu i uništavanje grada, da su se dobro organizirali i krenuli djelovati usprkos svemu. Sve udruge su aktivne, svaka u svome domenu i daju poseban pečat obrani od agresije

HDZ BiH, slijedom srpske politike u BiH koju vodi SDS s Karadžićem na čelu, povlači svoje kadrove iz svih institucija. Pod pritiskom Tuđmana jedan član Predsjedništva daje ostavku, drugi izbjegava blokadu Sarajeva odlazeći rodbini u Zenicu, a odatle u Hercegovinu, članovi vlade s premijerom napuštaju Sarajevo i privremeno odlaze u Kreševo da bi odatle otišli u Grude ili izvan BiH. Ostali dužnosnici koji nisu stranački kadrovi napuštaju Sarajevo po vlastitom nahođenju.

U takvoj situaciji sarajevski Hrvati se drže uz svoje vjerske institucije, organiziraju se oko ”Napretka” u njegove strukovne udruge i pokušavaju djelovati u već blokiranom Sarajevu.

To su: Udruga za odgoj i obrazovanje sa 460 članova, Hrvatska gospodarska zbornica sa 830 članova, Udruga likovnih umjetnika i graditelja sa 140 članova, Hrvatska glazbena udruga sa 360 članova, Udruga pravnika sa 104 člana, zatim, formira se radio stanica ”Vrhbosna”, pokreće časopis ”Stećak”, Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost, formiraju se sportski klubovi.

Vjerske institucije također nastavljaju svoje djelatnosti bez zastoja, redovno se drže mise u Katedrali i na Bistriku u crkvi sv. Ante. Uz to franjevci odlaze svake sedmice u Dobrinju, naselje odsječeno od grada i u potpunom vojnom okruženju, drže mise tamošnjim katolicima, iako nije postojala katolička župa (bit će uspostavljena tek nakon rata kao jedina franjevačka župa u Sarajevu i izgradit će crkvu).

Ovaj letimični pregled pokazuje da sarajevski Hrvati nisu pasivno prihvatili blokadu i uništavanje grada, da su se dobro organizirali i krenuli djelovati usprkos svemu. Sve udruge su aktivne, svaka u svome domenu i daju poseban pečat obrani od agresije.

Po manifestacijama koje se održavaju, posebno kulturnim, stiče se dojam da je Sarajevo hrvatski grad. Sve djelatnosti se odvijaju u najtežim i pogibeljnim uvjetima – svakodnevnom granatiranju grada i neprestanom snajperskom vatrom, bez osnovnih uvjeta za život, bez struje, vode, plina, lijekova, goriva, hrane.

Ova široka i svakodnevna djelatnost pokazuje da sarajevski Hrvati nemaju ni u primisli odlazak iz Sarajeva. Naprotiv uporno pokazuju da je to i njihov grad, da su u njemu svoji na svome, da se ne pokoravaju agresiji i da su značajan pečat grada.

To je izazivalo bijes kod Tuđmana i funkcionera Herceg-Bosne, ali ih nije zaustavljalo u ostvarivanju njihovog zločinačkog cilja. U dogovoru s Karadžićem donijeli su plan iseljavanja hrvatskog stanovništva iz Sarajeva. Uspostavlja se autobusna linija Kiseljak-Sarajevo, odnosno restoran ”Delminijum” u Doglodima, općina Ilidža, a cijeli putni pravac do Kiseljaka je pod kontrolom vojske Republike Srpske.

Putnici se preuzimaju dva puta u toku dana, ujutro i poslijepodne. HDZ je dobio od Karadžića dozvolu da može tom linijom iseliti Hrvate Sarajeva. MUP srpske opštine Ilidža izdao je uputstvo da se svim Hrvatima dopusti izlazak iz grada, a da ”ni muslimanska ptica ne smije izaći iz Sarajeva”.

Muslimani zajedno s gradom trebaju biti sravnjeni sa zemljom, a Hrvati i Srbi koji ostanu u gradu moraju doživjeti sudbinu Muslimana. (Ovaj dogovor je potvrdio Radovan Karadžić na pregovorima u Ženevi – kada je upozoren da svaka granata njegove vojske u gradu ubija i Srbe, i to u znatnom procentu, hladnokrvno je odgovorio: ”Pobijte ih sve, to nisu Srbi, da su Srbi ne bi bili u Sarajevu”).

Hrvatima je upućen javni poziv da izvlače iz Sarajeva rodbinu i prijatelje, iz Hecegovine i srednje Bosne su svakodnevno dolazili ljudi u Kiseljak da bi organizirali to izvlačenje. Za uzvrat, HVO Kiseljaka je osiguravao prolazak Srba iz srednje Bosne, posebno Zenice, Travnika i Bugojna, prema Ilidži.

U ostvarivanju Tuđmanovog zločinačkog poduhvata problem je bio s temeljnim vjerskim i kulturnim institucijama, s Nadbiskupijom, franjevačkom provincijom, samostanima časnih sestara i ”Napretkom”.

U zločinačkom cilju preseljavanja naroda, za koji je Tuđman smislio eufemizam ”etničko čišćenje”, a što je zapravo prikriveni genocid, veliki problem je predstavljalo Sarajevo kao glavni grad države, kao najveći hrvatski grad u BiH, s preko 40 hiljada Hrvata, kao središte svih vjerskih, nacionalnih, političkih i kulturnih hrvatskih institucija

Oni su se suočili ponovno s politikom koju na vrijeme nisu dovoljno ozbiljno uzimali u obzir, vjerovalo se da ona nije moguća jer je zločinačka i izdajnička.

Ponovno su izašli na onu crtu razgraničenja koju su povukli sarajevski intelektualci i tražili javno političko opredjeljenje prema toj politici i imenovanje njenih aktera, ali sada je tu crtu podvlačio netko drugi, s artiljerijskim granatama i snajperskim mecima.

U toj situaciji Mate Boban poručuje i nadbiskupu Puljiću i provincijalu fra Petru Anđeloviću da isele svoje institucije iz glavnog grada, da dođu u Grude i da će on sagraditi ”još veću i bolju katedralu od sarajevske”.

Na ove pozive i cijeli zločinački poduhvat preseljavanja naroda, sarajevske institucije i građani Hrvati su odgovorili čvrstim zbijanjem uz postojeće i formiranjem novih institucija.

Tako se u opkoljenom gradu formira HVO kao vojna organizacija za obranu grada od agresije, zatim nova politička organizacija HSS s ciljem neutralizirati zločinačku politiku HDZ-a, odnosno Franje Tuđmana i Herceg-Bosne.

Stranku formiraju hrvatski intelektualci, uglavnom već eksponirani kao potpisnici ”Pledoajea” od 25. marta 1992. godine, uz podršku postojećih hrvatskih institucija, uključujući i vjerske.

Također hrvatske vjerske, političke i kulturne institucije formiraju zajedničko tijelo za koordinaciju svojih aktivnosti u opkoljenom Sarajevu – Hrvatski koordininacijski odbor (HKO), u kome djeluju također i HVO i HDZ Sarajeva.

Gradski HDZ je bio u delikatnoj situaciji jer je dijelio sudbinu svih građana i svih institucija grada, a politički je bio dio Herceg-Bosne kao zločinačkog poduhvata.

Većina ljudi u toj gradskoj organizaciji nije podržavala zločinačke ciljeve H-B-a, ali joj se nije smjela ni otvoreno suprotstaviti. Morali su na neki način pokazati solidarnost s građanima Sarajeva i s drugim hrvatskim institucijama, bez javnog eksponiranja, ali sudjelovanjem u radu HKO-a.

Na liniji obrane grada HVO je imao veoma važnu poziciju na rijeci Miljacki, prema Grbavici koju je vojnički držala JNA i vojska RS-a, te prema Stupu.

HVO je bio značajna vojna organizacija u obrani grada, formirana odmah s početka agresije (29. maja 1992. godine), sve dok njegovu komandu nije preuzeo Slavko Zelić, inače direktor vojnog poduzeća ”Zrak” iz Sarajeva, i povezao je s HVO-om Herceg-Bosne.

On je uspostavio vezu s Bobanom u Grudama, osigurao ”zaštićenu” komunikaciju s Herceg-Bosnom i obrambenu funkciju HVO-a u gradu preokrenuo u ispostavu Herceg-Bosne, skrojio plan formiranja Herceg-Bosne u Sarajevu, na prostoru koji je pokrivao njegov HVO.

Plan mu je bio ”zaokružiti” (”iskolčiti”) hrvatsku teritoriju u Sarajevu i u suradnji s vojskom RS-a osigurati je. Kada je upitan na jednom sastanku koliko dugo može izdržati ta njegova vojna dominacija u gradu, na malom prostoru, odgovorio je: ”24 sata”.

Na upit što poslije toga, šutio je, jer cilj i nije bio obrana prostora zamišljene Herceg-Bosne u Sarajevu – da je to neostvarivo i suludo i on je znao. Cilj je bio isprovocirati vojni sukob u gradu s Prvim armijskim korpusom kako bi se pod pritiskom tog sukoba Hrvati i njihove institucije iselile iz grada.

Široka i svakodnevna djelatnost pokazuje da sarajevski Hrvati nemaju ni u primisli odlazak iz Sarajeva. Naprotiv uporno pokazuju da je to i njihov grad, da su u njemu svoji na svome, da se ne pokoravaju agresiji i da su značajan pečat grada

Iseljavanje se imalo obaviti preko teritorije koju je držala JNA i vojska RS-a prema Kiseljaku. Tako bi konačno ta ”vojska”, kako je govorio Tuđman, izvršila svoju funkciju ”zaloga” pri ostvarivanju njegovog plana.

Da bi sukob započeo Zelić je naredio miniranje dva stambena bloka u Sarajevu, u zoni njegove odgovornosti. Zapovjednik brigade HVO-a, koji je trebao izvršititu naredbu, na svu sreću nije to učinio.

Zapovjedništvo Prvog korpusa Armije BiH je nakon toga reagiralo, uhapsilo dio Glavnog stožera HVO-a, zatim rasformiralo Stožer i formiralo brigadu ”Kralj Tvrtko” i stavilo je pod svoju komandu (u toj funkciji je ostala do kraja rata). Tako je spriječena svaka mogućnost vojnog sukoba Hrvata i Bošnjaka u Sarajevu.

Po riječima Zelića, s kojim su članovi Hrvatskog koordinacijskog odbora vodili gotovo svakodnevne razgovore da bi se spriječio sukob HVO-a i Prvog korpusa, prije izvršenja tog zločinačkog zadatka, trebao je provesti Bobanovo naređenje o hapšenju nadbiskupa Puljića u Sarajevu i deportirati ga u Grude.

Udruženi zločinački poduhvat se nije mogao provesti bez promjene funkcije Hrvatskog vijeća obrane, koje je u međuvremenu bilo formirano u BiH, u svim općinama gdje su živjeli Hrvati. Odlukom o formiranju HVO-a HZ H-B-a, 8. travnja 1992. godine, dakle u vrijeme međunarodnog priznanja BiH, uspostavljena je nova organizacija vlasti i novi mehanizmi njenog djelovanja na prostoru HZ H-B-a.

Posebnu ulogu HVO dobiva Statutarnom odlukom od 15. svibnja i izmjenama od 3. srpnja 1992. godine, kojima se utvrđuje ustroj izvršne vlasti i uprave na području HZ H-B-a. Temeljem ove odluke HVO postaje najvišim tijelom izvršne vlasti i uprave u HZ H-B-u. HVO i svaki njegov član su odgovorni za svoj rad Predsjedništvu HZ H-B-a.

HVO je organiziran poput vlade, s predsjednikom i dopredsjednicima, te odjelnim predstojnicima koji imaju status ministara – obrane, unutarnjih poslova, gospodarstva, financija, društvene djelatnosti, pravosuđa i uprave. Dakle, cijela organizacija izvršne vlasti i uprave je provedena kao vojna organizacija sa strogom hijerarhijom i centralizirana u Predsjedništvu HZ H-B-u.

Od ”vrhovnog tijela obrane hrvatskog naroda u HZ H-B-u”, kako stoji u Odluci o formiranju HVO-a, ova institucija obrane i zaštite naroda prerasta za tri mjeseca u jedinstvenu i jedinu vlast. Tako je izbrisan i svaki trag političkog djelovanja, faktički izvršen je tihi vojni puč u općinama samoproglašene Herceg-Bosne.

S obzirom na to da su Predsjedništvo HZ H-B-a činili ljudi koji su svoju političku odgovornost prenijeli na Franju Tuđmana i potpuno mu se podčinili, proces konačne depolitizacije naroda je dovršen i objektiviran u HVO-u kao vojnoj organizaciji kojom se upravlja i komanduje iz Hrvatske. U međuvremenu, s čelnih pozicija HDZ-a BiH uklonjeni su svi koji su politički branili suverenitet Bosne i Hercegovine.

Time su stvoreni svi kadrovski, politički i institucionalni uvjeti za rat protiv suvereniteta međunarodno priznate države BiH i otvorena mogućnost upotrebe svih sredstava o kojima je govorio ratni zločinac Dario Kordić, na sastanku od 27. decembra 1991. godine.

Haški sud je utvrdio da se subordinacija HVO-a, kao vojno-upravne organizacije, nije završavala kod Predsjedništva HZ H-B-a, nego se preko Praljka i Petkovića protezala do predsjednika RH, zapovjednika Glavnog stožera Hrvatske vojske i Ministarstva obrane RH, koji su preuzeli za HZ H-B svu vojnu logistiku, financijsku pomoć, humanitarnu pomoć, kadrovsku politiku i ostalo.

Putnici se preuzimaju dva puta u toku dana, ujutro i poslijepodne. HDZ je dobio od Karadžića dozvolu da može tom linijom iseliti Hrvate Sarajeva. MUP srpske opštine Ilidža izdao je uputstvo da se svim Hrvatima dopusti izlazak iz grada, a da ”ni muslimanska ptica ne smije izaći iz Sarajeva”

Koji je obim te pomoći bio, dovoljno je vidljivo iz činjenice da je preko Ministarstva obrane RH, kojim je rukovodio Gojko Šušak, u H-B dolazilo oko 30 milijuna DEM mjesečno, osim vojne opreme i naoružanja, te da je cijela vojna struktura HVO H-B-a postavljena iz Hrvatske.

Proces političkog i fizičkog uništavanja Hrvata u BiH se nije zaustavio na uspostavi institucija koje su narod udaljile od BiH i koje su njegovu jasno iskazanu političku i državničku svijest za obranu države BiH i hrvatskog naroda u njoj od velikosrpske agresije preokrenule u napad na suverenitet te države.

Taj proces je prenesen na HVO promjenom njegove funkcije. HVO je u trenutku formiranja bio plebiscitarno prihvaćen od naroda kao vojska obrane, čak je Alija Izetbegović dao proglas Muslimanima pozivajući ih da se uključe u HVO – ”to je i vaša vojska”, objavio je.

Ovaj proces militarizacije politike i depatriotizacije obrambene vojne organizacije naroda se nastavlja kroz proces tuđmanizacije hrvatske politike u cjelini u BiH, što je bilo izrazito u bilateralnim i međunarodnim pregovorima o BiH.

U ime HZ-a, odnosno HR H-B-a, te pregovore je vodio Franjo Tuđman i pozivao se na legitimitet koji mu nikada nisu dali Hrvati srednje Bosne, Posavine i Krajine, niti njihove ključne vjerske, kulturne, znanstvene i ostale nacionalne institucije.

Svi pregovori koje je Franjo Tuđman vodio u ime Hrvata BiH i u ime RH, bili su zasnovani na njegovoj temeljnoj političkoj ideji o potrošenom suverenitetu BiH, o nužnosti etničkog razgraničenja, koje se mora dogovoriti sa Srbima (Muslimani se ne spominju kao politički faktor i kao politički narod), te na JNA kao ”zalogu” tog razgraničenja.

About The Author