Usponi i padovi politike SAD u BiH i na Balkanu u posljednjih 30 godina
OBJAVE IZ SARAJEVA
Krug 99, br. 23-30
Usponi i padovi politike SAD u BiH i na Balkanu u posljednjih 30 godina
Žalosno je da je dosta toga što je ranije napisano predvidjelo nadolazeću krizu koja je ilustrirana američkim zagrljajem, koji je potpomogao ured visokog predstavnika, prihvatajući saradnju Dragana Čovića i Milorada Dodika na delegitimizaciji demokratije, otimanjem ideje o reformi iz presude u predmetu Sejdić – Finci i drugih presuda Evropskog suda za ljudska prava, koju su zamijenili formulom koja podstiče najgore porive da se etnonacionalističkim snagama bosanskih Hrvata obezbijedi više utjecaja u Domu naroda kroz prekomjernu zastupljenost. Ne samo da je visoki predstavnik Christian Schmidt na zahtjev Sjedinjenih Američkih Država nametnuo novi izborni zakon tokom provođenja izbora u oktobru 2022. godine, kršeći time bosanskohercegovački zakon, nego je time prekršio i protokole Venecijanske komisije prema kojima se promjene propisa o izborima ne smiju donositi u godini pred održavanje izbora. Nepoštivanje vladavine prava od strane visokog predstavnika trebalo bi zacementirati njegov mandat u BiH kao njemačkog namjesnika koji je u srcu Evrope širio kolonijalno ugnjetavanje, uz podršku Sjedinjenih Američkih Država. Njegovo korištenje bonskih ovlasti sada predstavlja stvarnu prijetnju suverenitetu BiH i potkopava demokratske težnje za BiH. Taktika američke vlade u Bosni zaslužuje prezir koji su mnogi Bosanci izrazili na ulicama. Može se tvrditi da su postupci visokog predstavnika nanijeli stvarnu štetu ionako kompliciranom političkom poretku stvorenom pod okriljem Daytonskog mirovnog sporazuma.
Čak je i Richard Holbrooke prije svoje smrti priznao da Daytonski sporazum nikada nije trebao ostati na snazi zauvijek, bez izmjena i dopuna. Međutim, Amerika je očito izgubila apetit za promicanjem legitimnih promjena bosanskog Ustava koji je Amerika napisala i koji ostaje na snazi kao pravna struktura ove zemlje – isključujući Jevreje, Rome i one koji se odbijaju izjasniti o svojoj etničkoj pripadnosti i zabranjujući im da se kandidiraju na izborima. Presude Evropskog suda za ljudska prava o izbornoj neravnoteži i diskriminirajućem ustavu trebale su biti prva stvar koja bi pokrenula razmatranje upotrebe bonskih ovlasti. Ako ništa drugo, ove sudske presude trebale su biti djelomično ili u cijelosti nametnute kada je Visoki predstavnik odlučio nametnuti ‘reformske mjere’ za poboljšanje izbornog sustava. Ove su odluke visoki predstavnik i Sjedinjene Američke Države ostavili po strani, iako Ustav Bosne i Hercegovine napisan u Daytonu jasno postavlja da se „prava i slobode propisane Evropskom Konvencijom za Zaštitu Ljudskih Prava i Temeljnih Sloboda imaju direktno primijeniti u Bosni i Hercegovini. One će imati prioritet nad svakim drugim pravom.“
Američkih trupa odavno nema u BiH, ali toleriranje nacionalističkih siledžija, posebno onih koji zastupaju interese Rusije, nije strateški pristup potpori napaćenoj Bosni, niti drugim dijelovima Balkana. SAD dosljedno traži politička rješenja koja su suprotna američkim temeljnim vrijednostima demokratije, jednakosti i poštivanja vladavine prava. Čini se da je Amerika odustala od ideje o građanskoj, demokratskoj Bosni i drugim dijelovima Balkana. Tome u prilog govori činjenica da State Department trenutno naporno radi na pružanju ruke pomoći nikome drugom do Aleksandru Vučiću, predsjedniku Srbije. A Zapad ne dobiva mnogo zauzvrat za te svoje napore.
Ljudi treba da nastave protestovati na ulici za ono što je ispravno – za platu od koje se može pristojno živjeti i pravo na kandidaturu. Ove demonstracije su važne i primjećuju ih vlade kroz svoja predstavništva diljem zapadnog Balkana. Što se tiče BiH, bosanski državljani treba da rade s bosanskom dijasporom u Sjedinjenim Američkim Državama kako bi se sastajali sa svojim članovima Kongresa i senatorima. Da bi se utjecalo na američku vanjsku politiku, ti razgovori se moraju obaviti sa zainteresiranim članovima Kongresa. To je put kojim treba ići uz vršenje pritiska na Bidenovu administraciju da prestane sa ovim realpolitičkim pristupom Beogradu kao težištu Balkana. SAD, Velika Britanija i EU trebaju razbiti ‘srpski svet’ koji je stvorio Vučić. Mora se prestati s plesom očigledne igre izluđivanja. Beograd je središte nestabilnosti za regiju i diplomati koji i dalje nastoje odvojiti Srbiju od Rusije trebali bi uvidjeti uzaludnost tog cilja. Umjesto toga, mora se pružiti podrška građanskim udrugama i finansirati nevladine organizacije koje rade na postavljanju temelja demokratije širom Balkana. U njima su ideje, nada i aktivizam i dalje živi. SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i EU moraju raditi sa civilnim društvom podupirući demokratiju i ljudska prava. Dok ukrajinsko-ruski rat ulazi u svoju drugu godinu, sada je važnije nego ikad promicati demokratiju, ljudska prava i jednakost. Bilo kakva druga nastojanja diplomata da naprave dogovore s onima koji rade protiv ovih osnovnih načela nije put do izlječenja Balkana.
U proteklih 30 godina ključna karakteristika vanjske politike SAD-a prema Balkanu i BiH bila je obilježena sukcesivnim oscilacijama i neočekivanim usponima i padovima. Usponima uvijek i onda kada je ta politika slijedila vlastite demokratske i civilizacijske vrijednosti kao ispravnu mjeru odnosa prema drugim nacijama – državama. I padovima, onda kada su kao mjera tih odnosa prevladavali realpolitički, pragmatični interesi i nepoznati ciljevi. Ponekad nam se činilo, sasvim pojednostavljeno, kao da su oni zavisili od rejting-listi sa predizbornih kampanja, koje se dešavaju svake dvije godine, prije nego od moćne i sofisticirane političke strategije utemeljene na demokratskim mjerilima. Prije tridesetak godina za ljude u BiH neodoljiva je bila euroatlantska mrkva očekivane demokratske tranzicije za koju se vjerovalo da joj u korijenu stoje Sjedinjene Američke Države. Ipak, naše bosansko iskustvo podsjeća da nikada ne treba gubiti iz vida ogromni demokratski kapacitet SAD i uvijek moguću alternativu.
Uvodničarka na sesiji je bila Tanya L. Domi, vanredni profesor, Columbia University i Harriman Institute, SAD, 19.2.23.
About The Author
