Udruženi zločinački poduhvat (UZP) – što je to?

Udruženi zločinački poduhvat (UZP) – što je to? (1)

AUTOR: IVO KOMŠIĆ / 09.02.2020.

Ivo Komšić

Udruženi zločinački poduhvat (UZP) je legalna doktrina koju je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) koristio pri istrazi i presudi za počinjene ratne zločine u ratu od 1991. do 1995. godine na teritoriji bivše Jugoslavije.

Po ovoj doktrini svaka osoba koja je pripadala nekoj organizaciji ili skupini pojedinačno je odgovorna za zločine koje je počinila ta skupina ili organizacija unutar zajedničkog plana i zajedničke svrhe.

Dakle, ako postoji zajednički zločinački cilj, ako je on zajednički planiran i ako uključuje počinjenje krivičnih djela, te organizacije i institucije koje će ih provesti, onda postoji UZP. Zločini se izvršavaju u okviru UZP-a. Tu spadaju i zločini koji su prirodna ili predvidiva posljedica ostvarivanja zajedničkog zločinačkog cilja.

Svaki učesnik u izvršavanju UZP-a odigrao je svoju ulogu koja je doprinijela ukupnom cilju pothvata. Da bi se dokazalo učestvovanje u UZP-u mora se dokazati da je ono bilo svjesno i hotimično, s istom namjerom s drugim učesnicima i sa sviješću o predvidivim posljedicama njihovih postupaka.

Za rat u bivšoj Jugoslaviji, posebno u BiH gdje je izvršen najveći dio zločina, Haški sud (MKSJ) je uveo novi oblik suučestvovanja u zločinu – UZP i sve zločine koji su se izvršili, sudio kao dio UZP-a, tj. tretirao ih je kao dio planiranog i dobro osmišljenog zločinačkog cilja. – Zločini su bili dio državnih projekata

Bez obzira što u međunarodnom kaznenom pravu kaznenoj odgovornosti podliježu samo pojedinci, pojedinačna krivica se utvrđuje kroz sudjelovanje u UZP-u kao zajedničkom zločinačkom cilju jer on predstavlja ili uključuje počinjenje kaznenog djela.

MKSJ nije jedini i prvi koji je primijenio doktrinu UZP-a pri utvrđivanju krivice za izvršene ratne zločine. On ju je potvrdio i reafirmirao kao dio međunarodnog kaznenog prava ali i kao osnovu za unapređenje pravne teorije.

Koncept UZP-a bio je i ranije primjenjivan u nekim nacionalnim sudovima i postupcima za zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu, te bio je dio nekih međunarodnih ugovora – Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda, Međunarodna konvencija o suzbijanju terorizma. Haški sud je koristio iskustva ove prakse i postavio doktrinu UZP-a ”bez svake sumnje” kao dio običajnog prava.

UZP je suštinski ukorijenjen u međunarodnom običajnom pravu i implicitno sadržan u članku 7(1) Statuta Suda pod pojmom ”počinjenje” kaznenog djela.

Značajan doprinos razvoju doktrine UZP-a je dao Nirnberški vojni tribunal utvrđujući zapovjedne odgovornosti optuženih za ratne zločine u Drugom svjetskom ratu. Tako je Žalbeno vijeće Suda u predmetu Tadić, zaključilo ”da konzistentnost i uvjerljivost spomenute sudske prakse i ugovora, kao i njihova suglasnost s općim načelima kaznene odgovornosti ustanovljenim kako Statutom i općim međunarodnim kaznenim pravom tako i nacionalnim zakonodavstvima, opravdava zaključak da sudska praksa odražava običajna pravila međunarodnog kaznenog prava”.

Ovaj zaključak je veoma važan jer su okrivljeni za ratne zločine uglavnom osporavali postojaje UZP-a tako što su tvrdili da on ne može biti dio običajnog kaznenog prava, da ne može biti sudska doktrina.

Dakle, udruženi zločinački poduhvat (UZP) je novi oblik suučestvovanja u zločinu koji je uveo Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Počinjeni zločini se promatraju kao sistem, tj. kao planiran i postavljen cilj koji se ostvaruje kroz sistem države.

U ostvarenje planiranog cilja uključen je državni ili paradržavni sistem, njegove institucije i funkcioneri, od najviših do najnižih razina. Čak, može se utvrditi da je cijeli državni sistem prilagođen i podređen planiranom zločinačkom cilju. To znači da je to sistem u kome jedan čovjek u državi ili veoma mali broj ljudi donosi odluke i cijeli sistem podređuje dogovorenom zločinačkom cilju.

Planiranje i provođenje tog cilja krije se od javnosti, na njega nemaju uticaja ni legalni državni i politički organi. Oni su u tom segmentu donošenja državnih odluka suspendirani.

Običajno pravo poznaje oblike udruživanja pri izvršenju zločina, ali su ta udruživanja ograničenog dometa i zločini koje izvršavaju su također ograničeni.

Pojedinci se mogu udružiti protiv nekoga, nekog drugog udruženja ili grupe nad kojima žele izvršiti zločin (partnerskog, konkurentskog i sl.) ali to suučestvovanje u zločinu nije sistem i nije državni plan.

UZP utvrđen na prostoru bivše Jugoslavije je državni sistem zločina koji država ili njeni najviši funkcioneri planiraju i pretvaraju u sistem. On je usmjeren protiv druge države, protiv cijelog jednog naroda ili dijelova naroda, protiv cijelog jednog društva. On nije usmjeren samo na neku ograničenu skupinu.

Udruženi zločinački poduhvat (UZP) je legalna doktrina koju je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) koristio pri istrazi i presudi za počinjene ratne zločine u ratu od 1991. do 1995. godine na teritoriji bivše Jugoslavije

Takvi zločini se planiraju na državnom nivou, ili ih mogu planirati posebne skupine ljudi koji zločinom djeluju protiv neke države, protiv legitimne državne vlasti, protiv nekog etabliranog društvenog sistema.

Sve su to poznati oblici suučestvovanja u zločinu, ali su najčešće isplanirani u nekoj društvenoj, vjerskoj ili staleškoj skupini (razne terorističke organizacije) i nemaju karakter državnog sistema. Naprotiv, najčešće su usmjerene protiv nekog državnog sistema.

Za rat u bivšoj Jugoslaviji, posebno u BiH gdje je izvršen najveći dio zločina, Haški sud (MKSJ) je uveo novi oblik suučestvovanja u zločinu – UZP i sve zločine koji su se izvršili, sudio kao dio UZP-a, tj. tretirao ih je kao dio planiranog i dobro osmišljenog zločinačkog cilja. – Zločini su bili dio državnih projekata.

Oblici zločina u evropskom običajnom pravu – teške povrede Helsinške konvencije iz 1949., zločini protiv običaja ratovanja i zločini protiv čovječnosti, analizirani su i osuđeni kao dio UZP-a.

Ti zločini se ne bi mogli provesti bez UZP-a, bez zajedničkog dogovorenog zločinačkog cilja, tako da su svi suučesnici u njemu odgovorni.

To da neki nisu dočekali suđenje i presude zbog smrti, ne znači da su izuzeti iz zajedničke odgovornosti.

UZP je jedinstven projekat grupe ljudi. To nije obična grupa, s ograničenim djelovanjem, to je grupa koja vodi državu i koja je zločin pretvorila u državni projekat.

Tužilaštvo Haškog suda je uspjelo dokazati da je formiranje tzv. srpskih krajina u RH i u BiH, te formiranje Herceg-Bosne, bilo dio udruženog zločinačkog poduhvata i to je Sud prihvatio, oba njegova vijeća, i Pretresno prvostepeno i Žalbeno drugostepeno.

Cijeli dokazni postupak i presude unaprijedili su i donekle promijenile običajno pravo jer je uvedena nova kategorija suučestvovanja u zločinu koja nadilazi inkriminaciju po zapovjednoj odgovornosti.

Zločini jesu individualizirani ali je dokazano da su počinjeni u okviru zajedničkog zločinačkog cilja, uz koordinaciju najviših funkcionera država i cijelog sistema civilnih i vojnih vlasti paradržavnih tvorevina koje su formirane kao dio sistema zločina.

Haški sud je cijelim svojim postupkom, od dokazivanja krivice do konačne presude, promijenio pravnu teoriju dokazavši da se teorija prava treba izvesti iz pravnog stanja, iz stvarnosti koja je saobražena stvarnim političko-državnim ciljevima.

Građanska evropska teorija prava je zasnovana na filozofiji prava koja je tvrdila da je ideja prava jednaka teoriji prava, plus njegova zbilja. Pravo se promatralo kao jedinstvo teorije prava, tj. pravne znanosti, i pravne zbilje, tj. sistema odnosa u državi koje pravni sistem regulira. Filozofski je problem odakle se izvodi utemeljenost i valjanost pravne teorije, odnosno njena znanstvena izvjesnost.

Evropska filozofija, preciznije njemačka klasična filozofija, odgovorila je na ovo pitanje u duhu evropskog racionalizma, i pravnu teoriju, kao i sve druge objektivne forme duha, utemeljila u ljudskom umu, koji može sam sebi pružiti znanstvenu izvjesnost.

Koncept UZP-a bio je i ranije primjenjivan u nekim nacionalnim sudovima i postupcima za zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu, te bio je dio nekih međunarodnih ugovora – Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda, Međunarodna konvencija o suzbijanju terorizma. Haški sud je koristio iskustva ove prakse i postavio doktrinu UZP-a ”bez svake sumnje” kao dio običajnog prava

Pravo je objektivirani um, i kao teorija i kao zbilja. Pravo ne može biti utemeljeno na ljudskim relativnostima, na proizvoljnostima, strastima, željama, frustracijama itd. Um je taj koji legitimira ljudsku slobodu.

Sloboda pripada svakom umnom biću podjednako i pravni sistem mora čuvati slobodu i jednakost ljudi. Evropsko građanstvo je izgrađeno na toj ideji za razliku od prethodnih sistema koji su bili izgrađeni na neslobodi i nejednakosti.

U sklopu ove teorije, zločin je narušavanje slobode i jednakosti pojedinaca. Zločinci se mogu udruživati radi izvršenja svojih zločina, ali njihova krivica se uvijek dokazuje kao pojedinačni akt počinjenja, s predumišljajem ili ne. Njihov se zločin ne uzima kao kolektivni čin iako može biti izvršen kolektivno. Unutar kolektiva diferencira se pojedinačna odgovornost. Tako pravni sistem izbjegava kolektivne odgovornosti.

Haški sud je, uvođenjem kategorije UZP, proširio primjenu pravne teorije jer svaki pojedinačni zločin cijeni i sudi u okviru UZP-a. Pravna teorija se zasniva na praksi zločina, na praksi koja se provodi kao sistem. Bez obzira što sud nije imao tu namjeru, njegovo postupanje mijenja čak razumijevanje povijesti.

Ljudsko djelovanje u povijesti se razumijevalo kao racionalno, umsko djelovanje. Zbog toga je povijest uvijek promatrana kao umno događanje. Kao što je priroda umna, tako su ljudsko društvo i njegova povijest umni. Razlika je u tome što u prirodi djeluju prirodni zakoni koje umom otkrivamo, u povijesti um nije unaprijed osiguran, on je djelo čovjeka. Čovjek djeluje u skladu sa svojim umom i stvara umnu zajednicu. Logosu prirode odgovara logos povijesti.

Ljudsko kreiranje povijesti ne izlazi, ili ne bi smjelo izaći, izvan racionalnih, umnih okvira. Čovjekovo djelovanje u povijesti treba ostvarivati opće dobro.

Povijesno djelovanje sa zločinačkim ciljem je djelovanje protiv čovječnosti. Kada ga planira, osmišljava i provodi državni ili paradržavni vrh, onda je ono pretvoreno u sistem. Zločin postaje kreacija države, a ne slučajna povreda zakona. Tada zločin nije incident, samovolja, razultat neke strasti, običajna osveta ili čin rastrojenosti. Svi učesnici u zločinu su u sistemu.

UZP je zločinačka kreacija (para)državnog sistem. Haški sud je svojim dokazima o postojanju UZP-a i presudama ponudio neizravno novu teoriju povijesti i društvenog djelovanja.

I filozofija i socijalna teorija uporno rješavaju teorijski problem – kako se kreiraju društveni odnosi. Pošto se uvijek radi o već postavljenom diskursu unutar koga se društvo reproducira ili nanovo producira, postavlja se pitanje kako se može izaći iz njega.

Sve moderne teorije komunikacije, ili one koje se na nju oslanjaju, imaju problem s načinom na koji se mijenja diskurs. Kako iz njega izaći, kako promijeniti neki etablirani sistem. Kako se može i čime legitimirati novo.

Uvijek se, naravno, uzima u obzir postojeći poredak jer novi se ne može projektirati ni iz čega. Ali, tada se dolazi do novog problema: kako novo izvesti ili zasnovati na starom koje se više ne prihvaća.

Uvijek se taj problem rješava u okviru argumentativnog međusobnog razumijevanja koje vodi racionalnom konsenzusu.

Ali ako je ”novi projekat” zločinački cilj, on se dakle ne izvodi niti iz postojećeg poretka stvari, niti iz uma. On se izvodi iz zločinačkog cilja koji ima svoju zločinačku a ne racionalnu strukturu.

U ostvarenje planiranog cilja uključen je državni ili paradržavni sistem, njegove institucije i funkcioneri, od najviših do najnižih razina. Čak, može se utvrditi da je cijeli državni sistem prilagođen i podređen planiranom zločinačkom cilju. To znači da je to sistem u kome jedan čovjek u državi ili veoma mali broj ljudi donosi odluke i cijeli sistem podređuje dogovorenom zločinačkom cilju

UZP je projekat za znanstveno istraživanje, nije samo novi oblik običajnog prava. Radi se o kreiranju povijesti koje je zasovano na zločinačkom umu, na zločinačkom cilju. Takav um ne prihvaća postojeće stanje stvari, postojeće poretke povijesti, niti njihovo racionalno prevladavanje, nego kreira svoje.

Kreiranje povijesti je, dakle, proizvoljno, subjektivno ili projekcija organizirane grupe ljudi koji imaju moć (državno-političku) da je nametnu kao opću volju. Subjektivne projekcije dobijaju snagu objektivno djelujućih sila, povijesnih nužnosti, i ta snaga proizilazi iz moći kreatora.

Zločinački um ne prihvaća važeći svjetski poredak zasnovan na međunarodnom pravu i međunarodnim institucijama koje su ga ustanovile. U slučaju rata u bivšoj Jugoslaviji, on ne prihvaća međunarodno priznanje država, njihova unutarnja uređenja, s njihovim društvenim strukturama i zakonima koji reguliraju društvene odnose.

Kada je BiH u pitanju i rat od 1992. do 1995. godine, UZP je kreirao novi poredak u državi, i to iz druge države, formirao je paradržavne strukture i njene institucije koje su trebale realizirati zajednički zločinački cilj.

Tekst prenesen sa: https://www.autograf.hr/udruzeni-zlocinacki-poduhvat-uzp-sto-je-to-1/#more-55823