U znak sjećanje na prof.dr. Ćazima Sadikovića: intelektualni eros koji nikada nije splahnuo

Na rastancima uvijek ostaje žal za onim propuštenim vremenom, nedovršenim pričama i one rijetke punine vremena u prolaznosti. I idejama koje tek u obrisima nastaju a žele što prije biti namjera i djelo. I potmula bol zbog prijateljstva koje će neminovnošću postati sjećanje.

U posljednje tri godine, već od pogoršanja zdravstvenog stanja profesora Sadikovića,  bježao sam od pomisli da ću se jednog dana trebati pojaviti pred ovakvim skupom njemu na čast. I pronaći baš onu pravo riječ na rastanku kojoj bi se i on radovao na odlasku. A koja se tiče koliko njega, toliko i nas koji još ostajemo.

Strast, možda, ona strast koja je obilježila njegovu posvećenost naučnoj akribiji, onaj intelektualni eros koji nikada nije splahnuo,  ni pred nanosima nedaća, ni slave podjednako. Ona strast za dobro porodice i najbližih, koja nije ništa manja od one za dobro zajednice, za dobro političke zajednice slobodnih građana, moderne države-nacije, dakle.

Ćaza je, usuđujem se reći ovaj nadimak kao izraz naše iskrene bliskosti i prijateljstva, te ratne 93. godine bio jedan od prvih osnivača Kruga 99 kojem su se vremenom priključile i supruga Farida i kasnije kćerka Lada. Čak i iz bolesničke postelje nije prestalo njegovo interesovanje za rasprave o temama na svakonedjelnjim sesijama Kruga 99. Tokom dugih 27 godina koje skoro u trenutku prođoše, od blizu 1.000 održanih sesija bio je prisutan bar na 600, od isto toliko brifinga i konsultacija koje se nisu bile vidljive u javnosti, bio je bar na 200, a sam je definisao bar 50 tema sesija iz opsega države i prava, a izlagao kao uvodničar najmanje 30 puta. Na većini ovih po karakteru multidicipinarnih sesija uvjerljivo je davao svoje opservacije o različitim temama. U zbiru dana posvećenih Krugu 99 to je skoro dvije i po godine njegovog aktivnog života.

Činiti znači biti, i obrnuto, čovjek nije samo ono što govori, već i nagovorom proizvodi, humanizam nije tek nalog svetih knjiga, povremeno milosrđe i sadaka još manje, već društveni odnos. Pravna država nije samo skup normi već jedini siguran put ka pravičnosti. Angažirani intelektualac nije tek poza i profesija,  već odgovornost za putokaze, za napredak države i društva. Čak i nasuprot fundamentalno neoliberalističkoj determinaciji koristi i  profita  iznad svih, pa i najintimnijih odnosa. Takva strast za upornim javnim angažmanom Ćazima Sadikovića građena je na  duhovnom iskustvu iz jezika kojeg je najbolje poznavao – francuskog, na francuskoj prije svega, i evropskoj takođe, pravnoj i politološkoj, sociološkoj i filozofskoj misli, znanstvenom  i kulturnom duhu. Sartr i Derida, Merlo Ponti i Andre Marlo čak i kad se ne vide,  bili su njegove životne svjetlonoše. Upravo takvi civilizacijski okviri bili su pouzdani temelji za njegovo samopouzdanje u pregovorima sa Badinterom, za istupe u Venecijanskoj komisiji, za ključne doprinose rješenja Brčkog kao distrikta BiH, za ukupan nastavno – naučni rad koji će tek u svojoj punini biti valozirani.

A sve to opet zbog stasavanja bosanske nacionalne države kao nužnosti mira i stabilnosti na našim bosanskohercegovačkim državnim prostorima u koloritu svekolike raznolikosti, ali i autentičnog načina i kulture života.

Strastveno zastupanje nužnih ustavnih promjena kako bi BiH konačno bila dio zajednice modernih demokratskih država i nacija, nije crpio iz  banalnih i prozirnih poziva na kompromis između lokalnih aktera, onih kompromisa koji su uvijek na štetu slabijih, niti na prihvatanju prolaznih real politika inostranih političkih silnica i silnika, već na vrijednostima evropske pravne stečevine utemeljene u ključnom dokumentu: Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. I koja jeste sastavni dio i dejtonskog ustavno  pravnog sistema BiH.  

Dvadeset i pet godina nas je podučavao i podsjećao da je izvorni tekst Ustava definisao da je Konvencija iznad svakog prava, pa i Ustava BiH, a ne samo da ima prednosti u odnos na sve domaće zakone. Uporno praveći diferenciju između prava i našeg svakodnevnog čitanja nadređenosti Konvencije za zaštitu ljudskih prava samo nad zakonima, činio je da se bistri naš pogled i na centralnu trasu izlaska iz BH lavirinta.

Znakovita je činjenica našeg vremena da najuporniji zagovornik Kovencije nije dobio adekvatno priznanje ili nagradu iz oblasti ljudska prava. Izuzev onu ličnu i najveću – u kćerci koja nastavlja njegovo djelo.

Krug 99 kao zavjet profesoru Ćazimu Sadikoviću i intelektualnim gromadama koje su otišle prije njega, nastavlja svoju misiju dijaloga i okupljanja građanski orjentisanih intelektualaca. Unatoč svemu.

Neka mu je rahmet i lahka crna zemlja bosanska!

Sarajevo, 29. januar 2020.

Adil Kulenović, riječ na komemoraciji u Rektoratu UNSA