Ugledni sarajevski profesor analizira sporne izjave novog visokog predstavnika, kao i načine na koje su agencije i mediji u Bosni i Hercegovini i susjedstvu interpretirali ono što je rečeno. Nije sve onako kako su vam predstavili

Autor Vahidin Preljević | Sep 9, 2021

Medijsko uokvirivanje skandala

Jedna sesija o „euroatlantskoj“ budućnosti Bosne i Hercegovine održana u franačko-bavarskom gradiću Neustadt an der Aisch petog septembra, na kojoj su pored Christiana Schmidta, novog visokog predstavnika u BiH, sudjelovali i predsjednik Bundestaga Wolfgang Schäuble, te poznata minhenska historičarka Janine-Marie Calic, izazvala je buru u političkoj javnosti Bosne i Hercegovine. Medijski napisi u Njemačkoj bili su šturi, jedino je portal Nordbayern.de izvijestio o tom simpoziju. Postupna skandalizacija na našem jezičkom prostoru očito je krenula s izvještajem HINA-e, zatim člankom Dnevnog avaza, koji se, očito, oslanja na spomenutu agenciju, koja je istog dana narativno uokvirila ovaj događaj. Njena „vijest“ u prvi je plan stavila Schmidtove komentare o bosanskohercegovačkom izbornom sistemu; ključni pasusi u toj vijesti glase:

„’Gospodin (Željko) Komšić je hrvatski predstavnik u državnom predsjedništvu, ali su ga više birali Bošnjaci nego Hrvati. Koliko je sustav kompliciran pokazuje i činjenica da je predstavnik Hrvata (Dragan) Čović izgubio u sučeljavanju s Komšićem’, rekao je Schmidt na skupu pod nazivom Euroatlantske perspektive Bosne i Hercegovine, koji je u organizaciji Njemačko-atlantskog društva održan u mjestu Neustadt an der Aich (sic!), prenosi Hina. (…) ‘Hrvatima se mora dati mogućnost da se osjećaju zastupljenima, a ne da sve skupa završi, recimo, nekim oblikom bojkotiranja izbora’, rekao je Schmidt ukazujući na opće izbore u listopadu sljedeće godine.“

Uslijedile su brojne poznate reakcije političkih predstavnika i novinskih komentatora u Sarajevu, Mostaru i Zagrebu, koji su, zavisno od političke pozicije, slavili ili kritizirali Schmidta. Dva dana kasnije, Deutsche Welle je donio opširan osvrt, koji donosi i dijelove Schäubleovog i obraćanja Marie-Janine Calic na tom simpoziju. Dotaknut ćemo se i njih, no da vidimo kako je ovaj medij predstavio problematiku izbora, od koje je i krenula rasprava.

„Govornik na simpoziju g. Komšić je predstavnik hrvatskog naroda u Predsjedništvu mada je izabran glasovima Bošnjaka a ne toliko Hrvata. To pokazuje koliko je sve komplikovano. Istinski predstavnik Hrvata Čović je izgubio protiv Komšića.“

Kad usporedimo izvještaje s originalnim videozapisom simpozija, vidimo da je DW spomenuo dijelove Schmidtovog komentara koje je HINA prešutjela, recimo, onaj da je iseljavanje Hrvata iz BiH rezultat i dvostrukog državljanstva; također, prenio je i njegovo insistiranje na tome da mu je upravo zadatak u ovom kontekstu izborne reforme odbrana „teritorijalnog integriteta“ BiH. Ondje gdje su oba medija, svjesno ili ne, pogriješila jeste navodna Schmidtova tvrdnja da je Čović „(istinski) predstavnik Hrvata“. Schmidt je zapravo rekao da je Čović, „koji sebe smatra pravim Hrvatom“, izgubio od Komšića na izborima. U pitanju je, možda, samo nijansa, mada znakovita nijansa, jer Schmidt ovdje ne govori iz svoje perspektive nego izražava Čovićev pogled na ovo pitanje.

Kakogod, ostaje činjenica, barem ako je suditi po ovom nastupu, da Schmidt nesporno ima više sluha za HDZ-ov narativ tzv. legitimnog predstavljanja. Da li se to može objasniti samo time, kako navode neki komentatori, da je u pitanju Schmidtova retorička gesta kako bi u predizborno vrijeme (krajem septembra su izbori u Njemačkoj) dobio naklonost njemačkih građana hrvatskog porijekla? Teško, jer, kako pokazuju drugi segmenti ovog nastupa, provodni motivi i mentalne figure koje su prevladavale na ovom simpoziju, očito je ovdje izražen dublji afinitet ne toliko za stavove HDZ-a kao takvog, nego, generalno, za sistem etničkog predstavljanja. Na to pitanje ćemo se vraćati kasnije, ali dovoljno je da ovdje kažemo kako ni Schmidt ni drugi sudionici nijednom nisu izričito spomenuli presude evropskih sudova u predmetima „Sejdić i Finci“ i dr. niti koncept ravnopravnosti građana.

Manje pažnje u ovom kontekstu zaslužuje „skandalozna“ izjava o Sarajevu koje se promijenilo i postalo većinski bošnjački grad, jer to je Schmidt jasno ispričao kao priču bivših Sarajlija koje je nekad sreo u Dubrovniku, a koji više ne žele da se vrate u Sarajevo jer ono više nije ono staro. I taj primjer je naveden upravo kao dio odgovora na pitanje moderatora koliko se Sarajevo promijenilo. No, s druge strane, sam izbor perspektiva daje naslutiti da su one možda bliske Schmidtovoj poziciji.

Idejni okvir: etnopolitika i „pomirenje naroda“

Oba ova sporna iskaza izrečena su tokom diskusije. U uvodnom obraćanju Schmidt je govorio o genezi konflikta na Zapadnom Balkanu, funkciji visokog predstavnika, ali i o krajnjem cilju misije međunarodne zajednice u BiH. Tu je pozicija prilično jasna: Dejtonski sporazum ima više karakter primirja i nakon 25 godina je došlo vrijeme da se ova funkcija prevede u stvarni mirovni poredak. Da bi se to postiglo, potrebno je još toga uraditi u oblasti „pravne države, izbornog sistema i pomirenja među pojedinim grupama stanovništva“. Ideja „pomirenja“ – i to „pomirenja među narodima“ – javit će se još nekoliko puta i očito je da predstavlja važan dio agende novog visokog predstavnika; tu nema ništa novo, rekli bismo na prvi pogled, no ako taj motiv dovedemo u vezu s već spomenutom činjenicom da Schmidt i drugi u svom nastupu, očito, kao političke faktore percipiraju izričito „Bošnjake, Srbe i Hrvate“, bez daljnje diferencijacije, onda postaje jasnije da novi visoki predstavnik etnopolitiku smatra jedinom relevantnom realnošću, te da „građani“, pa čak ni „stranke“ u širokom spektru različitih ideoloških opredjeljenja u njegovim razmišljanjima zasad ne igraju bitnu ulogu. Ovo bi u svakom slučaju trebalo alarmirati sve one pojedince i političke grupacije, kao što dijelom već i jeste, koji zagovaraju koncept građanske politike.

Povratak Zapada?

Više ohrabrujućim čini se vanjskopolitički dio Schmidtovog izlaganja te njegovo insistiranje na tome da  je cilj međunarodne politike „pomoći daljem približavanju BiH Evropskoj uniji i NATO-u“,  kao i izričiti signali da je Zapad, ili barem Njemačka spremna više se angažirati u BiH. Na skupu su se i Schmidt i Schäuble više puta kritički osvrnuli na dosadašnju mlaku politiku EU, koja se više bavila samom sobom, te potpuno zanemarila Balkan, što su iskoristile druge sile da popune prazan prostor, prije svega, Rusija, Kina i Turska. Posebno se u tome ističe značaj „afganistanske traume“. Schmidt u vezi s tim kaže: „Ne mogu izbjeći da kažem da je sve povezano sa svim. Naše iskustvo posljednjih sedmica u Afganistanu reflektira i pitanje šta je međunarodna zajednica spremna da učini.“

Posebno zanimljiv je u vezi s tim bio Schäubleov nastup. Značajnije od one u medijima tematizirane rečenice o „muslimanskom ostrvu“ koje bi ostalo u scenariju raspada Bosne i Hercegovine, a koje svakako reflektira poznate predrasude prema islamu, čini mi se, ipak, da je intenzitet Schäubleovog dramatičnog upozorenja na jačanju „centrifugalnih snaga“, koje „uz utjecaj iz susjednih država prijete cijepanjem fragilne državne konstrukcije“, te njegova opservacija da su u pitanju procesi koji ugrožavaju ne samo BiH i Balkan nego i cijeli evropski kontinent:

„Ne može se gledati ustranu ili se izvlačiti. EU je dugo – zbog drugih kriza – razvoj situacije na Balkanu pratila tek usput. I zato što se dugo bavila samom sobom. Nedostajala je ambicija (…) i pritisak da riješi blokade u BiH“ , navodi samokritično Schäuble, nazivajući dosadašnju politiku EU „kratkovidnom“, te sugerirajući tako da „politika blokade“ u BiH nije nerješiv problem, ako postoji jaka volja vanjskih faktora da se destruktivne tendencije suzbiju. „Jasno je da je Evropa počinila mnoge greške, uključujući i greške geostrateške naravi. To moramo ispraviti, koliko možemo.“

Da li ovaj dramatičan ton uistinu govori o novoj epohi zapadne politike na Balkanu? Teško je sa sigurnošću kazati, ali pozivanje na „afganistansku traumu“ moglo bi značiti da Zapadu nakon te katastrofe sigurno nije potreban još jedan neuspjeh koji bi ga doveo u nezavidan položaj u novom globalnom „sučeljavanju sistema“. I Schmidt i Schäuble podvlače da treba iskoristiti „momentum“ Bidenovog mandata da se trajno stabilizira „unutrašnje dvorište“ Evrope. U bosanskom pitanju, rečeno je na skupu, „više je u igri od budućnosti 3,5 miliona stanovnika“. Nameće se pritom iz ovih izlaganja sljedeći narativ: „Ako Evropa nije u stanju stabilizirati vlastiti kontinent, onda nema šta tražiti na svjetskoj pozornici.“ Naročito Schäubleu se ne dopada porast rusko-kineskog utjecaja u regiji: „Ne možemo samo gledati kako mjerodavni politički akteri u regiji njeguju intenzivnije kontakte s Vladimirom Putinom nego sa EU“, navodeći primjer „srpskog predsjednika koji pred TV kamerama ljubi kinesku zastavu i kineskog predsjednika naziva prijateljem i bratom“. S druge strane, Schmidt će pak reći da Rusija i Turska „mogu biti dio rješenja“. Nije sasvim jasno koliko bi nas ta najava trebala obradovati ili zabrinuti, imajući u vidu etnocentričnu vizuru i jedne i druge sile na Balkanu.

Čalić i teza o tri nacionalizma

No najsumorniju sliku stanja u Bosni i Hercegovini tog dana u ljupkom franačkom gradiću ocrtala je historičarka Marie-Janine Calic (zapravo, prvobitno prezime je Čalić; riječ je o kćerki poznatog hrvatskog povjesničara i publiciste Eduarda Čalića). Nema nikakve sumnje da stavovi profesorice Čalić imaju izvjestan utjecaj na percepciju Balkana kod jednog dijela njemačke političke elite, budući da je riječ o znanstvenici koja je u svojoj karijeri često bila aktivna u različitim think-thankovima, a manje je poznato i da je, između ostalog, tokom 1995. godine bila savjetnica posebnog izaslanika UN-a za bivšu Jugoslaviju Yasushija Akashija, kod nas poznatog po konstantnom opstruiranju vojne intervencije u BiH. Čalić, koju mnogi doživljavaju kao autoritet za pitanja bivše Jugoslavije, u uvodnom je izlaganju sažela teze iz jednog svog članka objavljenog krajem prošle godine na portalu DW-a. Po njoj, zemlja je duboko etnički podijeljena, politički predstavnici sebe razumiju samo kao zagovornike vlastite etničke grupe. Dejtonski sporazum po njoj nije otklonio uzroke rata, jer nije bilo jasnih pobjednika ili gubitnika. Na takvu dijagnozu bi realističan posmatrač malo šta imao prigovoriti. Nešto upitnija je njena teza o samom uzroku rata, po kojoj je „sukob između tri etničke grupe izbio oko pitanja kome pripada BiH i u kom omjeru“, dodajući da to pitanje nikad nije riješeno već je „u Daytonu samo zamrznuto“.

Njen narativ se općenito uklapa u spomenutu percepciju da su tri etničke grupe kao takve isključivi faktori političkog djelovanja, bez ikakve naznake da se to može (ili treba) promijeniti. Narativ o tri suprotstavljena nacionalizma je u njenom nastupu bio najizraženiji. U prošlogodišnjem tekstu za DW ona, recimo, da bi potkrijepila svoju diskutabilnu interpretaciju, navodi da se u ratu bošnjački nacionalizam „borio za bošnjačku nacionalnu državu“, iako teško da historijski izvori govore tome u prilog. U tom okviru treba sagledati njenu tezu, koja je izazvala dosta diskusije, da je Srebrenica „metafora za visokopolitička i smislotvorna pitanja o tome ko je odgovoran za rat i masovne ratne zločine (…) te da li uopće smije postojati država koja počiva na zločinu protiv čovječnosti i genocidu“, te da u tom svjetlu treba gledati na negiranje genocida od srpske političke elite. Time, zapravo, Čalićka na neki način pokazuje razumijevanje za tezu srpskih nacionalista da bi priznavanje genocida značilo priznavanje kolektivne krivnje. S druge strane, prema Čalićki, za „bošnjačke nacionaliste“ Srebrenica je „chosen trauma“, trauma koja, prema psihijatru Vamiku Volkanu, počiva na događaju koji se stvarno desio, ali koji služi tome da se utemelji grupni, u ovom slučaju nacionalni identitet. Pritom, prema Čalićki, historija žrtve postaje utemeljiteljski narativ vlastite nacije. „I uistinu Srebrenica danas služi bošnjačkim nacionalistima da kategorički isključe podjelu vlasti i pomirenje sa Srbima.“ Nema ovdje puno prostora za detaljniju teorijsku raspravu o njenim stavovima, pa samo ukratko: Volkanov termin „chosen trauma“ nipošto ne odgovara „srebreničkoj traumi“, jer se on uglavnom odnosi na događaje kojih se suvremenici više ne sjećaju direktno, nego su im posredovani transgeneracijski, a u slučaju srebreničkog genocida još su živi svjedoci, te je još uvijek aktivna generacija koju je taj događaj izravno i posredno obuhvatio. Osim toga, vrijedilo bi raspraviti o tome šta zapravo znači „instrumentalizacija genocida“, te da li njena teza znači da već samo javno komemoriranje spada u instrumentalizaciju i da samo kolektivno sjećanje na genocid predstavlja nacionalizam. Da ne govorimo o činjenično pogrešnoj tezi kojom, usput rečeno, ona sama sebi proturječi – kad kaže da bošnjački nacionalisti koriste Srebrenicu da bi „isključili podjelu vlasti sa Srbima“; pa cijela postdejtonska povijest BiH je povijest podjele vlasti po etničkom ključu. Također, njeno tumačenje sugerira da je sjećanje na Srebrenicu, zapravo, prepreka pomirenju. Time profesorica Čalić teret pomirenja prebacuje na žrtve genocida, pogotovo što na jednom drugom mjestu, tokom diskusije, kaže kako udruženja poput „Majki Srebrenice ne žele pomirenje“. Prof. Čalić, postalo je jasno u diskusiji, smatra da nije moguće „pomirenje odozgo“, očito kritički aludirajući na Inzkov zakon o zabrani negiranja ratnih zločina. Da pojasnim: profesorica Čalić ne negira genocid u Srebrenici, to je izričito naglasila nekoliko puta, ukazujući na ogroman broj dokaza koji negiranje, po njenom mišljenju, čini apsurdnim. No, njena dalja interpretacija robuje etnocentričnoj tezi o „tri nacionalizma“, koja nasilu, po svaku cijenu, pa i cijenu istine i činjenica, grozničavo traži tobože neutralno balansiranje u raspodjeli krivnje – kako za rat tako i za sadašnje stanje u kojem se Bosna i Hercegovina nalazi. To će, sigurno, mnoge podsjetiti na cinični „objektivizam“ o tri zaraćene strane iz devedesetih.

Sve u svemu, skup u Neustadt an der Aischu bio je dobra prilika da steknemo prvi uvid u idejne okvire u kojima se kreće novi namjesnik međunarodne zajednice, a koji, barem u ovom trenutku, očito ima više razumijevanja za etnopolitike nego njegov prethodnik. S druge strane, moglo bi se reći da je dodatno potkrijepljena teza o načelnoj spremnosti Zapada da se više angažira u BiH, te da je, kako je nekoliko puta nagoviješteno, postignuta saglasnost između zapadnih partnera i o korištenju „neugodnih instrumenata“ (čitaj sankcija i bonskih ovlasti) da bi se postigli ciljevi u našoj zemlji. Ukupni dojam bih izrazio parafrazom jedne Novalisove paradoksalne misli: sve je dobro ili loše, samo nije uvijek i nije za svakoga.

(Autor je redovni profesor njemačke književnosti i kulturologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.)

Preneseno sa: analiziraj.ba

About The Author