TRAGANJE ZA ISTINOM – JE LI DEJTONSKI USTAV LEGALAN ILI NE?
Autor: Esad Jaganjac, 05.06.2020
TRAGANJE ZA ISTINOM – JE LI DEJTONSKI USTAV LEGALAN LI NE?
UVOD
U traganju za nekom apsolutnom istinom čovječanstvo je često osluškivalo stavove, aksiome, postulate priznatih učenih naučnika i filozofa i uvjek, reklo bi se ostali su uskraćeni za odgovor.
Tako se pojavila priča da je pet ljudi, slučajno su svi bili Jevreji, odredilo sudbinu čovječanstva. Priča počinje ovako: Prvi se pojavio Isus Krist koji kaže “sve je u srcu”, zatim dolazi Baruch Spinoza koji kaže “sve je u glavi”, zatim Karl Marks “sve je u stomaku.”, Sigmund Frojd “sve je u …malo niže od stomaka”, i na kraju se pojavljuje Albert Anštajn koji kaže “čujte narode sve je to relativno”. Šta je ovdje poenta priče? Jednostavno saznanje da apsolutni aksiomi ili postulati “sve je u..” ne postoje, sve je na ovom svijetu relativno. Interesantna je također i izjava poznatog američkog fizičra Muchio Kaku. On je na pitanje zašto svijet postoji i ima li Boga odgovorio: „ Ako Bog postoji mi bi što prije trebali saznati ko je on i šta hoće; a ako ne postoji ko je taj koji će nam reći šta je dobro a šta zlo“. Ovom izjavom Michio Kaku je želio da kaže da su sve odluke ovozemljskih sudova relativne, ali je samo sud Boga apsolutan i ispravan. Da li je bio u pravu? Pogledajmo stanje na Balkanu u sadašnjosti i relativno bliskoj prošlosti. Da li je uvijek važio (apsolutni) postulat “ne treba se mješat u rad Suda”, ili “Sudske odluke se provode i ne komentiraju”. Svakako ovi postulati bi bili poželjni u nekoj idealnoj demokratskoj državi sa stvarnom vladavinom prava. Postoji li takva država? Pogledajmo kako javnost “poštuje” te postulate recimo u Americi, gdje javnost niti čeka na rad njihovog suda niti čeka na odluku suda već masovno protestira zbog ubistva Georg Floyd-a. Dakle mješa se u rad pravosudnih institucija i nema namjeru da se složi sa odlukom Suda ako misli da je ona nepravedna. Kako bi bilo da smo koristili te apsolutne postulate u slučaju afere Agrokomerc; ili u slučaju odluke Suda NDH 1945. godine gdje su donijeli odluku da objese 52 građanina u Sarajevu? Bi li bili saučesnici u kriminalu i zločinu koji su pokrenuli i sporoveli tadašnji režimi i njihovi pravosudni organi?
Svrha ovog kratkog uvoda je da se ukaže da slobodna misao nema cijenu, da ne treba robovati nikakvim dogmama ili (apsolutnim) postulatima ( istinitost nekog stava bez dokaza ), da treba kritički preispitivati okruženje u kojem se živi i dati svoj glas kada je potrebno. Sa tog aspekta treba sagledavati i događaje u i oko Republike BiH u predvečerje agresije, tokom agresije i poslije, sve do danas.
Da bi ta kritička misao imala smisla i kredibiltet potrebno je koristiti naučne metode u dolaženju do novih saznanja, a te metode su poznate ne samo u domenu filozofije već i u disciplinama kao što su upravljanje poslovnim sistemima, ekonomiji i nauci općenito. U ovom članku (studiji) primjenjena je naučna metoda dijalektičke dedukcije, kao oblika zaključivanja. Dedukcija je analitički metodski postupak, kojim se na osnovu opšteg saznanja stiču posebna saznanja korištenjem dijalektičkog jedinstva opšteg, posebnog i pojedinačnog. U tom cilju pokušat će se doći do istine, koju danas mnogi propitiju, da li je “dejtonski Ustav BiH” legalan ili ne. Pri tome pokušat će se koristiti samo činjenice i pravni elementi, dok će sve emotvne kategorije atributa poput patriot, izdajnik i td., biti ostavljene čitaocima i historiji da sude.
Segmenti opštih saznanja, prikupljenih u vidu zvaničnih normi, dokumenata, zakona i td., su uzeti iz opštih zvaničnih normi internacionlnog i unutarnjeg prava, te publikovanih knjiga javnih ličnosti sa kredibilitetom, dok su izvedena posebna saznanja, onako kako ih autor analitičkom metodom dedukcije smatra istinitim, su diskutovana u ovom članku.
OPET SMO U BITKAMA I PRED BITKAMA
28. juna 1989. tadašnji predsednik Srbije Slobodan Milošević je poručio na Gazimestanu slijedeće:
“Šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene. Ali bez obzira kakve da su, bitke se ne mogu dobiti bez odlučnosti i hrabrosti. Bez tih dobrih osobina koje su onda davno bile prisutne na Kosovu. Naša glavna bitka danas se odnosi na ostvarenje ekonomskog, političkog, kulturnog prosperiteta”, rekao je tada Milošević.
Ovim govorom je Milošević postao neosporni srpski nacionalni lider, što je označilo kraj jugoslovenske ideje. Nakon skupa na Gazimestanu ubrzana je kriza u Jugoslaviji, koja je uništena u periodu od 1991 do 1995., u krvavom ratu. Pomenuti Miloševićev govor, Haško tužilaštvo podnijelo je kao dokaz o njegovim ratnim namjerama. Tako je tužilac Džefri Najs istakao da “oružana borba, nije bila isključena, čak i u tom momentu”.
Nakon svih tih događaja gdje je režim u Srbiji optuživao i još uvijek optužuje druge republike za raspad SFRJ, Srđan Popović u Politici od 4. avgusta, 2008, navodi sljedeće: “Jugoslaviju je razbio Milošević, a Srbija je bila prva republika SFRJ koja se otcijepila sa namjerom da uz pomoć JNA, prekomponuje SFRJ, stvori novu skraćenu Jugoslaviju kojom bi Miloševićeva Srbija dominirala. Ustavom iz 1990. godine, godinu dana prije proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske, Srbija je sebe proglasila za samostalnu i suverenu državu koja više nema obavezu poštovanja saveznog Ustava i zakonodavstva i koja preuzima sve ključne nadležnosti bivše savezne države: odbranu, međunarodne odnose, Narodnu banku. Sljedećeg proljeća, još uvijek prije proglašenja nezavisnosti Hrvatske i Slovenije, Milošević donosi niz zakona iz nadležnosti bivše federacije. Od čega je to BIH pokušavala da se “odcijepi”?”
ZAKLJUČAK 1: Jugoslaviju je srušio Milošević sa namjerom da uz pomoć JNA, prekomponuje SFRJ, stvori novu skraćenu Jugoslaviju kojom bi Miloševićeva Srbija dominirala.
PODJELA BOSNE
U početku procesa stvaranja paradržavnih tvorevina Republike srpske i Hrvatske republike Herceg-Bosne, počeli su razni pregovori od sastanaka u diplomatskoj rezidenciji ‘Konak’, 13. i 14. februara 1992. godine, sve do Lisabona, Dejtona i Pariza 1995. godine.
Prve pregovore u rezidenciji ‘Konak’ vodili su tadašnji predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović, presjednik SDS-a Radovan Karadžić i predsjednik HDZ-a Mate Boban.
Internacionalna zajednica je postavila dva uvjeta za međunarodno priznanje BiH:
1. održavanje referenduma i 2. dogovor o načelima za ustavno uređenje BiH. Uslijedio je prvi niz razgovora, koji su poznati kao Cutilleirov plan o načelima ustavnog uređenja BiH.
Razgovori su počeli 13/14. marta 1992. u Sarajevu. Nastavljeni su 21/22. marta u Lisabonu kada je postignut polazni dogovor: “vanjske su granice nepromjenjive a ustavno rješenje će se temeljiti na
nekoliko entiteta temeljenih na etničkim načelima”.
Razgovori se nastavljaju 28. marta u Sarajevu, a 7/8. aprila u Bruxellesu EZ predlaže radnu verziju budućeg ustavnog ustrojstva BiH, da bi u Sarajevu pod nadzorom EZ 18. aprila 1992. bila potpisana izjava o budućem uređenju BiH, koja glasi:
“Bosna i Hercegovina bi bila država koju bi sačinjavale tri konstitutivne jedinice, zasnovane na nacionalnim principima uz uzimanje u obzir ekonomskih, zemljopisnih i drugih kriterija“ (Vjesnik, 19. 3. 1992.).
Ovaj “nacionalni princip” je u raznim varijantama zadržan i u svim ostalim pregovorima sve do pregovora u Dejtonu, održanih od 1. do 20. novembra 1995. godine.
ZAKLJUČAK 2: Pregovarači u procesu dogovora o podjeli Republike BiH po etničkim principima, a koji su bili dio sistema vlasti i podložni po članu 267 Ustava Republike BIH da daju svečanu izjavu, su prekršili svečanu izjavu, koja glasi:
„Svečano izjavljujem da ću povjerenu dužnost obavljati savjesno, pridržavati se Ustava i zakona, zalagati se za ljudska prava i slobode i da ću u svim prilikama štititi interese Bosne i Hercegovine kao nezavisne i demokratske države ravnopravnih naroda i građana Bosne i Hercegovine i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive.“
ZAKLJUČAK 3: Potpisnici Okvirnog mirovnog sporazuma za BIH, koji su ga parafirali u Dejtonu 21. novembra 1995. i kasnije potpisali u Parizu 14. decembra iste godine, su prekršili članove 5. i 154. Ustava Republike BiH (krivična odgovornost), koji glase:
Član 5.
Teritorija Republike Bosne i Hercgovine je jedinstvena i nedjeljiva.
Neprikosnoveno je i neotuđivao pravo i dužnost građana, naroda Bosne i Hercogovine i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive da štite i brane slobodu, nezavisnost, suverenilet, taritorijnlni integritet i cjelokupnost i Ustavom utvrđeno uređenje Republike.
ZAKLJUČAK 4: Potpisnici Okvirnog mirovnog sporazuma za BIH su prekršili član 3. Ustava Republike BiH (krivična odgovornost), koji obavezuje nosioce vlasti da obezbjede srazmjernu (proporcionalnu) zastupljenost naroda Bosne i Hercegovine i pripadnika drugih naroda dok se Aneksom 4 Okvirnog mirovnog sporazuma za BIH propisuje diskriminacija ostalih naroda i paritetna zastupljenost konstituentnih naroda Bošnjaka, Hrvata i Srba u Predsjednisštvu BiH i domovim naroda Parlamenta BIH.
Član 3 ustava Republike BIH glasi:
U Republici Bosni i Hercegovini zajamčena je ravnopravnost naroda Bosne i Hercegovine i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive.
Narodima Bosne i Hercegovino – Hrvatima, Muslimanima, Srbima i pripadnicima drugih naroda koji u njoj žive obezbjeduju se uslovi za afirmaciju nacionalnih vrijednosti i za slobodno ispoljavanje nacionalnih osobenosti u skladu sa potrebama zajedničkog života.
U sktipštinama društveno-političkih, organima koje one biraju, Predsjedništvu Republike Bosne i Hercegovine i drugim državnim organima obezbjeđuje se srazmjema zastupljenost naroda Bosne i Hercegovine i pripadnika drugih naroda.
INTERNACIONALNO PRAVO I DEJTONSKI USTAV
POVELJA UJEDINJNIH NACIJA, POGLAVLJE 1, ČLAN 2, glasi:
Organizacija i njene članice, u skladu s ciljevima navedenim u članu 1., postupit će u skladu sa sljedećim načelima:
1. Organizacija se temelji na principu suverene jednakosti svih svojih članica.
2. Sve članice, kako bi se svima osigurale prava i koristi koje proizlaze iz članstva, moraju u dobroj vjeri izvršavati obveze koje su preuzele u skladu s ovom Poveljom.
3. Sve članice rješavat će svoje međunarodne sporove mirnim putem na takav način da međunarodni mir i sigurnost i pravda nisu ugroženi.
5. Sve članice daju Ujedinjenim nacijama svaku pomoć u bilo kojoj radnji koju poduzmu u skladu s ovom Poveljom i uzdržavaju se od pružanja pomoći bilo kojoj državi protiv koje Ujedinjene nacije poduzimaju preventivne ili izvršne radnje.
6. Organizacija osigurava da države koje nisu članice UN-a djeluju u skladu s ovim načelima onoliko koliko je neophodno za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.
BEČKA KONVENCIJA O ZAKONIMA INTERNACIONALNIH SPORAZUMA (BEČ 23. MAJ 1969. GODINE)
Činjenica je da je Aneks 4 kao novi Ustav Republike BiH, trenutno na snazi, nametnut agresijom, ratom, genocidom, masovnim grobnicama i prijetnjama masovnog istrebljenja, što krši Bečku konvenciju o zakonima internacionalnih sporazuma, shodno članovima 52. i 53., koja je zaključena u Beču 23. maja 1969. godine.
ZAKLJUČAK 5: Shodno navedenom, nametanje Aneksa 4 Okvirnog mirovnog sporazuma kao Ustava jedne nezavise, suverene države je u suprotnosti sa normama internacionalnog prava i to:
Poveljom Ujedinjenih nacija, poglvlje1, član2, stav 4 i 7, gdje je navedeno slijedeće:
„Sve članice suzdržaće se u svojim međunarodnim odnosima od prijetnji ili upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke neovisnosti bilo koje države ili na bilo koji drugi način koji nije u skladu sa svrhom Ujedinjenih naroda.“
„Ništa sadržano u ovoj Povelji ne ovlaščuje Ujedinjene nacije da intervenišu u pitanjima koja su u osnovi unutar domaće nadležnosti bilo koje države, niti će tražiti da članice takva pitanja pokrenu u skladu s ovom Poveljom; ali ovaj princip ne dovodi u pitanje primjenu izvršnih mjera prema poglavlju VII“.
U Bečkoj konvenciji o zakonima intrnacionalnih sporazuma, član 52 i 53, stoji:
Član 52. PRISILJAVANJE DRŽAVE KORIŠTENJEM PRIJETNJI ILI UPOTREBOM SILE
“Ugovor je nevažeći ako je njegov sadržaj ostvaren pretnjom ili upotrebom sile što je u suprotnosti sa principima internacionalnog prava sadržanim u Povelji Ujedinjenih nacija.”
Član 53. UGOVORI KOJI SU U KONFLIKTU SA IMPERATIVNOM NORMOM OPŠTEG INTERNACIONALNOG PRAVA (“JUS COGENS”)
“Ugovor je nevažeći ako je u trenutku njegovog zaključivanja, isti u sukobu sa imperativnom normom opšteg internacionalnog prava. U svrhu ove Konvencije, imperativna norma opšteg internacionalnog prava je norma prihvaćena i priznata od strane internacionalne zajednice država u cijelosti kao norma sa kojom nije dozvoljeno odstupanje i koja se može modifikovati samo putem naredne norme opšteg internacionalnog prava, koja ima isti karakter.”
Kako stoji u članu 53 ove konvencije svaki internacionalni ugovor je nevažeći ako je u sukobu sa imperativnom normom opšteg internacionanog prava („JUS COGENS“), a Okvirni mirovni sporazum iz Dejtona to jeste jer se nekoliko mjeseci prije potpisivanja tog ugovora desio genocid u Srebrenici, kao jedan od metoda prisile (pored drugih zločina protiv čovječnosti) da se takav sporazum usvoji. Evidentno je da pregovarači u Dejtonu nisu imali ni mandat (po Ustavu Republke BiH) ni pravo (prema Povelji UN-a) da pregovaraju bilo šta što se odnosi na unutrašnje pravo Republike BiH.
UNUTARNJE PRAVO REPUBLIKE BIH
Zagovornoci „legalnosti“ procesa nametanja dejtonskog Ustava se pozivaju na Odluku o proglašenju ustavnog zakona o izmjenama i promjenama Ustava Republike BiH, koju je Skupština Republike BiH donjela na sjednici održanoj 12. decembra 1995. godine.
Član 1. tog Ustavnog zakona glasi:
„Republika Bosna i Hercegovina ostvarjući svoja suverena prava može svoje unutrašnje uređenje preoblikovati u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine u okviru Međunardnog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu.
Ako se međunarodni mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu i Ustav Bosne i Hercegovine ne budu provodili, Republika Bosna i Hercegovina može proglasiti nevažećim Međunarodni mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu i nastavti da djeluje kao međunarodno priznata, suverena i nezavisna država, u skladu sa Ustavom Republike Bosne i Hercegovine“.
Po ovoj odluci vidljivo je da Republika BiH može usvojiti ( nije ga usvojila, već je samo navedeno da ga može usvojiti) Aneks 4 Okvirnog mirovnog sporazuma kao Ustav Republike BiH. Isto tako donesena je odluka da se cijeli Okvirni mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu može proglasiti nevažeći ako se ne bude provodio.
Beskruplosnim manipulatorima ljudskim sudbinama dovoljno je da vide jednu pahulju snijega pa da počnu na sav glas tvrditi da je mečava, da vide jednu kap kiše pa da počnu tvrditi da je pljusak, da Skupština Republike BiH donese odluku da se može suspendovati legalni Ustav Republike BiH i uvesti novi pa da tvrde da je već uveden. Da je stvarno donesena odluka da je uveden (a nije) postoji tu nekoliko velikih problema sa tom „odlukom“, kao što su:
1. Je li 12. decembra 1995., kada je donesena odluka o Ustavnom zakonu postojao kvorum zastupnika? Po članu 268., o prijedlogu akta odlučuje Skupština na zajedničkoj sjednici Skupštine. Promjena Ustava usvojena je ako za nju glasa dvije trećine od ukupnog broja poslanika svakog vijeća Skupštine. Dakle od 130 poslanika Vijeća građana, terbalo je glasati „za“ 87 poslanika, a od 110 poslanika Vijeća opština trebalo je glasati 74 „za“. Je li to bilo moguće ako se zna da je najmanje 40 % poslanika bila van Sarajeva što zbog ratnih zbivanja, što zbog nepriznavanja (napuštanja) same Skupštine. Pored toga, član 268 Ustava Republike BiH daje mogućnost promjene sadržaja pojedinih članova Ustava Republike BiH ili dodavanje ili oduzimanje pojedinih članova (amandmanima) a ne njegovu kompletnu suspenziju.
2. Je li održana javna rasprava o nacrtu te Odluke? Shodno članu 268 Ustava Republike BiH, nacrt akta o promjeni Ustava utvrduje Skupština na zajedničkoj sjednici Skupštine. Nacrt akta o promjeni Ustava Skupština stavlja na javnu raspravu. Nakon provedene javne rasprave o nacrtu akta o promjeni Ustava, Komisija za ustavna pitanja Skupštine utvrduje prijedlog akta o promjeni Ustava.
3. Šta je bio predmet diskusije na sjednici Skupštine? Kako je to mogao biti Aneks 4 Okvirnog sporazum za mir u Bosni i Hercegovini ako isti ni do danas nije preveden na zvanične jezike u BiH.
Na upit autora ovog članka o prevodu Aneksa 4, OHR je 24. oktobra 2018. godine odgovorio sljedeće:
„Što se tiče pitanja prevoda Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i njegovih aneksa, dopustite nam da Vas informiramo da su dejtonski Sporazum potpisale tadašnja Republika BiH, Republika Hrvatska i tadašja savezna Republika Jugoslavija na bosanskom, hrvatskom, engleskom i srpskom jeziku, tako da su svi jednaki i autentični. Nadalje, iako je dejtonski Sporazum bio potpisan u četiri jezika, prateći aneksi tog sporazuma su bli urađeni samo na engleskom jeziku.
Dogovoren je poseban Sporazum kojim se uspostavlja postupak za utvrđivanje službenog prevoda aneksa dejtonskog Sporazuma, uključujući i Ustav Bosne i Hercegovine. Nažalost, zbog propusta vlasti Bosne i Hercegovine da utvrde verziju na bosanskom jeziku, taj Sporazum nikada nije implementiran. Rezultat ovoga je da verzija aneksa na engleskom jeziku ostaje jedina službena verzija.“
Dakle Skupština Republike BiH na sjednici 12. decembra 1995., (sve i da je imala kvorum i proceduru shodno članu 268) nije imala radni materijal preveden na službene jezike BiH, što znači da o tom pitanju nije ni mogla odlučivati, jer znamo, značajan broj poslanika nije znao engleski jezik.
4. Poznato je da Ustav Republike BiH ni u jednom svom dijelu ne predviđa mogućnost svoje suspenzije. Čak šta više, Članom 154. kaže se da je neprikosnoveno i neotuđivao pravo i dužnost građana, naroda Bosne i Hercogovine i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive da štite i brane slobodu, nezavisnost, suverenilet, taritorijnlni integritet i cjelokupnost i Ustavom utvrđeno uređenje Republike. Poslanici, ako su i glasali za mogućnost suspenzije Ustava Republike BiH prekršili su član 154. Ustava Republike BIH i time shodno članu 155. počinili teško krivično djelo.
ZAKLJUČAK 6: Prema normama unutarnjeg prava Republike BiH dejtonski Ustav (Aneks 4), iako je de facto u praksi, de jure je ilegalan. Ustavni zakon, usvojen 12. decembra 1995., nije usvojen shodno proceduri izmjene ustava propisanoj po članu 268. Osim toga isti Ustavni zakon, sve i da je validan, donosi odluku o „mogućnosti“ da se usvoji dejtonski Ustav, a ne odluku da se dejtonski Ustav usvaja a postojeći Ustav Republike BiH suspenduje, što je u pravnom smislu ogromna razlika.
Dejtonski Ustav (Aneks 4) nikada nije usvojen kao zvanični, važeći Ustav Republike BiH, ni na jednoj sjednici Skupštine Republike BiH. Dokaz da je to tačno je da ne postoji nikakav dokument koji govori o tome, da nikada nije ni preveden i da nije publikovan u Službenom listu Republike BiH. Nije ni mogao biti razmatran na bilo kojoj sjednici Skupštine Republike BiH jer do danas ne postoji zvaničan prevod Aneksa 4 Okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hecegovini.
USTAVNI SUD REPUBLIKE BIH
Shodno članu 245. Ustava Republike BiH, Ustavni sud može ocjenjivati ustavnost zakona i ustavnost i zakonitost propisa i opštih akata organa društveno-političkih zajednica i drugih opštih akata koji su prestali da važe, ako od prestanka važenja do pokretanja postupka nije prolteklo više od jedne godine.
Član 250 Ustava Republike BiH glasi:
Usutavni sud sastoji se od predsjedniku i osam sudija.
Sudije Ustavnog suda biruju se na osam godina i ne mogu biti ponovo birani na istu funkciju.
Predsjednik Ustavnog suda bira se iz reda sudija tog suda na jednu godinu i može biti biran još jedanput uzastopno nu istu funkciju.
Clan 251. Ustava Republike BIH glasi:
Predsjednik i sudije Ustuvnog sudu mogu prije isteka mandaita biti razriješeni samo ako sami zatraže da budu razriješeni, ako budu osuđeni za krivično djelo na kaznu lišenja slobode ili ako trajno izgube radnu sposobnost za vršenje svoje funkcije. Sudiji Ustuvnog suda mundat prestaje i kad mu prestane radni odnos po sili zukona zbog sticanja uslova za penzionisanje.
Forum izbjeglica BiH iz Somerville, USA, je 15. maja 1997. godine podnio Tužbu Ustavnom Sudu Republike BiH radi utvrđivanja ništavnim tzv. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH od 14. 12.1995. godine, jer vodi raspadu države.
Ubrzo po primitku ove Tužbe „dejtonska vlast Repubike BiH“ ukida Ustavni sud Republike BiH i konstituira „Ustavni sud dejtonske Bosne i Hercegovine“ (23. maja 1997.) Nije poznato da li su se kod ove smjene poštovali članovi 250. i član 251. Ustava Republike BiH, gdje je propisano da mandat sudija traje 8 godina i da se njihova smjena može dogoditi samo ako sudije same zatraže da budu razriješeni, ako budu osuđeni za krivično djelo na kaznu lišenja slobode ili ako trajno izgube radnu sposobnost za vršenje svoje funkcije.
Po saznanju da su sudije Ustavnog suda Republike BIH hitno razrješene dužnosti Forum izbjeglica je zahtijevao da se o njihovoj Tužbi odlučuje prema Ustavu Republike Bosne i Hercegovine i da se oduzme pravo Ustavnom sudu dajtonske Bosne i Hercegovine da odlučuje o njihovoj Tužbi.
Dobili su sljedeći odgovor:
“Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje ustavnost Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH u odnosu na Ustav Republike Bosne i Hercegovine jer je ovaj sud ustanovljen prema Ustavu Bosne i Hercegovine s isključivim zadatkom da podržava ovaj Ustav.”
ZAKLJUČAK 7: Dejtonska vlast je 1997. godine konstituirala dejtonski Ustavni sud tj. učinili da novi dejtonski Ustavni sud odlučuje o validnosti uvođenja dejtonskog Ustava po predmetnoj Tužbi, iako za to nije bio nadležan. O tome je mogao odlučivati jedino Ustavni sud Republike BiH, koji je hitnom akcijom tadašnje dejtonske vlasti po prijemu Tužbe ukinut. Time su prekršena ljudska prava građana Republike BiH, definisana Evropskom konvencijom o ljudskim pavima i slobodama u članu 13. koji glasi:
„Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti.“
ZAVRŠNA DISKUSIJA
Shodno navedenim zaključcima od 1 do 7, izvedenim naučnom metodom dijalektičke indukcije saznanja od opštih do pojedinačnih, može se sa sigurnošću tvrditi da je agresijom i ucjenom nametnuti dejtonski Ustav države BiH ilegalan i po unutarnjem i po internacionalnom pravu. Misija akademske zajednice je da ovo saznanje objavi javno, a zadatak je sadašnje i svih budućih generacija da ovu ilegalnu radnju isprave i vrate na snagu legalni, građanski Ustav Republike BiH, koji se onda amandmanima može unaprijediti do najviših evropskih standarda. Shodno članovima legalnog Ustava Republike BIH br. 154 i 155, niko nema pravo da ih u tome zaustavi. Ustav Republike BiH je i u sadašnjoj veziji moderan Ustav, koji ima fino izbalansiran nivo prava i građana i naroda, u potpunosti je u skladu sa Evropskom konvencijom i ljudskim pravima i kao takav je brana daljnjem djelovanju udruženih zločinačkih poduhvata na teritoriji Republike BiH od Gazimestana pa do danas. Pogrešan je pristup da se od internacionalne zajednice traži da nam pored postojećeg legalnog Ustava Republike BIH piše „novi“ Ustav, jer kao što znamo, mi imamo pravo da nam se vrati Ustav, koji je na ilegalan način suspendovan, a na svaki eventualno „novi“ Ustav, sljedbenici udruženih zločinačkih poduhvata, koji i danas djeluju u vlasti Republike BiH, imali bi pravo veta.
