The Guardian: Gorčina i manjkavosti mirovnog sporazuma za BiH 20 godina kasnije
The Guardian: Gorčina i manjkavosti mirovnog sporazuma za BiH 20 godina kasnije
SARAJEVO, 11 novembra (FENA) – Dayton, grad osrednje veličine u saveznoj državi Ohio u Sjedinjenim američkim državama je grad kojeg bi mali broj Amerikanaca imao priliku posjetiti ili čak naći na karti. Osim baštine historije avijacije koja uključuje i posjetu prodavnici bicikala koju su držali prvi piloti, Orville i Wilbur Wright, nema se mnogo toga za vidjeti, piše Julian Borger u svom tekstu objavljenom u online izdanju britanskog lista The Guardian.
No, za ljude u Bosni i Hercegovini Dayton je najpoznatije mjesto u SAD-u, čak je i ispred New Yorka, Washingtona ili Los Angelesa. Njegovo ime simbolira bosansko čistilište: život u odsutnosti rata, ali ne i u potpunom miru, i daleko od sreće ili normalnosti.
Prošlo je 20 godina otkako je postignut dogovor u Daytonu oknončavši sukob koji je odnio više od 100.000 života. Kao što je slučaj sada sa Ukrajinom, ono što je na površini izgledalo kao građanski rat, u stvarnosti, potaknuto je prvenstveno ambicijama moćnijeg susjeda. Cijepanje Bosne i Hercegovine 1992. godine bilo je orkestrirano iz Beograda od strane predsjednika Slobodana Miloševića, nastojeći stvoriti “Veliku Srbiju”, nakon što se komunistička Jugoslavija raspala.
Za taj plan je koristio svoje namjesnike, bosanske Srbe, boreći se protiv klimavog saveza Bošnjaka i Hrvata. Da bi agonija bila još veća, Hrvati su se u jednom trenutku okrenuli protiv Bošnjaka 1993. godine, po nalogu Franje Tuđmana, predsjednika susjedne Hrvatske.
Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, postignut u Daytonu 21. novembra 1995. godine (i formalno potpisan u Parizu nekoliko sedmica kasnije), nije samo trebao zaustaviti ubijanje. Trebao je izliječiti rane etničkih podjela. Ipak, dvadeset godina kasnije, zemlja je i dalje čvrsto podijeljena, između polovice koju drže Srbi, Republike Srpske, te Federacije Bošnjaka i Hrvata.
Službeno, svi su oni građani iste nacije, ali srpski lideri nastoje potkopati legitimitet države na svakom koraku, stalno insistirajući na podjelama. Hrvati su također ambivalentni u najboljem slučaju, ističe autor članka u Guardianu.
Tako da ne čudi da takva temeljna neslaganja o prirodi države imaju paralizirajući učinak na upravljanje samom državom. Proteklih deset godina BiH je u stagnaciji. Bosna danas ima jednu od najviših stopa nezaposlenosti mladih u svijetu, prema statistikama Svjetske banke.
Bijes i očaj nadalje raspaljuju nacionalizam, dijelom i zbog toga što je sistem ustrojen na takav način. To je samoodrživi stroj za proizvodnju bijede.
Sve do sada, bijeda je bila kontrolirana, izvan vidokruga ostatka Europe, ali ne još zadugo. Kako vrijeme prolazi, prognoze za stabilnost na Balkanu postaju sve alarmantnije.
Čak se čuju i komentari o mogućim novim sukobima. To se iz sadašnje perspektive može činiti malo nategnutim predviđanjima, ali njihovo ponavljanje odražava dubinu straha za budućnost.
Angela Merkel u svojim nedavnim izjavama iznijela je slutnju o novom ratu na Balkanu, zabrinuta da bi priljev novih izbjeglica iz Sirije, Iraka i drugih zemalja mogao srušiti balkanski mir koji je do sada bio održavan improvizacijom, umorom od rata i lijepim željama.
Milorad Dodik, demagoški vođa bosanskih Srba, pozvao je na referendum 15. novembra s ciljem da zada još jedan udarac jedinstvenoj BiH, odbacujući autoritet međunarodnih institucija koje bi trebale biti garanti tog jedinstva. Vladimir Putin hrani Dodikove ambicije obećanjima o finansijskoj potpori.
U međuvremenu, Islamska država agresivno traži dobrovoljce među nezadovoljnim mladim ljudima bošnjačke nacionalnosti.
Dayton je jedna od najčešće korištenih riječi u večernjim vijestima. To je imenica, glagol, pridjev – sinonim za nečinjenje, zanemarivanje i očaj.
Jedno od najvažnijih pitanja na BiH političkoj sceni je kako skinuti okove koji sputavaju zemlju posljednjih dvadeset godina – i da li Dayton može biti ukinut. Njegovo obećanje spasenja čini se krije sjeme potencijalnog uništenja zemlje. Da li je dakle Daytonski sporazum model ili opomena? Odgovor na ovo pitanje će imati implikacije na sve buduće napore u rješavanju bilo koji broj složenih i žućnih sukoba širom svijeta, piše Borger u autorskom članku za The Guardian.
Dayton je sjedište baze zračnih snaga Wright-Patterson, koju su koristili američki testni piloti i prvi Mercury program za astronaute 50-ih godina prošlog stoljeća. To je bilo mjesto za ‘prave stvari’, iako je u vrijeme rata u Bosni, slava tog mjesta označavala neku daleku prošlost.
Američko državno tajništvo odabralo je Wright-Patterson bazu, jer je bila udaljena od svih većih američkih metropola. Milošević i Tuđman, njihovi polu-poslušni opunomoćenici iz Bosne, kao i predsjednik Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, stavljeni su u izolaciju sve dok ne sklope mir.
Američki posebni izaslanik za Balkan, izuzetni diplomata Richard Holbrooke, bio je fasciniran pričom o Camp Davidu, gdje su Izrael i Egipat postigli svoj historijski sporazum 1979. godine uz posredovanje bivšeg predsjednika SAD-a Jimmyja Cartera.
Neposredno prije odlaska u Dayton, Holbrooke je nazvao Cartera i ispitivao ga o tajnama uspjeha Camp Davida. Lekcije koje je Holbrooke naučio istaknule su važnost izoliranja pregovaračkih strana, posebno od novinara. Izolacija svih strana na udaljenom mjestu će ukloniti smetnje i iskušenja i potencijalno curenje informacija novinarima. Svrha je bila da se razbiju sve prepreke na ličnom nivou i da se kreira “intenzitet svrhe”.
Baza Wright-Patterson imala je i dodatnu prednost. U odnosu na dobro opremljene predsjedničke prostorije u Camp Davidu, baza u Daytonu je bilo spartansko mjesto sa neukusnom i beživotnom vojnom ishranom. Ideja je bila da će određeni stepen nelagode potaknuti čelnike da daju ustupke kako bi se mogli što prije vratiti kući.
Za te tri sedmice u Daytonu pregovaračke strane su živjele po Holbrookovim pravilima. On je diktirao ko će prisustvovati kojim sastancima, šta će biti pušteno u javnost, i šta će se izvijestiti natrag u Washington.
Mnogi od iskusnih i starijih diplomata negodovali su na ovakve uslove pod Holbrookovim vodstvom, posebno Europljani. Britanci, Francuzi, Nijemci i Rusi, koji su činli ostatak Kontaktne grupe za pregovore, bili su svjesni da su tamo uglavnom reda radi i da pruže resurse za provedbu eventualno postignutog mirovnog sporazuma. Oni su bili isključeni iz gotovo svih ključnih pregovaračkih sesija.
U komentaru na pregovore, državno tajništvo SAD-a otkrilo je da je Holbrookov tim smatrao da su ,,Europljani učinili više da sabotiraju razgovore nego da pomognu”.
Doživjeli su još veće poniženje kada su bili podvrgnuti punim sigurnosnim provjerama, tokom kretanja po bazi, dok su se njihove kolege Amerikanci i političke vođe s Balkana nesmetano kretali. Šef francuske delegacije, Jacques Blot, povukao je crtu kada je došlo do pregleda sa psima tragačima i navodno je izjavio ,,za dostojanstvo Francuske, neće me se njuškati.”
Podjela BiH u razmjeru 51-49% dogovorena je na pregovorima u Ženevi prethodne godine, a američki državni tajnik Warren Christopher, htio se držati tog dogovora. Izetbegoviću je rečeno da će prolongiranjem pregovora produljiti ubijanje vlastitog naroda. Štaviše, podjela Bosne na gotovo dva jednaka dijela između dviju glavnih strana, na osnovu linija uspostavljenih tokom prekida vatre dogovorenog u oktobru, djelovalo je kao pravedno rješenje.
Činilo se to poštenim rješenjem, ali samo u nekom moralnom i historijskom vakumu. Podjela BiH postignuta je “etničkim čišćenjem” kroz masovna ubistva i deportacije, politikom koju je provodio vođa bosanskih Srba, Radovan Karadžić, sa svojim vojnim zapovjednikom Ratkom Mladićem, te je sve orkestrirao iz Beograda Milošević lično – spasitelj Daytonskih pregovora. Sva trojica su naknadno optuženi od strane suda za ratne zločine u Haagu za genocid. Milošević je umro tokom suđenja, Karadžić čeka presudu, a Mladić trenutno izlaže svoju odbranu na sudu.
Odsjekli su Republiku Srpsku iz BiH kroz kontinuirane zločine poput koncentracionih logora osnovanih 1992. godine oko grada Prijedora na zapadu BiH, gdje je ubijeno više od 3.000 ljudi, i pokoljem 8.000 muškaraca i dječaka iz većinske bošnjačke enklave Srebrenica u julu 1995. godine, samo četiri mjeseca prije Daytona.
Osvajanje teritorije takvim metodama dobilo je konačnu potvrdu i podršku u Daytonu, dok je Republika Srpska time dobila međunarodno priznanje. Dogovor nije nametnuo nikakvu direktnu obavezu NATO mirovnim snagama da uhapse ratne zločine. Sve je to došlo kasnije.
Ustav uspostavljen Daytonskim sporazumom također je zacementirao politiku etničkih podjela koje su bile zaslužne za rasplamsavanje rata.
Do današnjeg dana pozicije na svim nivoima vlasti dodjeljuju se prema pripadnosti trima glavnim etničkim skupinama: bošnjačkoj, srpskog ili hrvatskoj. Ako se odredite na bilo koji drugi način – kao pripadnik židovske, romske manjine, ili kao “ostali”, ili samo kao Bosanac bez ikakve etničke odrednice – političke pozicije u Bosni i Hercegovini ostaju van vašeg domašaja, i sve to po zakonu.
Dva državljanina BiH, romskog i židovskog podrijetla, su 2009. godine osporili Daytonski ustav na Europskom sudu za ljudska prava i dobili presudu u svoju korist. Sud u Strasbourgu naložio je BiH da ga izmijeni kako bi “ostali” imali pravo da se kandidiraju za visoke političke dužnosti. To još nije sprovedeno. Jedna stvar oko koje su se nacionalisti svih boja složili je zadržavanje upravo ove prepreke “ostalima” za njihovo učešće u politici u BiH.
To i ne iznenađuje. Dayton je iznjedrio politički sistem koji je krava muzara za političare. To je jedan od najkompleksnijih političkih sistema u svijetu, s tročlanim predsjedništvom, obimnim kabinetima sa savjetnicima, parlamentima na državnom nivou, kao i na nivou dva entiteta.
Federacija je nadalje podijeljena na deset kantona, svaki sa svojom vladom. Politička elita koja zauzima ove brojne funkcije ima prihode šest puta veće od prosječne plate u BiH, uz široku lepezu raznih povlastica. Relativno govoreći, političari u BiH su među najbogatijima u Europi. Dayton je stvorio sistem koji služi samom sebi i koji je samoodrživ.
Postojala je jasna, iako rizična, alternativa svemu tome. Do jeseni 1995., stvari su napokon krenule drugim tokom u ratu u BiH. NATO je bombardirao srpske položaje nakon posljednjeg od brojnih masakara u Sarajevu, a Hrvatska vojska napredovala je sa zapada u koordinaciji s bosanskom vojskom i snagama bosanskih Hrvata. Da je ta ofanziva nastavljena, jedini značajan grad za Srbe, Banja Luka, pala bi, kao i Karadžićev režim.
Poraz, u kombinaciji sa prilivom srpskih izbjeglica iz Bosne, oslabio bi Miloševićev režim na vlasti u Beogradu. Da je on svrgnut tada, rat na Kosovu 1999. godine, njegovo posljednje očajničko bacanje kocke, mogao se izbjeći.
-Međutim, ofanziva bosanskih i hrvatskih snaga zaustavljena je na zahtjev Clintonove administracije prije nego što su vojne snage stigle do Banja Luke, a sudbina Bosne i Hercegovine usmjerena je na putanju po kojoj se kreće i danas. Zahvaljujući Daytonu, Karadžićevi Srbi uspjeli su zgrabiti pobjedu iz ralja poraza, Republika Srpska je konsolidirana, a Bosna i Hercegovina osuđena na trajnu nefunkcionalnost – kaže Marko Attila Hoare, britanski historičar i autor nekoliko knjiga o Bosni.
-Dakle, bilo bi mnogo bolje za BiH da se Dayton nikad nije dogodio – dodao je Hoare.
Neupitno je, da se ključni događaj koji će odlučivati o ratu i miru dogodio sredinom septembra 1995. godine, u toaletu u Zagrebu. Holbrooke je došao u glavni grad Hrvatske s nalogom iz Washingtona da kaže Tuđmanu da zaustavi ofanzivu, ali on se nije osjećao striktno obavezan time. Situacija na terenu se mijenjala jako brzo i on je smatrao da može improvizirati. Još uvijek nije bio odlučio šta će učiniti kada je stigao do Tuđmanove rezidencije, pa je otišao u tolaet u predsjedničkim dvorima u pratnji američkog ambasadora u Hrvatskoj Petera Galbraitha. Tuđman je bio poznat po prisluškivanju razgovora, pa su se njih dvojica nadali da će im zvuk vode iz slavine pružiti priliku za neometan razgovor.
-Banja Luka je bila teška odluka za obojicu – prisjeća se Galbraith.
-Moglo se dogoditi da imamo 300.000 ili 400.000 izbjeglica i to bi bila velika humanitarna katastrofa. A tu je i pitanje Tuđmanovog ponašanja. Brinuli smo šta bi se dogodilo da je Tuđman došao do Banja Luke- dodao je on.
Tuđman je dugo gajio ambicije o ,,Velikoj Hrvatskoj” (kao ogledalo Miloševićevoj ,,Velikoj Srbiji”) koja bi obuhvatala i Banja Luku. Ali ubijanje civila nakon Tuđmanove ofanzive prethodni mjesec kako bi se povratile enklave koje su zauzele srpske snage unutar Hrvatske potaknule su strahove da najgore tek predstoji.
-Da su se Hrvati bolje ponijeli nakon Oluje, možda bi ishod u Bosni bio značajno drugačiji – kaže Galbraith.
Drugi pripisuju odluku o naglom zaustavljanju rata političarima u Washingtonu. Daniel Serwer, koji je bio u Daytonu kao američki izaslanik za Federaciju BiH, kaže da je Clintonova administracija željela riješiti situaciju prije nego se krene u predizbornu kampanju protiv Roberta Dolea, koji je bio jako kritičan prema američkoj administraciji i njenom pristupu rješavanju konflikta u BiH.
-Okončanje rata bilo je više uslovljeno američkim potrebama i prilagođavanju vremenskim rokovima nego potrebama Bosne i Hercegovine – kaže Serwer.
Ipak, zaustavljeno je ubijanje, i stanje kao takvo traje posljednja dva desetljeća, možda čak i duže nego što su Serwer i mnoge njegove kolege mogli i pretpostaviti.
-Mislili smo da je sve samo kula od karata koja će se srušiti – rekao je on.
Na kraju, izbor da se rat nastavi rat u nadi pravednijeg ishoda ili njegov prekid da se zaustavi dalje ubijanje i gubitak života je nemoguća dilema. Ima previše nepoznanica, uključujući i odnos između cijene ljudskog života i dugoročne stabilnosti i oporavka. Holbrooke i Clinton donijeli su odluku, ali su za nju bili i kritizirani i nagrađivani.
U teoriji, izmjena Daytonskog sporazuma bi trebala biti lakša danas. Gotovo svi se slažu da bi se to trebalo učiniti. Podstaknuti strahom od novog međuetničkog sukoba ili krnje muslimanske države u srcu južne Europe, zapadnoeuropske vlade zahtijevaju preispitivanje Daytona. Britanci i Nijemci pokrenuli su inicijativu reformi na temelju pojedinačnih koraka. Ipak, tu je i mnogo skeptika, uključujući i neke od onih koji su bili prisutni u bazi Wright-Patterson prije dvadeset godina. Oni vjeruju da BiH može krenuti naprijed i odmaknuti se od svog ratnog nasljeđa samo ako se zabije kolac u srce Daytonskog sporazuma, jednom zauvijek. Ali niko trenutno nema dovoljno snage ili odlučnosti da to i učini.
Možda jedna od najvažnijih lekcija oko koje se većina onih koji su danas među živima, a bili su prisutni u Daytonu može složiti je da je bilo pogrešno u tako važnom trenutku u historiji tretirati mir i pravdu kao alternativu jedno drugome.
U opširnom tekstu u The Guardianu Julian Borger ipak ističe da i prekid vatre nije mala stvar u ratu u kojem je ubijeno desetke hiljada civila. Za mnoge Bosance, ma kako stvari bile loše i mračne, Dayton će uvijek predstavljati nešto bolje od ništa. Za Reufa Bajrovića, bivšeg ministra energije, sporazum je najgora opcija, i pored svih mogućih alternativa.
– Bila je to diplomatska i politička klaonica, gdje nije bilo mnogo razmišljanja o posljedicama. Bilo je potrebno zaustaviti rat prije predsjedničkih izbora u SAD-u 1996. godine – rekao je Bajrović.
– Međutim, bila je to daleko najbolja opcija dostupna u tom historijskom trenutku. Bez sudjelovanja SAD-a, Bosna bi mnogo više ličila na Siriju danas, jer Srbi tada – kao i Assad sada – ne bi imali razloga da uđu u pregovore. Dakle, to je bila zakašnjela intervencija, a nagrađena je genocidna politika Karadžićevih Srba, ali gledajući unatrag, Dayton je ipak polučio više dobrog nego lošeg – zaključio je Bajrović.
(FENA) D.J.
