Pišu: Ešref Kenan Rašidagić i Ensar Eminović

Sve do prije nekoliko mjeseci na prste bi se mogli izbrojati Bosanci i Hercegovci koji bi na spomen Sutorine reagirali na bilo kakav način drugačiji od Suto… šta? No, otkad je „pitanje“ Sutorine na velika vrata ušlo u naš javni prostor i kvalificiralo se za status pitanja (bez navodnika), proliveno je o tome toliko tinte da bi se njome lako moglo napuniti more u rečenom priobalju.

Pitanje Sutorine je, po svemu sudeći, lakonski pokrenulo nekoliko pojedinaca željnih, uglavnom, osobne promocije i prisustva u medijima. U odsustvu bilo kakve kritičke svijesti u našem društvu, bacanje medijskih bombi ovakve naravi nagrađuje se instant-krunisanjem proponenata kao ‘boraca za nacionalne interese’, pa, rekoše ovi pojedinci, hajde da se i mi zakitimo tim perjem. Nisu, naposljetku, ni prvi ni posljednji heroji takve vrste. Svako malo naši polupismeni novinari ili političari prigrle tako nekog heroja koji bombastično najavljuje revizije Dejtona, ispravljanje historijskih nepravdi prema ovom ili onom narodu ili rješavanje svih naših problema potezom pera neke (uglavnom međunarodne) institucije.

Narod k'o narod – u odsustvu hljeba traži igara, a političari, željni ostanka na vlasti, te im igre sa zadovoljstvom priređuju. Čekaju tako gladni bosanski Srbi godinama taj famozni referendum, jer praksa je pokazala da sticanjem nezavisnosti rješavate sva svoja egzistencijalna pitanja. Bosanski Hrvati, isto tako, svoj put u sreću i veselje trasiraju čekanjem Godoa, pardon, trećeg entiteta. Prije nekoliko dana je jedan od potpisnika ovih redova na televiziji izjavio kako prerastanje Sutorine u „pitanje“, kojim se sada sve žešće počinju baviti bošnjački političari, zapravo, smatra nekom vrstom sazrijevanja bošnjačke političke elite, koja je, eto, sa nekih dvadesetak godina zakašnjenja polako došla do praga nekakvog protonacionalizma.

Dok god kreiranje takvih „pitanja“ služi samo za pothranjivanje vjere naroda u bolju budućnost i duranje u gladnoj sadašnjosti kroz zadržavanje statusa quo, nikom ništa. Narod koji vjeruje u ublehe i zaslužuje na vlasti političare koji ga hrane isključivo ublehama. Međutim, kada stvaranje ovakvih „pitanja“ zaprijeti da ozbiljno ugrozi naš prosperitet i budućnost, vrijeme je da se ono što je ostalo od ovdašnje kritičke svijesti i pameti ustane u odbranu stvarnih interesa Bosanaca i Hercegovaca. A, podsjećanja radi, stvarni interesi ljudi koji žive u ovoj i svim drugim državama na svijetu isti su i principu se svode na omogućavanje pristojne egzistencije, sigurnosti i zaštite ljudskih prava.

Budući da je naše stavove iznesene u nedavnom televizijskom intervjuu na ovom portalu već sumirao Andrej Nikolaidis, pokušat ćemo ovim tekstom detaljnije pobrojati i elaborirati argumente zbog kojih bi se bh. javnost i politika morali okrenuti rješavanju stvarnih problema i zaboraviti na izmišljeno „pitanje“ Sutorine.

Dobrosusjedski odnosi 

Crna Gora i BiH su završile razgraničenje i u maju prošle godine u Sarajevu usaglasile i parafirale dokumente u vezi s granicom. U junu, odnosno novembru, utvrdile su prijedlog ugovora o državnoj granici, prema kojem Sutorina ostaje u sastavu Crne Gore. Međutim, sredinom januara tekuće godine Parlament BiH je odbio verificirati sporazum o granici s Crnom Gorom, tvrdeći da Sutorina pripada BiH i tražeći njen povrat. Prijedlogom rezolucije o Sutorini, podnesenim na izjašnjavanje Parlamentu BiH, traženo je da se međudržavni ugovor odbaci kao “neutemeljen, neprihvatljiv i štetan”. Nakon javne rasprave, koja bi se trebala održati 24. februara ove godine, zastupnici će utvrditi konačan stav o predloženoj rezoluciji.

Rezoluciju podržava dio historičara, političkih subjekata i javnosti u BiH, koji smatraju da je granica između BiH i Crne Gore promijenjena na nezakonit način neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Oni navode da se o tome usmenim dogovorom s vlastima Crne Gore dogovorio bivši visoki zvaničnik iz BiH Đuro Pucar Stari, te da nijedno tijelo bivše Jugoslavije ili BiH nije odlučilo da Sutorina pripadne Crnoj Gori.

Zbog otvaranja tog pitanja zvanična Podgorica je najprije izrazila zabrinutost, a nakon toga odgodila slanje ambasadora u Sarajevo. Za Crnu Goru pitanje Sutorine je davno završeno. Crnogorski predsjednik Filip Vujanović je istakao kako Crna Gora smatra definitivnom granicu između dvije države, odbacujući bilo kakvu mogućnost mijenjanja granične linije. Zbog Sutorine i BiH je pozvala svog ambasadora na konsultacije u Sarajevo.

Crna Gora je u znatnoj prednosti u odnosu na Bosnu i Hercegovinu kada su u pitanju euroatlantske integracije. Dobrosusjedski odnosi i podrška Vlade u Podgorici Bosni i Hercegovini je samim tim od ključnog značaja za uspješnu realizaciju naših aspiracija za članstvo u Evropskoj uniji i NATO-u. Dalje insistiranje na „pitanju“ Sutorina pretvorit će Crnu Goru, sa kojom do sada nismo imali problema ni u jednoj sferi odnosa, u protivnika. A taj će protivnik, zahvaljujući svojoj poziciji, imati kapacitet da oteža ili čak u potpunosti zakoči euroatlantski put naše države. Potrebno je samo sjetiti se problema Piranskog zaljeva i šta je to pitanje predstavljalo Hrvatskoj na putu u punopravno članstvo u Evropskoj uniji. Bosna i ovako ima previše protivnika koji joj ne žele dobro. Pretvarati jednog saveznika u još jednog protivnika nikako ne može biti razumna politička odluka bh. vlasti.

Potpisivanje ugovora o granici sa Crnom Gorom za Bosnu i Hercegovinu bilo bi prvi ugovor takve vrste nakon raspada bivše Jugoslavije. Podsjećamo da je Crna Gora još 2010. godine dobila status kandidata za EU. Ona je i najozbiljniji kandidat za članstvo u NATO-u, prema riječima Andersa Fogha Rasmussena, bivšeg generalnog sekretara Alijanse. Stoga je potpisivanje ugovora o granici sa Crnom Gorom od izuzetne važnosti za državnost BiH, njenu opstojnost i budućnost. Sve dok ne potpiše i ratificira ugovore o granici sa svojim susjedima, BiH je za njih samo „teritorija“. Uprkos zvaničnom priznanju susjednih zemalja, istinsku potvrdu i priznanje državnosti od svojih susjeda BiH će dobiti tek kad oni potpišu i ratificiraju ugovor o granici sa BiH.

Zbog svih negativnih implikacija i drastičnih posljedica s kojima se BiH može suočiti ako bude insistirala na problematiziranju pitanja Sutorine, možda nisu bez osnove sumnje u stvarno porijeklo ove inicijative.

Otvaranje spora o Sutorini sa Crnom Gorom je besmisleno i bespotrebno. Čak štaviše, insistiranje na Sutorini može imati veoma ozbiljne posljedice za BiH. Usporavanje početih procesa, odnosno pretvaranje Crne Gore iz saveznika u protivnika euroatlantskih integracija BiH, našoj zemlji ne može donijeti ništa dobro. A euroatlantske integracije su conditio sine qua non opstojnosti i prosperiteta Bosne i Hercegovine. Potrebno je imati na umu i to da je Crna Gora daleko ispred nas u procesu pridruživanja EU i u slučaju da tražimo neku vrstu međunarodne arbitraže o Sutorini, takva bi nas odluka koštala podrške ove zemlje na putu za punopravno članstvo u Evropskoj uniji.

Zašto ‘pitanje’ Sutorine baš sada?

Javnost – i stručna i široka – zatečena je iznenadnim postavljanjem „pitanja“ koje nikada u historiji nezavisne BiH nije figuriralo kao problem koji bi ova država trebala rješavati. Zašto se pitanje Sutorine baš sada izvlači „iz naftalina”? Je li to slučajno? Šta Sutorina znači za BiH i vrijedi li ulaziti u spor sa Crnom Gorom zbog toga? Kakve su posljedice sa kojima se BiH može suočiti ako otvori ovo pitanje? Ko od toga može imati koristi, a ko štete? To su samo neka od pitanja koja se sama nameću.

Indikativno je da se problem Sutorine aktualizira u momentu kada se dešavaju veoma bitni procesi za BiH, koji mogu definitivno determinirati njenu budućnost. Naime, novim evropskim pristupom kojim se, prvenstveno zahvaljujući odlučnijem angažmanu Njemačke i Velike Britanije, BiH stavlja pod jače okrilje EU, te najavama NATO-a da je spreman aktivirati MAP za BiH, neprijateljima naše zemlje, a posebno njenog članstva u euroatlantskim strukturama, postaje sve jasnije da je opstojnost BiH u sadašnjim granicama sve manje upitna. Uz jasno iskazano reformsko opredjeljenje novoizabranih vlasti na državnom nivou, secesionističke snage koje zagovaraju podjelu zemlje dodatno gube na snazi i važnosti.

Zbog svih negativnih implikacija i drastičnih posljedica s kojima se BiH može suočiti ako bude insistirala na problematiziranju pitanja Sutorine, možda nisu bez osnove sumnje u stvarno porijeklo ove inicijative. Da li je „pitanje“ Sutorine, zaista, autentična bosanska inicijativa, imajući u vidu kakve posljedice već proizvodi?

Slične sumnje iznio je i Miodrag Vlahović, bivši ministar vanjskih poslova Crne Gore. „Ne bi bilo dobro i pretpostavljam da bi cijeloj ovoj priči dalo jednu drugu dimenziju ukoliko bi oni koji ne žele da vide pozitivnu situaciju na Balkanu, dobre odnose među susjedima i našu zajedničku budućnost u EU i atlantskim strukturama, imali na bilo koji način veze s ovom inicijativom, koja je pala kao grom iz vedra neba“, ocijenio je Vlahović. Opterećivanje odnosa BiH i Crne Gore do sada nepostojećim graničnim problemom potencijalno može uzrokovati probleme objema državama na euroatlan,skom putu. Dvije muhe jednim udarcem, rekao bi neko.

Posebno je iz ove vizure indikativno da je u Parlamentu BiH prijedlog rezolucije o Sutorini podržao SDS, uz opasku šefice kluba te stranke da su se oni toga ranije sjetili. Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, izjavio je da bi se jako radovao ako bi se dogodilo da teritorija RS „dodirne more”, čime je jasno pokazao da podržava inicijativu o Sutorini. Nezavisne novine iz Sutorine prigodno izvještavaju o „podršci“ lokalnih stanovnika pripajanju Sutorine BiH, ali „isključivo kao dio RS-a, nikakav distrikt ili pripajanje Federaciji ne dolazi u obzir“.

Dodikova podrška bilo kakvoj incijativi bi, sama po sebi, trebala biti dovoljan signal svakome da posumnja koliko je ista u interesu BiH. A vjerovati da bi Dodik, promišljeno ili nepromišljeno, podržao nešto što je u interesu države BiH ravno je političkoj retardaciji. I profesor Ivo Banac smatra da bi „Sutorina u Bosni i Hercegovini bila dio srpskog entiteta“. „Nisam siguran da bi rješenje u prilog Bosni i Hercegovini, ukoliko bi uopće do njega došlo, što je krajnje dvojbeno, veselilo Hrvatsku“, zaključio je Banac.

Obezvređivanje vlastitih institucija

Bosna i Hercegovina je više puta u novijoj historiji bila predmet podsmijeha kod stranih političara i diplomata zbog situacija u kojima su njene vlastite institucije i političke elite donosile kontradiktorne odluke i čak ulazile u otvorene sukobe u međunarodnim forumima. Potrebno je samo podsjetiti se skandala sa (ne)odustajanjem od tužbe protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde, nemogućnosti da se zauzme bilo kakav stav o pitanju glasanja u Vijeću sigurnosti UN-a, konfliktnih poruka koje su u svijet istovremeno slali naši ministri i diplomate itd.

Međudržavna komisija o granici usaglasila je prošle godine sporazum o granici, koji je podržalo Vijeće ministara BiH, po kojem granična linija između BiH i Crne Gore treba biti utvrđena na temelju granica koje su zatečene u trenutku raspada Jugoslavije.

Vezano za pitanje Sutorine, BiH ponovo riskira međunarodnu blamažu, koja ozbiljno može nauditi kredibilitetu njenih institucija. Komisija za granice BiH otvoreno je iznijela stav da pitanje Sutorine nije trebalo pokretati. Kada je riječ o identifikaciji granice između BiH i Crne Gore, Komisija je bila jednoglasna: Sutorina nije dio BiH. Ne treba ni spominjati kako neozbiljno djeluje kada zvaničnici najviših institucija BiH osporavaju stav vlastite državne Komisije za granice.

Otvaranjem tog pitanja naša zemlja bi demonstrirala da ne poštuje suverenitet i teritorijalni integritet Crne Gore i da nije spremna raditi na unapređenju bilateralnih odnosa, što bi bila veoma negativna poruka zemljama u regiji, evropskim i globalnim partnerima o spremnosti naše zemlje da sporazumno uređuje otvorena pitanja sa drugim državama. Osim toga, dovođenjem u pitanje ugovora o granicama između BiH i Crne Gore neminovno će se otvoriti i pitanje o granici između BiH i Hrvatske, jer su tim ugovorom označene i tačke granice između BiH i Hrvatske. Dakle, otvaranje ovog pitanja ne samo da može negativno utjecati na proces pristupanja BiH Evropskoj uniji, već može ponovno probuditi neke strasti i aspiracije za redefiniranjem teritorija, čije posljedice i danas osjećamo.

Implikacije insistiranja na ‘pitanju’

Međudržavna komisija o granici usaglasila je prošle godine Sporazum o granici, koji je podržalo i Vijeće ministara BiH, po kojem granična linija između BiH i Crne Gore treba biti utvrđena na temelju granica koje su zatečene u trenutku raspada Jugoslavije. Taj model, u međunarodnom pravu poznat kao princip uti possidetis, utvrdila je i Badinterova komisija početkom ‘90-ih godina prošlog stoljeća, kao model rješavanja teritorijalnih sporova u slučaju raspada SFRJ. U svom Mišljenju br. 3 od 11. januara 1992. godine Badinterova komisija je istakla da se granice između bivših federalnih jedinica SFRJ-a smatraju državnim granicama sljednica i ne mogu se mijenjati silom, nego samo sporazumom. Drugim riječima, unutrašnja razgraničenja između administrativnih jedinica priznaju se kao državne granice u času sticanja njihove nezavisnosti.

Za BiH i njenu budućnost mnogo važnija su mišljenja Badinterove komisije, nego zaključci Berlinskog kongresa i pozivanje na AVNOJ. Prema tim mišljenjima, koja imaju snagu međunarodnog prava, definirane su međunarodne granice BiH koje su tada postojale i stvoren je međunarodni pravni okvir za referendum o nezavisnosti BiH. Na osnovu toga BiH je postala članica UN-a. Zlatko Lagumdžija, ministar vanjskih poslova BiH, ispravno tvrdi da je izvještaj Badinterove komisije jedan od temelja Dejtonskog sporazuma i da se njime garantiraju neupitnost teritorijalnog integriteta i cjelovitosti BiH u njenim međunarodno priznatim granicama. Insistiranje na Sutorini znači osporavanje dijela izvještaja Badinterove komisije, čime se ide u jednu krajnje opasnu političku avanturu i otvara pitanje cjelokupnosti granica BiH, kao i referenduma o njenoj nezavisnosti.

Osporavanje mišljenja Badinterove komisije, kako navodi ministar vanjskih poslova BiH, nosi rizik da i otoci Mali i Veliki Školj u Neumskom zaljevu praktično postanu upitni

Drugim riječima, insistiranjem na promjeni granica važećih po osnovu zaključaka Badinterove komisije riskira se „raspakivanje“ paketa međunarodno priznatih granica BiH, što može dovesti do stvaranja presedana, odnosno kreirati pravni okvir za njenu dezintegraciju. Upravo takav scenarij godinama priželjkuju i zagovaraju nacionalističke elite bosanskih Srba i Hrvata. Kao posljedica toga otvorila bi se priča o pravu na samoopredjeljenje naroda unutar BiH, čija bi veoma izvjesna posljedica bilo mijenjanje granica i nestanak države Bosne i Hercegovine.

Također, ne manje bitno, tražeći još jedan izlaz na more BiH riskira da izgubi i postojeći, koji ima kod Neuma. Naime, osporavanje mišljenja Badinterove komisije, kako navodi ministar vanjskih poslova BiH, nosi rizik da i otoci Mali i Veliki Školj u Neumskom zaljevu praktično postanu upitni, jer su BiH ti otoci pripali upravo na osnovu mišljenja Badinterove komisije, odnosno pripadnosti katastarskoj općini Neum. A bez Malog i Velikog Školja naša zemlja ne bi imala izlaz u međunarodne vode.

Naposljetku, čak i kada bi Bosna i Hercegovina imala dovoljno jake pravne osnove da traži međunarodnu arbitražu o Sutorini, nijedan njen saveznik sasvim sigurno ne bi podržao BiH u tome. I Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama odgovaraju mir i stabilnost na Balkanu. Zadnja stvar koju bi mogli dopustiti jeste stvaranje preteksta za novo prekrajanje granica i involviranost Rusije po ukrajinskom modelu.

A briga za Neum?

Zagovarači inicijative o otvaranju pitanja Sutorine u cilju njenog vraćanja u okvire BiH pozivaju se na granice BiH utvrđene na Berlinskom kongresu i na potvrdu tih granica, koju bi izvršio prezidijum AVNOJ-a. Pozivaju se na pravdu, historiju i geografiju, odnosno historijsko pravo BiH na Sutorinu. Traže da Parlament BiH ocijeni neutemeljenim, neprihvatljivim i štetnim Prijedlog ugovora o državnoj granici između Bosne i Hercegovine i Crne Gore.

Mnogi od zagovarača ove inicijative imaju nedvojbeno patriotske i dobre namjere. Međutim, put do pakla je, također, popločan dobrim namjerama. U svjetlu gore navedenih negativnih posljedica koje bi otvaranje „pitanja“ Sutorine proizvelo za Bosnu i Hercegovinu, ne smije se, međutim, isključiti ni mogućnost da pojedini zagovarači ove inicijative, svjesno ili nesvjesno, rade u prilog snagama kojima nije u interesu prosperitet ove države.

Tri puta duža obala u Neumu služi isključivo za bespravno nagrđivanje obale čudima ratnoprofiterske i tranzicijske arhitekture.

U međunarodnoj politici se odluke ne donose na osnovu toga šta je moralno i ispravno, nego šta je realno i moguće. Također, ako je neizbježno donijeti štetnu odluku po interese države, onda se šteta nastoji minimizirati i izabrati manje zlo. Potpisivanje Dejtonskog sporazuma je primjer takve odluke. Dejton je donio nepravedan mir, koji je, ipak, bio manje štetan od nastavka rata i daljeg krvoprolića. Romantičarsko i kvazipatriotsko insistiranje na Sutorini našoj zemlji definitivno može donijeti više štete nego koristi.

Mora se u obzir uzeti i bolna činjenica da je BiH prilično slaba i razjedinjena država, u kojoj je nemoguće postići koncenzus ni oko pitanja rutinske naravi, ni oko suštinskih pitanja, kao što je opstojnost same države. Otvaranje „pitanja“ Sutorine u ovakvoj nepovoljnoj klimi ne samo da odvlači pažnju javnosti i elita od rješavanja stvarnih i akutnih problema u državi, već prijeti samoj opstojnosti države kroz dovođenje u pitanje validnosti mišljenja Badinterove komisije o nepromjenjivosti republičkih granica.

Možda je potrebno spomenuti da Bosna i Hercegovina do sada nije učinila apsolutno ništa da iskoristi svoj postojeći izlaz na more. I dok pojedini neodgovorni pripadnici akademske zajednice zabavljaju bh. javnost vizijama gradnje hotela i „pristaništa za luksuzne kruzere i nosače aviona (!)“ na sedam kilometara (preplitkog) priobalja Sutorine, za to vrijeme tri puta duža obala u Neumu služi isključivo za bespravno nagrđivanje obale čudima ratnoprofiterske i tranzicijske arhitekture.

Na kraju, draga bh. javnosti, političke elite i kolege iz struke: nalazimo se u 2015. godini. Pitanja granica na Balkanu su odavno riješena i neće se ponovno otvarati bez krvi i ratova. A potpuno je nerealno i pomisliti da je bilo kome u Evropi i svijetu u interesu izbijanje novih sukoba na Balkanu. Imamo mi u Bosni puno više stvarnih otvorenih pitanja, na koja moramo hitno odgovoriti!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera