Suđenje Šešelju – još jedna sudska farsa u Hagu

Šešelj na privremenoj, bezuvjetnoj slobodi – Izostanak pravde

 Izvještaj agencije SENSE

 Da li je Vojislav Šešelj iz “humanitarnih razloga” pušten na privremenu slobodu do izricanja presude ili je zapravo iznudio da ga “istjeraju” iz tribunalove Pritvorske jedinice? I da li je izostanak desetogodišnjeg mučnog traganja za istinom i pravdom prihvatljiva cijena za kažnjavanje jednog “nepoćudnog suca”?

 Drugi put u posljednjih osam godina Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je bezuslovno kapitulirao pred Vojislavom Šešeljem, optuženim za zločine protiv čovječnosti u Hrvatskoj, Vojvodini i Bosni i Hercegovini. Znači, upravo za one zločine radi kojih je Vijeće sigurnosti UN u ožujku 1993. godine osnovalo MKSJ, poznatiji kao Haški tribunal.

 Do prve bezuslovne kapitulacije došlo je 8. prosinca 2006. godine, deset dana nakon neuspjelog pokušaja početka suđenja Šešelju. Optuženi je demonstrativno izostao sa tužiteljeve uvodne riječi 27. i 28. studenoga, poručujući sucima da su “idioti” ako misle da će se pojaviti u sudnici i sjediti iza britanskog odvjetnika David Hooper koji mu je dodeljen za branitelja. Odluci da se optuženom koji se sam zastupa dodjeli branitelj prethodila je Šešeljeva višegodišnja opstrukcija postupka, zastrašivanje svjedoka, objavljivanje njihovog identiteta i izjava uprkos zaštitnim mjerama, vulgarne uvrede izgovorene i/ili napisane i objavljene na račun sudaca, tužitelja, tajništva, pa čak i tribunalovih prevoditelja.

U silnoj brizi da ne ugroze pravo optuženog na fer suđenje, članovi sudskog vijeće su ispoljavali beskrajnu toleranciju prema Šešeljevim ispadima. Ispustili su iz vida, pritom, da i ostali sudionici ili zainteresirane strane u postupku, poput tužiteljstva, žrtava i međunarodne zajednice, također imaju pravo na fer suđenje. Ali, kada je u studenome 2006. remetilačko ponašanje optuženog doseglo razmjere koji se više nisu mogle tolerirati, Pretresno vijeće je podvuklo crtu i dodjelilo mu profesionalnog branitelja. A Šešelj je na to odgovorio štrajkom glađu. Ili je, barem, tvrdio da gladuje.

 Sve to se, važno je napomenuti, događa se 2006., dakle u godini u kojoj su u pritvoru MKSJ već umrla dvojica optuženih: Slobodan Milošević i Milan Babić. Njihove smrti, posebno Miloševićeva, potresle su MKSJ i on je počeo da se puca po šavovima, razjeda u sukobima između tadašnjeg predsjednika i glavne tužiteljice, kao i u unutrašnjim razračunavanjima u samom tužiteljstvu. Budući da su iz Pritvorske jedinice UN stizale alarmantne vijesti o Šešeljevom stanju (“Smrt hoda hodnicima PJUN” – navodno je govorio tadašnji upravnik pritvora), zavladao je panični strah i prevladalo je mišljenje da po svaku cijenu treba spriječiti još jednu smrt u pritvoru.

A cijena je bila bezuslovna kapitulacija pred Šešeljevim zahtjevima, iznjetim u Podnesku broj 226 od 7. prosinca 2006. Ti su zahtjevi, pored ostalog, uključivali “uklanjanje” dodjeljenog branitelja, dostavljanje dokumenata isključivo “na papiru i na srpskom jeziku”,”ukidanje svih restriktivnih mjera za posjete Jadranke Šešelj” (supruge optuženog); diskvalifikaciju sudca Orie, Robinsona i Hopfela, registraciju tima pravnih savjetnika na čelu sa Tomislavom Nikolićem i Aleksandrom Vučićem… Žalbeno vijeće je sve to prihvatilo ne bi li Šešelj pristao da jede.

 U pravu, ako ćemo o tome, ovakve odluke se smatraju ništavnim i ne proizvode nikakve posljedice, budući da su iznuđene. Upravo tako su, na haškim suđenjima, tretirani dokumenti kojima su Muslimani i Hrvati iz Sanskog Mosta, Kotor Varoši, Bosanskog Šamca i drugih etnički očišćenih mjesta u BiH svu svoju imovinu “dobrovoljno” ostavljali srpskim vlastima.

 Nevolja je, međutim, u tome što odluke Žalbenog vijeća postaju zakon koji obavezuje sudska vijeća, tako da nakon prosinca 2006. nije bilo pokušaja dodjele branitelja optuženima, koji pravo na samozastupanje koriste za opstrukciju sudskog postupka. Suci, naime, nisu željeli da se izlože riziku da ih Žalbeno vijeće ukori zbog “zloupotrebe diskrecijskog prava”, zato što su optuženom dodjelili branitelja “prije nego što mu je pružena stvarna prilika da pokaže da je – uprkos njegovom dosadašnjem ponašanju – shvatio da će, ukoliko želi da se sam zastupa, morati da poštuje Pravila postupka i da je spreman da tako postupi.” Upravo tako je 2006, u Šešeljevom slučaju, Žalbeno vijeće ukorilo iskusne suce Orija, Robinsona i Hopfela.

 Teren za drugu bezuslovnu kapitulaciju pripremljen je u kolovozu prošle godine, kada je specijalni sudski panel prihvatio Šešeljev zahtjev da se – zbog navodne pristrasnosti u prilog osude optuženih – iz vijeća koje mu je sudilo diskvalificira sudac Frederik Harhoff.

Šešeljev zahtjev se, očito, ukazao kao bogom dana prilika da se MKSJ rješi nepoćudnog danskog sudca, koji se usudio da u privatnom pismu koje je nekako stiglo do tiska progovori o onome o čemu se uveliko šaputalo u sudskim kuloarima, pisalo u svjetskim medijima (New York Times, Economist, SENSE…) i o čemu su već počele da gaču i guske kraj fontane pred Tribunalom. Da je, naime, u žalbenim presudama u predmetima Gotovine i Perišića došlo do “promjene smjera” u sudskoj praksi MKSJ.

 Posluživši se Šešeljem kako bi se rješili sudca koji je prekršio tribunalov nepisani “zakon šutnje”, oni koji su o tome odlučivali su, očito, izgubili iz vida posljedice svoje odluke. Ili su ih svjesno zanemarili, po principu Fiat iustitia pereat mundus – Neka bude pravda pa makar propao svijet! Svijet, istina, nije propao, ali jeste desetogodišnji trud sudaca, istražitelja, tužitelja, svjedoka… da se van razumne sumnje utvrdi kakav je, ako ikakav, bio Šešeljev doprinos zločinima zbog kojih je osnovan MKSJ. Oni koji su o tome odlučivali su, očito, smatrali da je to prihvatljiva cijena za kažnjavanje nepoćudnog suca.

 Logična i predvidiva posljedica diskvalifikacije suca je nemogućnost donošenja presude, čije je izricanje bilo zakazano za 30. kolovoza prošle godine. Šešelj je, zapravo, zato i tražio diskvalifikaciju – kako bi osujetio presudu za čije je donošenje neophodno kompletno, tročlano sudsko vijeće. Smatrao je, očito, da odlaganjem neće ništa izgubiti, budući da ni sam ne vjeruje u oslobađajuću presudu. A u međuvremenu bi se moglo dogoditi i ono što najavljuje od kako je došao u Hag: da “braća Rusi” zatvore Tribunal.

Ono što se, međutim, nije moglo predvidjeti jeste da će se Šešelj u međuvremenu razboljeti i da bi mu – barem prema informacijama koje on sam dozirano pušta u opticaj – mogao biti ugrožen i život. Avet nove smrti u Pritvorskoj jedinici ponovo je počela da kruži Tribunalom, baš kao krajem 2006. godine, tokom štrajka glađu.

 Krajem lipnja ove godine, kada je postalo jasno da će sucu Niangu koji je zamjenio Harhofa biti potrebno još najmanje godinu dana da se upozna sa predmetom – i da će tek onda moći da se uključi u vijećanje o presudi – Pretresno vijeće je na svoju inicijativu ponudilo Šešelju da presudu čeka na privremenoj slobodi u Beogradu, ali pod strogim uslovima: kućni pritvor, policijska pratnja, zabrana javnih nastupa… Šešelj je, kao što se očekivalo, to sa indignacijom odbio, pošto bi morao da prihvati garancije “izdajničkih srpskih vlasti” na čijem su čelu njegovi nekadašnji sledbenici i savetnici, Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić.

 Isto Pretresno vijeće je proteklog tjedna obnovilo svoju inicijativu, ali ovog puta sa minimalnim zahtjevom: da se optuženi obaveže da neće utjecati na žrtve i svjedoke i da će se vratiti na izricanje presude. A kada je postalo jasno da Šešelj neće ni na to pristati, Pretresno vijeće je ustuknulo, zaklanjajući se “uvjerenjem” da će optuženi poštivati te uslove…bez da se na bilo šta obavezuje.

 Bila je to druga bezuslovna kapitulacija MKSJ pred Vojislavom Šešeljem. Nadajmo se i posljednja, mada ostaje neriješen još jedan podnesak iz lipnja ove godine, u kojem Šešelj traži 12 milijona eura na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog 11-godišnjeg “ilegalnog pritvora”.

 Nikad se ne zna.

Izvještaj agencije SENSE / Objava DEN HAAG | 11.11.2014.