Stavovi o građanskom konceptu demokratske države BiH
Svjesni da je sadašnje društveno-političko uređenje države Bosne i Hercegovine definirano ratnim okolnostima kao rezultat kompromisa uključenih strana u mirovno rješenje, da nije dosljedno utemeljeno na političkim i teorijskim standardima zajednice demokratskih država svijeta, idealima i praksi najrazvijenijih nacionalnih država i demokratskih društava, da je kao takvo ono načelno prihvaćeno prije nego su najviše internacionalne sudske instance naknadno presudile odgovornost za udružene zločinačke poduhvate i genocid, te samim tim i sve pravne radnje nastale u tim okolnostima učinile ništavim, da se sve snažnijom reafirmacijom ratnih ciljeva i političkih vrijednosti i zalaganja njihovih aktera – Bosna i Hercegovina čini nefunkcionalnom državom, politički segregiranim društvom i pravno diskriminiranim pojedincima u različitim dijelovima države BiH, Krug 99 povodom koncipiranja Memoranduma o građanskoj BiH, donosi
Stavove o građanskom konceptu demokratske države BiH
1.Insistiramo na obnovi vrijednosti paradigme građanskog društva i koncepta demokratskog poretka etabliranog u evropskom kulturno-povijesnom i političkom prostoru slobodnih demokratskih država i razvijenih društava, te konkretno na onima mjerilima koja su sadržana u Mišljenju Evropske komisije o zahtjevu Bosne i Hercegovine za članstvo u Evropskoj uniji uključujući sve tačke bez izuzetka.
2. Svjesni da prosta država omogućava kvalitetno funkcioniranje svih državnih sistema, smatramo da zalaganje za građansku političku paradigmu podrazumijeva slobodu, dostojanstvo i jednakopravnost svih građana Bosne i Hercegovine u svim pravima, kao i ljudskim pravima i temeljnim slobodama iz Evropske konvencije, do potpune jednakosti svih građana u njihovim političkim pravima, na način da svaki građanin učestvuje u donošenju svih odluka i zakona u svojoj zemlji, a što ostvaruje kroz svoje izabrane predstavnike u institucijama vlasti.
3. Odbijamo da se prosta država kao oblik državnog uređenja kojim je Republika Bosna i Hercegovina ušla u demokratsku tranziciju transformira u složeni (federalni) oblik uređenja izvan internacionalne političke prakse i drugih tranzicijskih država u svijetu, tim prije, što ni tradicijski oblik državnog uređenja, kao ni postojeći utvrđen Dejtonskim sporazumom, ne određuje da su Bosnu i Hercegovinu formirali entiteti kao federalne jedinice.
4. Odbacujemo ideologiju i tumačenje zaštite kolektivnih prava kao prava separatnih “nacija” jer se pojam nacije odnosi jedino i isključivo na političku zajednicu slobodnih građana države, a koji u svome temelju uvijek podrazumijeva pripadnost vlastitoj državi. U slučaju Bosne i Hercegovine, kao i drugih u regiji, etnopolitika naciju reducira na etničku zajednicu sa njezinim religijskim, ideološkim i tradicijskim raznolikostima. Patentiranim spornim pojmom “konstitutivni narodi”, unutar ustavno-pravnog sistema Bosne i Hercegovine, etnonacionalisti hoće sebi priskrbiti veći stepen političkih i svakih drugih prava, što je disproporcionalno stvarnom učešću u demokratskoj strukturi i što je sasvim nauštrb zaštite individualnih građanskih prava. “Jednakopravnost konstitutivnih naroda”, “legitimno političko predstavljanje naroda”, “etničke političke reprezentacije“, “suživot“, “anacionalnost građana koji se etnopolitički ne svrstavaju“ ili tzv. “zaštita vitalnih nacionalnih interesa” ni srednjovjekovna, ni moderna Evropa ne poznaje, niti podržava. Pogotovo ne insistiranje na “kolektivnim pravima” u izmjenama izbornog zakonodavstva radi izbora u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ili u Domove naroda, ili etničko zapošljavanje u institucijama vlasti na različitim nivoima kao ključnom kriteriju naspram sposobnosti i kvalificiranosti.
5. Nije moguće ostvariti balans između građanskog i etničkog koncepta, jer su to principi koji se suprotstavljaju i međusobno isključuju, odnosno moderna i demokratska Bosna i Hercegovina može se funkcionalno razvijati samo na građanskoj političkoj paradigmi. Netačna i obmanjujuća konstrukcija o „četvrtom konstitutivnom stubu“ u Bosni i Hercegovini koji bi trebali činiti svi oni koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici jednog od “konstitutivnih” naroda, tzv. „anacionalni“ u suštini je perfidno očuvanje sadašnjeg nefunkcionalnog i nemogućeg političkog organiziranja na etničkom konceptu vlasti. I pored toga što je takav pristup u potpunoj suprotnosti s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, on bi bio i element dodatne podjele Bosne i Hercegovine. Etnička raznolikost i balansiranost dio su načina života, političkog i kulturnog identiteta Bosne i Hercegovine koja se mora i ostvarivati kao takva u razumnom političkom procesu, ali ne u spornom nametanju etnopolitičkih narativa nad građanskim slobodama i pravima pojedinca.
6. Odbacujemo politički eksperiment suprotan povijesnom biću Bosne koji se nameće sa konsocijacijskom teorijom, jednim davno napuštenim i neuspješnim političkim i teorijskim modelom, temeljenom na statističkom izračunu raspoređivanja političke moći, gdje zagovornici toga modela u našim okolnostima redovno izostavljaju na bazi stvarnog broja etničke pripadnosti proporcionalnu zastupljenost kao jedan od četiri temeljna načela te teorije na osnovu koje se izvodi raspodjela političke moći. Naprosto, hoće se jedna trećina političke moći raspoređene na bazi etničkog pariteta, iako takvo nešto ni u „konsocijacijskoj demokraciji“ ne postoji, a ni u praksi bilo koje države u svijetu pogotovo. Trijumvirat „etničke političke reprezentacije“ nema legitimitet, niti može gospodariti slobodnom voljom, niti interesima svih građana zemlje, pa ni raspodjelom političkih pozicija utemeljenih na bazi jednotrećinskog pariteta.
7. Insistiramo na snažnom procesu sekularizacije države BiH u standardima evropskih država i demokratskih društava. Sekularno civilno društvo predstavlja vrhunski politički ideal za sve građane Bosne i Hercegovine. Ono podrazumijeva razvijanje nove političke kulture u kojoj će se građani obrazovati i odgajati da slobodno i odgovorno participiraju u političkom životu svoje države, te da slobodno iznose vlastita mišljenja o svim bitnim društvenim pojavama. Politička emancipacija građana od političkih intervencija religijskih institucija u društvo i državu preduslov su tome.
Dvadeset pet godina nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u Dejtonu/Parizu došlo je vrijeme da ova zemlja izmjeni svoj ustav i omogući jednakopravnost svim svojim građanima i izgradnju moderne demokratske nacije–države. Poticaj tome može činiti predstojeće koncipiranje Memoranduma o građanskoj BiH, što će ovisiti od iskazane podrške građana i subjekata akademskog, političkog i javnog života u BiH navedenim stavovima.
Obrazloženje
Svaki put kada Asocijacija nezavisnih intelektualca Krug 99, izađe u javnost sa svojim stavovima o građanskoj demokratskoj državi, koje aktivna politika koristi kroz kombiniranje termina – građanski koncept, građansko društvo ili građansko uređenje – to vidno dovodi do određene zbunjenosti ili konfuzije unutar šire domaće javnosti, ponajviše jer se domaća politika i njeni politički akteri najčešće bave time veoma površno i nedovoljno aktivno. Iz tih razloga, koristeći javni prostor, želimo pojasniti šta je to što Krug 99 vidi i razumijeva kao građanski koncept, što smatramo važnim izrazom svoga djelovanja kao jedne od nevladinih organizacija u bosanskohercegovačkom društvu.
Građanski koncept uređenja političkog poretka, zapravo preferira građanina naspram kolektiva i pretpostavlja jednakopravnost svih građana Bosne i Hercegovine u svim pravima, kako u ljudskim pravima i temeljnim slobodama iz Evropske konvencije, pa do potpune jednakosti svih građana ove zemlje i u njihovim političkim pravima. Tako nešto, istovjetno je rečeno i u Mišljenju Evropske komisije o zahtjevu Bosne i Hercegovine za članstvo u Europskoj uniji. To je polazište građanskog koncepta za kojeg se Krug 99 zalaže, a svoje dodatno utemeljenje takav koncept pronalazi u temeljnim teorijskim postavkama svakog političkog sistema na način da svaki građanin učestvuje u donošenju svih odluka i zakona u svojoj zemlji, što ostvaruje kroz svoje izabrane predstavnike u institucijama vlasti. To je nešto što se u Evropi dešava još od XVIII stoljeća i Francuske revolucije koja je iznjedrila Deklaraciju o ljudskim pravima, kao izraz suprotstavljanja monarhističkim, autokratskim sistemima vlasti i prelazak na republičku formu vladavine, kako bi se svim građanima omogućilo slobodno i jednako učestvovanje u donošenju svih odluka i zakona u svojoj zemlji. Ne postoji u političkoj praksi slučaj da je zemlja, koja je imala prosti građanski oblik državnog uređenja kao sto je to Republika Bosna i Hercegovina, prešla na federalni oblik uređenja, posebno što sadašnji oblik državnog uređenja utvrđen Dejtonskim mirovnim sporazumom, ne kaže da su Bosnu i Hercegovinu formirali entiteti kao federalne jedinice. Zato ćemo još jednom ponoviti da građanski koncept podrazumijeva jednakost u pravima svih građana ove zemlje, na individualnom nivou, onako kako to propisuju različiti internacionalni dokumenti kojim su utvrđuju ljudska prava i to unutar prostog oblika državnog uređenja.
Nasuprot ovoga našeg promišljanja, veoma često nalazimo direktno suprotstavljanje od strane onih političkih i intelektualnih krugova, koji u svome temelju imaju zaštitu kolektivnih prava, koja oni najčešće podvode pod pogrešno korištenje termina „nacija“ koji je u svome temelju uvijek nosio, nosi i nosiće pripadnost jednoj državi. Takvi često nastoje stavljati znak jednakosti između termina „nacija“ i „narod“ što je nespojivo i nemoguće, posebno jer se u konkretnom slučaju Bosne i Hercegovine radi o etničkim zajednicama sa svojim vjerskim, kulturološkim i tradicijskim raznolikostima. Takvi svoje stavove, najčešće političke prirode, ojačavaju terminom „konstitutivni narodi“ smatrajući da time unutar ustavno-pravnog sistema Bosne i Hercegovine sebi pridaju ili priskrbljuju još veći stepen političkih i svakih drugi prava, iako je to u suštinskoj suprotnosti sa onime što Evropska unija zove evropske vrijednosti i evropski standardi, koji su utemeljeni na zaštiti individualnih građanskih prava. Kod njih ćete često naći i takve izvedenice „jednakopravnost konstitutivnih naroda“ ili „legitimno političko predstavljanje naroda“ kao konstrukcije koje srednjovjekovna, pa i ova današnja moderna Evropa ne pamti niti podržava. Njihova nadgradnja zaštite „kolektivnih prava“ ne ogleda se samo u potrebi izmjena izbornog zakonodavstva radi izbora u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ili u Domove naroda, već se ona očituje i kroz etničko zapošljavanje u institucijama vlasti na različitim nivoima – državnom, entitetskom, kantonalnom ili općinskom nivou – gdje se zapošljavaju Bošnjaci, Hrvati i Srbi, a ne najbolji građani ove zemlje, koji bi svakako svojim znanjima i sposobnostima učinili ovu zemlju boljom i otvorenijom za servis svim građanima ove zemlje. Takvi politički akteri, koje često zovemo liderima etničkih stranaka, smatraju da imaju potpuni monopol na etničko predstavljanje i to ne samo u institucijama vlasti kroz izborne procedure, već i na cijeli niz etno-stranačkih imenovanja, postavljenja i zapošljavanja u različite institucije vlasti, a time i u sva javna preduzeća i ustanove.
Oni takve stavove brane, zloupotrebljenim sistemom tzv. “zaštite vitalnih nacionalnih interesa“ u kojima mora postojati “jednakopravnost konstitutivnih naroda“ a zapravo se radi o tome da samoimenovani predstavnici “tri strane“ žele donositi sve odluke u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj bi odluke trebalo da donosi njenih tri miliona građana (pod uvjetom da ovdje još uvijek živi toliko stanovnika). U njihovom narativima, vidjećemo i termin “suživot“ koji oni koriste kao sinonim za “zajednički život“ iako se zapravo radi o terminima sa potpuno suprotnim značenjima. Taj termin “suživot“ predstavlja koegzistenciju ili življenje jednih pored drugih, bez bilo kakve interakcije, interferencije ili miješanja, dok zajednički život predstavlja ono čemu i Krug 99 teži, a to je potpuno multi-etničko i izmiješano pluralno društvo, građana Bosne i Hercegovine, u kojima svaki stanovnik ove zemlje ima jednakopravnost u svim svojim pravima.
U posljednje vrijeme čuli smo i tu ideju o „četvrtom konstitutivnom stubu“ u Bosni i Hercegovini koji bi, valjda, trebali činiti svi oni koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici jednog od „konstitutivnih naroda.“ Osim što se radi o jako lošoj i pogrešnoj interpretaciji, koja je u potpunoj suprotnosti sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, ovdje imamo jedan jako opasan element dodatne podjele Bosne i Hercegovine, kroz direktan udar na ljudska, građanska prava. Kako drugačije razmotriti takvu ideju, u kojoj bi imali tri dominantne etničke zajednice, sa njihovim zahtjevom za „legitimnim političkim predstavnicima naroda“ dok bi u tu grupu „ostalih“ ili „neizjašnjenih“ strpali sve Jevreje, Rome, Slovence, Italijane, Mađare, Ukrajince ili sve druge etničke zajednice koje postoje u Bosni i Hercegovini, ali im sadašnje političke elite ograničavaju temeljna ljudska prava, posebno kroz limitiranu ili ograničenu demokratiju. Zato se postavlja veoma jednostavno pitanje – ko bi bio ili ko bi bili “legitimni politički predstavnici“ tih etničkih zajednica, koje bi neko strpao u kompletu u “Ostale” dajući im atribut četvrtog konstitutivnog stuba?
Onda se postavlja i suštinsko pitanje – kojem stubu pripadaju Bosanci i Hercegovci?
Odgovor na sva ova pitanja, ne nalazi se samo u presudi Evropskog suda za ljudska prava u predmetu “Sejdić-Finci“ već u sve četiri presude: Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku, sa posebnim akcentom na presudu Zornić koja, između ostalog, kaže sljedećih par stvari – sve građane Bosne i Hercegovine koji se ne osjećaju kao pripadnici nekog od konstitutivnih naroda, nema niko pravo raspoređivati ili svrstavali u “Ostale“ osim ako se tako ti isti građani ove zemlje ne osjećaju; ova zemlja Bosna i Hercegovina nema potpunu demokraciju već limitiranu ili ograničenu demokraciju, jer se sva politička prava raspoređuju isključivo unutar tri konstitutivna naroda; dvadeset pet godina nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u Dejtonu/Parizu došlo je vrijeme da ova zemlja izmjeni svoj ustav i omogući jednakopravnost svim svojim građanima i potpunu demokraciju.
Nama ne trebaju politički eksperimenti sa “konsocijacijom“ davno napuštenim modelom, temeljenim na statističkom izračunu raspoređivanja političke moći, gdje zagovornici toga modela redovno zaboravljaju proporcionalnu zastupljenost kao jedan od temeljnih principa “konsocijacijske demokracije“ jer bi ti isti htjeli jednu trećinu političke moći za sebe ali raspoređene na bazi pariteta, iako takvo nešto u “konsocijacijskoj demokraciji“ ne postoji. Nama ne trebaju “etničke političke reprezentacije“ gdje trojica odlučuju u ime svih nas i to najčešće u njihovu korist, a nikako u korist svih građana ove zemlje. Nama ne trebaju nesposobni ljudi, zaposleni u različitim institucijama vlasti, na različitim nivoima, samo zato jer su pripadnici nekog od “konstitutivnih naroda“ jer ovoj zemlji nasušno trebaju najsposobniji ljudi bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Nije moguće ostvariti balans između građanskog i etničkog koncepta, jer su to principi koji se suprotstavljaju i međusobno negiraju, posebno u dijelu da etnički koncept pretpostavlja postojanje sistemske diskriminacije i ograničene demokratije.
Zato je građanski koncept ono za što se Krug 99 zalaže i bori, a koji se nalazi u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, koja propisuje jednakopravnost u svim pravima na individualnom nivou, za svakog građanina bilo koje evropske zemlje. To je jedini način da ova zemlja ima šanse za pristupanje većim, nadnacionalnim sistemima kao što su NATO i Evropska unija, ispunjavajući njihove standarde za članstvo, a ne da se oni mole i vuku za rukav kako bi prihvatili ovdašnje “standarde“ koji u svome temelju nose sistemsku diskriminaciju, onako kako je to u svojim presudama utvrdio Evropski sud za ljudska prava. Zato nama ne treba nikakav “četvrti konstitutivni stub“ već tri miliona malih jednakih stubova, koje čini tri miliona građana ove zemlje, sa jednakosti u svim svojim pravima, pa i onim političkim. Zato je naš zahtjev veoma jednostavan – svaki građanin ove zemlje mora imati jednakost u pravima, jednakost u temeljnim slobodama i jednake šanse za potpunu mogućnost da učestvuje u svakom odlučivanju u donošenja svih zakona u ovoj zemlji, kroz svoje političke predstavnike koje bira na izborima, ali bez bilo kakvih ograničenja kako bi to bilo u slučaju “legitimnog političkog predstavljanja naroda“ oslikanog kroz nedemokratsko odlučivanje manjine u odnosnu na legitimno i legalno izabranu građansku većinu u različitim organima vlasti.
Sarajevo, 15. juli 2020.
