Šta je to tajanstveno u rastancima, sa onim bliskima pogotovo, da uvijek ostane neizgovorena još jedna, baš ona prava riječ

Poštovana porodico Premec, draga Milanka, uvaženi članovi Akademije, dragi prijatelji Akademika Premeca!

Dragi profesore Premec!

Šta je to tajanstveno u rastancima, sa onim bliskima pogotovo, da uvijek ostane neizgovorena još jedna, baš ona prava riječ, misao pogotovo, koja i sjećanja čini samo sličicama vremena, pukim sekvencama događaja? Ili nam tek rastanak daje poriv i priliku za tumačenje i razumijevanje, supstance i egzistencije, nas koji prolazimo? Čitajući one što odlaze, uvijek naprečac i prerano, u vlastitom zrcalu…

Bio sam student profesora Premeca.

Uvođenje u filozofiju mladih, nadobudnih i radoznalih studenata, onih koji pristupaju studiju filozofije u potrazi za odgovorima o smislu života i postojanja, i koji često pokleknu, ne dospijevajući ubrzano do gotovih odgovora, već samo do novih pitanja koja rađaju opet nova, profesor Vladimir Premec je bio neponovljivi pedagog i erudita koji je nagrađivao obilato studensku radoznalost vlastitom i neskrivenom radošću. Nije filozofija znanost, govorio je, već eros ka saznanju, ljubav ka mudrosti. Znanje je naravno pretpostavka, ali ne nužno i cilj da bi stvarnost bila umna, a umnost stvarna.

Heraklit, Sokrat, Platon, Aristotel, Augustin, sofisti, stoici, skeptici, smješteni u povijest antičke filozofije, iznicali su svojevrsnom propedeutičkom vještinom profesora Premeca u ovostranost, u savremenost, čineći ih izazovnim studentskoj pažnji. Generacijama studenata Filozofskog fakulteta – odsjeka za filozofiju i sociologiju, profesor Premec je bio ona prva, i tako presudna, inspiracija za dalje studiranje. I koji je ostavio neizbrisiv trag u njihovom budućem profiliranju u svim oblastima – nauke, umjetnosti, politike, novinarstva, publicistike i mnogim drugim.

Mi, njegovi studenti, oblikovani na seminarima i potaknuti Premecovim akcentiranjima Sokratovih dijaloga iz Platonove Države, Aristotelijanske logike, etike i politike, ostali smo zauvijek inficirani u kritičkom rasuđivanju stvarnosti, pa i ove recentne. I ove, sada i ovdje, dok živimo u omči oktroisanog Ustava, nametnutog silom zločina genocida. Poticao je na pobunu duha protiv stanja u kojem se jednoj staroj državi, Bosni, onemogućava i sa vana, i iznutra, da se ključna ideja naše i svjetske civilizacije o pravednoj državi realizira na pravednosti i pravu, da njom upravljaju mudri i razboriti na ideji opšteg dobra, oni koji su oslobođeni strasti sticanja, posjedovanja i moći. Mogućnost te intelektualne pobune korijeni iz seminara, naizgled tihog i blagog Vladimira Premeca.

Vrlina je srednja mjera, citirao je tako često Nikomahovu etiku. Ona nije kompromis, objašnjavao je. A pogotovo ne onaj kompromis koji nastaje pod prisilom. Niti onaj postupak koji služi kao sredstvo da se slabiji podčini, da ustupkom na ustupak slabi i propada. Kompromis je moralan ako je zasnovan na pravičnosti, na moralnom i demokratskom civilizacijskom sudu. Ne može se kompromis nametati, niti tumačiti moralnom, ni političkom vrlinom, niti prihvatiti, ako u konačnom efektu rezultira slabljenjem države, ako znači legalizaciju diskriminacije i aparthejda između ljudi istog historijskog iskustva, običajnosti, jezičkog i kulturnog koda.

Neprocjenjivo je Premecevo insistiranje na jasnom definiranju sadržaja i opsega pojmova, ne samo zbog filozofije i društvenih nauka, niti samo zbog preciznosti mišljenja. Izvorni izrijek „Nomen est omen“, znak i značenje, označeno, danas ruinira agresivna moć gebelsovštine, mimikrijskih, koliko i osvajačkih ideologija. Pojmovni konstrukti determinišu krajnje namjere. Oblande prekrivaju ideološke ciljeve.

Premec je odista bio učitelj na kojeg će učenici sa dirljivom radošću trajno sjećati i slijediti. On nas je učio mišljenu i kritičkom rasuđivanju.

Ali, nismo odmah razumijevali čemu Jaspers u Premecovim naglascima iz antičke filozofije. Moralo je doći i to tragično, ali i herojsko doba, doba ogoljenosti svih nas u svom neponovljivom biću, biću čovjeka koji jest po onom što čini, a ne samo što kazuje, da bi Jaspers postao naš sagovornik i savremenik. I tada se postavljalo pitanje svrhe filozofije, mišljenja uopće, u paklu uništavanja, a odgovor se nalazio u tome da je ona najviša potreba onda kada se čini da nema nikakvog izlaza.

Okupljajući se u jesen te ratne 1993. godine oko radija 99, već na prvoj sesiji i odluci o formiranju Asocijacije nezavisnih intelektualaca – Krug 99, Premec je govorio o Jaspersu i njegovom sukusu predavanja o duhovnoj situaciji u Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata objavljenom već 1946. pod naslovom „Pitanje krivnje – o političkoj odgovornosti Njemačke”. Vjerovao je, poput svih nas, da će nakon rata pravednici nakon suđenja zločincima i izricanja presuda za urbicid, kulturocid i genocid imati satisfakciju u obnovi vrijednosti bosanskog multietničkog društva i kulture zajedničkog života. I još više, da će slijediti nužna katarza kroz suočenje sa individualnom i kolektivnom – moralnom, političkom i metafizičkom odgovornošću za rat i razaranje, za ubijane nevinih. Poput Jaspersa dvadeset godina poslije, i mi svjedočimo tim našim zabludama suočeni sa moćima realpolitike i u procjepu sa sasvim ljudskim, humanističkim nadanjima. Formulišući nedavno zahtjev u za otlanjenje političkih posljedica u Haškom tribunalu presuđenog međudržavnog oružanog sukoba i udruženog zločinačkog poduhvata protiv BiH, Premecevo odobravanje i podrška bili su očekivani i neupitni.

Uvijek sam se pitao o korjenima njegove ljubavi prema Bosni, o tome zašto nije otišao iz pakla opsjednutog grada? Bar on, koji nije nikao iz zemlje bosanske, niti bi ga pratila moralna osuda ili krivnja zbog toga? Da li što poput nekog stranca koji prošlost, autentičnost i ljepote bosanske krajolika i perivoja percipira intenzivnije od domaćih ljudi, i njenu narav satkanu od tananih niti sudbinske isprepletenosti različitih a sudbinski istih, ili što je u njoj preživio najveći dio i lijepih i gorkih trenutaka svoga života, ili intelektualnog nazora naprosto? Biti na ivici, za Premeca je ipak bio izbor! Jednom, rekao je i neupitan, zbog osjećanja stida.

Njegov prijatelj Hidajet Repovac, čitajući knjigu Simfonia Bosniae bio je, kako piše, “višestruko potresen sadržajem koji se našao među njenim koricama. Sa jedne strane, ona ga podsjetila na množinu i dubinu ovdašnjih nesreća, stradanja i uspinjanja čovjeka i grčenja u mukama zemlje Bosne (i Hercegovine), a sa druge strane vratila u dane i događaje u kojima je, zajedno sa bliskim ljudima, bio involviran” . I u Ferari, i Bolonji, i Milanu pred čijom glavnom katedralom, Il Duomom, na vijest o smrti 30 sarajlija tog dana, zajedno su, svak na svoj način, i molili i plakali. Bio je najbolji zastupnik BiH u susretima u zemlji i inostranstvu najpoznatijih državnika, političara, intelektualaca.

Bio je jedan od prvih učesnika u osnivanju, programskom definisanju i uspostavljanju standarda kulture dijaloga na sesijama Kruga 99 evo skoro četvrt stoljeća. Angažiranost intelektualaca nije tumačio ni komesarskom, ni jogijevskom pozicijom, već odgovornošću prema društvu i radošću dijaloga sa drugim i drugačijim, kao fundamenta nove pedagogije i izbjegavanja usuda vječne samoće.

Svojim istupima na Krugu 99 stvarao je ambijent prijateljskog razumijevanja i radovanja novim susretima. Ostaće zauvijek u pamćenju njegovi dijalozi, pa I anegdote, sa Sulejmanom Grozdanićem, Ivanom Štrausom, fra Pericom Vidićem, Izetom Sarajlićem, Hanifom Kapidžić-Osmanagić, Ljubomirom Berberovićem,Tanjom Najdhart, Gajom Sekulićem, Dževadom Juzbašićem, Osmanom Đikićem, Gradimirom Gojerom, Hidajetom Repovcem, Tarikom Kupusovićem i drugima.

Kome sve profesor Premec nije pomogao, i studentu i slučajnom prolazniku? Tražeći uvijek ono dobro u čovjeku.Kome nije sve vraćao osjećanje dostojanstva postojanja, digniteta pripadanja i bosanskoj zemlji i narodu?

Do kraja svog života bio je potpredsjenik Kruga 99.

Neka mu je lahka zemlja bosanska!

Adil Kulenović, 27.3. 2018.