Srebrenica: Bošnjaci se guraju u egzistenciju religijske zajednice!

Srebrenica dvadeset godina poslije

Srebrenica je simbol stradanja bošnjačkog naroda i stoga sveto mjesto i topos bosanske budućnosti.

U srebreničkom genocidu sabira se tragično iskustvo života Bošnjaka u rasponu od druge polovine 19. stoljeća do kraja 20. stoljeća, a posebno organizirana agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992-1995.

Srebrenica je završni čin stravičnog projekta fizičkog istrebljenja bošnjačkog naroda i uništenja Bosne kao povijesne, geografske, kulturne, ekonomske, običajne i, što je najvažnije, političko-pravne činjenice.

Strava zločina genocida u Srebrenici nastavlja se, nažalost, i dvadeset godina poslije u monstruoznim projektima negiranja i politikantskog manipuliranja počinjenim zločinom.

Srebrenica više nikada neće biti obično mjesto u Bosni – ona je postala memorijski topos čovječanstva na kojem se uči o nadi i budućnosti ljudi.

Mi još uvijek nismo razumijeli semiotički kapacitet genocida u rejonu Srebrenice. Šta to znači za nas i one koji su počinili genocid?

Bošnjaci su uglavnom zapali u populistički samoorijentalizirajući diskurs i sladunjave predstave o sebi, tako da ne mogu razumijeti srebreničku tragediju i gotovo da ne primjećuju svoju površnost u odnosu prema Srebrenici. Genocid u Srebrenici ne može biti sveden na „obilježavanje godišnjica“ i prazne političke govore i lažna obećanja.

Genocid u Srebrenici sveden je na lokalnu politiku i predat u nadležnost načelniku općine Srebrenica. To pokazuje kako još uvijek nismo razumijeli šta se desilo u periodu 1992-1995 za vrijeme agresije i destrukcije države i naroda. Time se pravi strateški nazadak u odnosu na istinu o stradanju bošnjačkog naroda, a to nažalost sasvim odgovara negatorima genocida.

U ovom reduciranju genocida na općinsku vlast ili, preciznije, razinu lokalne vlasti, nije kriv gospodin Ćamil Duraković, načelnik općine Srebrenica, nego „bošnjački um“ koji je na njegova pleća svalio preteško breme odgovornosti koje on po svojoj funkciji ne može nositi. Genocid u Srebrenici prevazilazi mogućnosti načelnika općine, njegove saradnike, žrtve i majke čiji su muževi i sinovi pobijeni – to je pitanje koje se tiče cjelokupnog savremenog čovječanstva. Na taj način se sakriva sadržaj Bosne koja je opsesivna tema dva hegemonijska nacijska projekta srpskog i hrvatskog naroda, te se pitanje bosanskog subjektiviteta potiskuje s dnevnog reda što odgovara antibosanskim naracijama i velikodržavnim projektima. Pritom, nažalost, Bošnjaci se guraju u egzistenciju religijske zajednice koja na sve pojave svijeta u kojem živi odgovara eshatološkim rezoniranjem religijske svijesti i nije u stanju da ponudi kvalitetno objašnjenje onoga što joj se dešava.

Pitanja o genocidu u Bosni, čiji je dio srebrenički zločin genocida, kao pitanja savremenog čovječanstva najviše se plaše izvršioci genocida. Zbog toga se plaše rezolucije o Srebrenici koju je pripremila Velika Britanija.

Mi se moramo pitati gdje je mjesto genocida u bosanskoj kulturi današnjice? Da li nam orijentalizirajući diskurs zaborava dopušta da mislimo ovo pitanje? Kako dalje misliti Bosnu i genocid koji se desio u njoj? Bošnjaci moraju da se osvijeste i razumiju stravičnu činjenicu koja nam kazuje da oni koji su izvršili genocid nad njima ne pokazuju pokajanje, spremnost da traže oprost, da priznaju svoj zločin, da pokušaju biti ljudi koji poštuju Kristov nauk…

Svako negiranje zločina genocida u rejonu Srebrenice jeste nemoralno i perverzno. Ali, ne smijemo nikako smetnuti s uma, ono je izraz racionalne politike velikosrpskih političkih ličnosti i njihovih „intelektualnih“ podstrekača.

Presudom Internacionalnog suda pravde u Hagu, iz februara 2017. godine jasno je rečeno da je „vojska i policija entiteta rs počinila genocid“ u rejonu Srebrenice.

Najgrlatiji primitivci, bez morala u sebi, niječu zločin genocida. To samo može značiti da bi oni ponovili isti zločin. Pokušaj da se relativizira i potisne svijest o zločinu genocida u Srebrenici predstavlja prokleta avlija u Višegradu pod imenom „Andrićgrad“ iza koje stoji SANU i njezin operativac Nemanja K. Mi vidimo kako se cjelokupan sadržaj kosovskog mira pokušava instalirati u Bosni preko Višegrada i potisnuti znanje, iskustvo i svijest o Podrinju kao prostoru stravičnog stradanja Bošnjaka koji su protjerani iz njega.

Zločinci ne pokazuju nikakvu odgovornost, sram, sažaljenje, saosjećanje sa žrtvama i čak ih vrijeđaju. To je jasan znak bolesti neonacističkog i neofašističkog karaktera i Bošnjaci moraju biti apsolutno oprezni. Sa stanovišta antropologije genocida ponašanje zločinaca je predvidljivo.

Kao što je agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu u ratu pretvorena u „humanitarno pitanje“, tako je odnos prema genocidu u miru reduciran na „veliku dženazu“ ili „religijski čin“, a zločin genocida nad jednim narodom po svome karakteru prevazilazi samu religijsku predstavu.

Naravno da muslimani svojim mrtvima klanjaju dženazu, ali ne može se ostati samo na tome! Bošnjaci nisu uspjeli internacionalizirati svoju nesreću i izaći izvan općinskog okvira razumijevanja genocida. Oni još ne razumiju da genocid nad njima nije više samo njihova stvar – to je zločin koji se tiče cjelokupne strukture savremenog čovječanstva.

Bošnjački i bosanski intelektualci, nažalost, nisu uspjeli izreći filozofsko-antropološke stavove o zločinu genocida nad bošnjačkim narodom koji bi imali dignitet i bili naš putokaz za razumijevanje naše ljudske sudbine. Oni su, nažalost, ostali na nivou pripovijesti žrtve o vlastitom stradanju i nisu proniknuli u samu strukturu zločina koji je nad njima planski proveden s ciljem da ih se uništi kao narodnu i političku činjenicu.

Naravno, čast izuzecima koji samo potvrđuju opći pristup.

Institucionalno, odnosno kulturno-znanstveno pristupanje pitanju počinjenog genocida nad Bošnjacima i otvaranje diskursa o miru i budućnosti, jeste naš zadatak za sutrašnjicu.

U Srebrenici mora biti uspostavljen znanstveno-istraživački Institut koji će tokom cijele godine okupljati ljude iz cijelog svijeta i s njima razvijati znanja o genocidu i raditi na razvoju mira i novog života. Uz pomoć Ujedinjenih nacija, holanske Vlade i institucija EU u Srebrenici se mora napravit internacionalni, dakle, svjetski centar podsjećanja, memorije čovječanstva, ali isto tako stjecište ljudi koji će se boriti za mir i budućnost čovječanstva.

Mi moramo govoriti o Srebrenici da bi se očuvala istina o zločinu i da bi se razvila bosanska odbrambena kultura.

Srebrenica bi, dakle, trebala biti mjesto naše budućnosti, odnosno mjesto na kojem će se razvijati miroljubivi regionalni scenarij naše zajedničke budućnosti.

Srebrenica je topos nade za sutrašnjicu.

prof.dr Senadin Lavić

Sarajevo, 28. Juna 2015.

Izlaganje na Krugu 99