Slijepa ulica etničkih politika u Bosni

Piše: Senadin Lavić

Skup tema koje etnopolitika nameće bosanskom mišljenju tokom 20. stoljeća određen je uskim etničkim i religijskim slikama svijeta iz kojih se ne može izaći nikada ako ih se slijepo slijedi, jer one su hipnotizirajuće za lijenu svijest. Etnopolitika dovodi do eutanazije i kraja mišljenja. Tada na scenu stupa opasni dogmatizam, mračni krajolik sjena, perverzija uma, bahatost, prostakluk, nacionalističko barbarstvo i zločin. Nestaje mišljenje i dominira čista prisila i ovisnost. Nema razvoja! Ne pojavljuje se ideja promjene i gasi se društvena pamet. Stvarnost postaje karikatura “stvarnosti” u kojoj znanje ne igra nikakvu ulogu osim u narativima humanističkih nauka. Glupost je dominantna i destruktivna.

Balkan je bio prostor etničke heterogenosti i izmiješanosti koju je ideja etničko-religijskog nacionalizma pokušala potčiniti i anulirati, ali nikada nije postala apsolutna. Ideja nacije na balkanski način razvijana je iz principa dominantne etničko-religijske grupe koja je odlučivala o nacionalnom programu i njegovom izvođenju u određenom povijesnom kontekstu. Marc Biondich naglašava:

“Dok su novim balkanskim nacionalnim državama dominirale elite – dinastije, nacionalističke inteligencije i politizirane birokracije – koje su sve više bile privržene načelu nacionalnosti, nacionalnoj homogenosti i imperijalizmima male moći, važnim segmentima političkog društva – rani socijalisti i kasniji socijaldemokrati i agrari (osobe koje se zalažu za preraspodjelu zemljišnih posjeda posebno kao dio društvenog pokreta, SL) — odbacivali su hegemoniju načela nacionalnosti čak i ako su priznavali njegovu legitimnost kao osnovu identiteta. Budući da je balkansko društvo bilo etnički heterogeno i pretežno ruralno, društveni egalitarizam i politički republikanizam ostali su moćne ideje, kao i nejasni pojmovi balkanskog (kon)federalizma. Ove su ideje imale nekoliko istaknutih političkih i intelektualnih zagovornika diljem Balkana, posebice među Južnim Slavenima. Uvidjeli su da će države utemeljene isključivo na nacionalnom principu u etničkom mozaiku koji je bio Balkan uvijek morati biti ostvarene osvajanjem, rađajući militarizam i zauzvrat ugrožavaju političke slobode i društveni razvoj. U mnogim je krugovima priznato da bi nacionalizam mogao postati prepreka napretku i slobodi svih balkanskih naroda. Tokom razdoblja prije rata (1903-1914) balkanska socijaldemokratija imala je naglašenu antimilitarističku komponentu uz svoju posvećenost multietničnosti i federalizmu…” (Biondich, Marc (1896). The Balkans: Roumania, Bulgaria, Servia, and Montenegro, New York and London: G. P. Putnam's Sons and T. Fisher Unwin., p. VIII-IX)

Prva polovica 20. stoljeća bila je teška i bolna za bošnjački i bosanski narod. Našli su se u vrlo teškom neprijateljskom okruženju i doživljavali su negiranje, progon i raseljavanje kao dio velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalnog projekta protiv Bosne. Od dolaska Austrougarske vlasti 1878. godine pa do 1960-ih (približno) Bošnjaci su masovno iseljavali prema ostacima Osmanskog carstva na Balkanu, a kasnije u Tursku. To je desetkovalo bošnjačku populaciju i dovelo do katastrofalni demografskih promjena u Bosni, Sandžaku, Crnoj Gori, Kosovu i Makedoniji. U 19. stoljeću novouspostavljena država Srbija je “riješila” pitanje muslimana i uništila sve tragove njihovog višestoljetnog postojanja. Ostale su samo nekolike džamije u Beogradu, Malom Zvorniku, Nišu i dijelovima Sandžaka koji su ostali s muslimanskom većinom.

U Bosni, nažalost, nije razvijena ideja da je etnicitet društvena kategorija i konstrukt. A. Giddens podsjeća:

Etnicitet se odnosi na kulturne običaje i izgled posebne zajednice ljudi, po kojima se oni razlikuju od drugih. Pripadnici etničkih skupina sebe shvaćaju kao kulturno različite od drugih skupina u društvu, a za uzvrat ih te druge skupine također smatraju takvima. Različite osobine mogu poslužiti za razlikovanje etničkih skupina, ali najčešće su jezik, povijest ili podrijetlo, stvarno ili imaginarno, vjera, stilovi oblačenja i ukrašavanja. Etničke su razlike potpuno naučene, što je očito sve dok se ne prisjetimo koliko su neke skupine često smatrale da su upravo one “rođene za vladanje”, a da su druge “bespomoćne”, “neinteligentne” i slično. U biti, nema ničeg urođenog u etničkoj pripadnosti; ona je posve društvena pojava koja se stvara i razvija tijekom vremena. Socijalizacijom mladi ljudi asimiliraju životne stilove, norme i vjerovanje svojih zajednica. (Giddens, Anthony (2007). Sociologija, prema 4. engleskom izdanju, Zagreb: Globus, str. 247.)

Etnicitet je lažno predstavljan gotovo kao biološka urođenost, kao sadržaj krvi, što je pokazivalo na njegovo duboko “rasističko” poimanje i zloupotrebu. Etničko je postalo osnova, mjera, matrica, mehanizam društvenog postojanja ljudskih grupa. A kad je etničko proglašeno nacijom nastupila je potpuna balkanska agonija, jer je svaka narodna grupa pokušala asimilirati ili iskorijeniti druge grupe na zacrtanima teritorijama svoje “nacije”. Tako se Bosna našla na putu srpskog i hrvatskog nacionalizma. Bosna je percipirana kao prostor dovršenja ta dva ekspanzionistička nacionalizma koja je pokušavaju uništiti. Etničko-religijski nacionalizmi sve su učinili da onemoguće razvoj bilo kakve ideje bosanskohercegovačke nacije (države).

Politika koja se provodila na južnoslavenskom prostoru legitimirala je etničku matricu kao vrhovni princip i etablira je u svim društvenim odnosima do razine implementacije u institucijama Bosne. Samo je u Bosni primjenjivan etnički ključ i stvarana napetost između religijskih grupa koje su postepeno pretvorene u etničke grupe u periodu 1878-1920. Rezultat je toga bio institucionaliziranje bošnjačkog, srpskog i hrvatskog etničkog narativa u Bosni tokom 20. stoljeća koji je suštinski diskreditirao sve bosansko i nametao matricu etničke odijeljenosti koja je onda povlačila etnoteritorijalizaciju, odnosno otkidanje bosanske teritorije za račun susjednih država koje u rukavicama podržavaju projekte etničkog ometanja uspostave bosanskohercegovačke nacije. Institucionaliziranje etnicizma u strukturu bosanskog sistema ispunjava plan potčinjavanja Bosne ili njezinih dijelova velikodržavnim planovima susjednih država.

Decenijama poslije nestanka komunističke ideologija i socijalističkog sistema nastavlja se destruirajuća antibosanska politika. U institucije države se uvodi “legitimno predstavljanje naroda”, tako da institucije postaju etničke, a ne državne institucije i u njima se provodi volja etničko-religijskih partija, a ne državni zakoni. To je strateški antibosanski projekt kojim se razara pravno-politička struktura Bosne i Hercegovine. Postalo je pravilo da je važnije zadovoljavati suspektne interese etničkih grupa (Bošnjaka, Srba i Hrvata) nego provoditi zakone i druge pozitivno-pravne propise koji povećavaju i osiguravaju vladavinu prava u državi.

U Bosni se tokom 20. stoljeća govori o “ravnopravnosti naroda”, a ne spominje se ravnopravnost Bosanaca, to jeste svih građana Bosne! To je proces etniciziranja bosanskog bića i potiskivanja njegove egzistencije. Samo u Bosni se nije razvijala građanska demokratija! U Bosni su susjedne države potencirale i nametale naraciju o narodima ili etničko-religijskim grupama, a poništile svijest o bosanskom narodu ili bosanskom ljudstvu koje je tu živjelo. Pa su u povijesnom liku bosanskih katolika uspostavljeni Hrvati, a u liku bosanskih pravoslavaca oblikovani su Srbi. Time je okončan jedan planski proces “nacionaliziranja” iz druge polovine 19. stoljeća. Bosanstvo je potisnuto i formalno-pravno ignorirano. U isto vrijeme muslimani Bosne, umjesto da evoluiraju u političko bosanstvo, priznati su kao nacija “Muslimani”, što ukazuje na vrhunsku podvalu i plan onih koji su potpuno kontrolirali procese i usmjeravali ih u željenom smjeru. Glavna svrha tog djelovanja bila je zamišljena kao oduzimanje političke svijesti jednom narodu i njegovo karakteriziranje kao religijske grupe, što predstavlja pakleno krivotvorenje svega bosanskog koje je već 1831. godine imalo svijest i volju da proglasi autonomiju Bosne u sklopu Osmanskog sultanata. Gradaščevićev Pokret za autonomiju Bosne vratio je u povijesni proces ideju bosanske samostalnosti i identiteta nakon četiri stoljeća osmanske dominacije nad Bosnom.

Bosanski muslimani su islamizirani Slaveni, piše Humo. (Pregled, 1970, br. 4., str. 431.) Radi se, dakle, o autohtonom narodu koji nije došao iz Anadolije ili nekog drugo krajolika na Istoku. Humo je pošao od činjenice uticaja “vjerskih zakona muslimana” u 18. i 19. stoljeću na društveni sistem. Osmanski feudalni društveni sistem identificirao se s vjerskim zakonima te stoga nije dolazilo do sukoba između “društvene svijesti” ljudi i “vjerske svijesti” – vjera je poklopila cjelokupan društveni život. Društvene relacije ljudi zasnivale su se na religijskim slikama svijeta i tumačenjima. Dakle, vjerozakon je postao vrhovni princip života bez obzira da li se njime ograničava i potkopava ljudski život. On je služio vladaru i sveštenstvu da vladaju nad masama ljudi stvarajući privid svetosti svoje vlasti kroz manipulaciju s religijskim sadržajima koje su oni uglavnom prilagođavali svojim svjetonazorima i tumačili uvijek u svoju korist i svemoć. Bosanski muslimani su stoljećima bili sputani voljom osmanskih sultana, onemogućeni u svome razvoju primjereno drugim evropskim narodima, korišteni za ratove u kojima su stradali, spriječeni u razvoju vlastitih narodnih potencijala, držani u feudalnom poretku istočnjačkog sultanata, skrajnuti u ćorsokak evropskog toka bez znanosti i univerziteta.

Svaki pokušaj da se islamizam (vesternizirana ideologija islama) dezavuira kao ideologija vladarske moći karakteriziran je kao vulgarnomaterijalistički ili vulgarnoateistički nasrtaj na vjeru. Iz toga su se vješto krili vladari i sveštenici. Među prvima je Derviš Sušić izveo jednu vrstu kritike religijske svijesti muslimanima, a posebno muslimanskih religijskih prvaka, u svojoj knjizi Parergon.