Senadin Lavić: Povijesna nužnost oblikovanja bosanske politike

Senadin Lavić

Povijesna nužnost oblikovanja bosanske politike

Smjernice konstitutivnog političkog bosanstva

Budući da posljednih tridesetak godina političkog djelovanja u Bosni, zasnovanog na etničko-religijskoj paradigmi, nije dalo demokratski rezultat, neophodno je razmišljati i govoriti o promjeni političke paradigme i političkog sistema. Iz takvog osnova nameće se povijesna nužnost oblikovanja bosanske politike koja prevazilazi etničko-religijsko političko organiziranje i nudi otvorenost za bosansku etatističku politiku. Odmah treba podsjetiti da sva naracija oko “etničko-religijskog” spada u polje kulture i pitanja identiteta, te se neopravdano i pogrešno opstruira pravno-politička dimenzija funkcioniranja države u kojoj se sve pokušava svesti na etničko-religijsko postojanje ljudskih grupa.

Epoha etnicizma u Bosni

Još uvijek nismo uspjeli da se uzdignemo iznad narativa o “etničko-religijskomm ključu” kao mjeri života u Bosni. Od portira do akademika postavljen je kao vrhovni kriterij odabira među ljudima njihova etničko-religijska pripadnost. U tome kriteriju se izgubila bosanska matrica ili kriterij bosanstva. Kriterij pripadanja u političkom sistemu obesmislio je kvalitet i stručnost pojedinca za neku funkciju ili socijalno djelovanje. Zato je postalo moguće  da pripadnost i podobnost potisnu kriterij stručnosti i sposobnosti za neku društvenu funkciju ili neku djelatnost u ljudskoj zajednici.

Već 28 godina Bosna je poprište etničko-religijske politike, etnicizma  (to jeste: politike kao etničko-religijskog predstavljanja),  velikodržavnog hegemonizma i militarnog ekspanzionizma, gomilanja identitetnih  problema, ciljanog produciranja mržnje, zatvorenosti, diktature neobrazovanosti, hegemonije primitivizma. Svi ti procesi bivaju planski instalirani u Bosnu kao dijelovi velikodržavnih projekata srbijanske i hrvatske politike.

Epoha etnicizma ili etničko-religijske politike u Bosni vrhuni u ideji da se narodi teritorijaliziraju i da se kao politički legitiman predstavi narativ da u državi postoje “etničke teritorije” kojima raspolažu narodne grupe prema svome nahođenju. Te teritorije bi trebale biti etničko-religijski “čiste” i oslobođene od drugih etničko-religijskih identiteta i grupa. Teritorijalizacija narodno-religijske grupe vodi u devalvaciju bosanske države i bosanskog društva i njegovo dijeljenje na zatvorena, getoizirana društva u kojima prevladava palanačka, parohijalna svijest i zaborav bosanskog državnog interesa. Ovo “plemensko” insistiranje na “našoj teritoriji” u Bosni rezultiralo je katastrofalnim posljedicama po bosanskog čovjeka. Ono  predstavlja samu bit antibosanskog djelovanja u posljednjih tridesetak godina.

Direktna posljedica etnicizma ili etničko-religijskog predstavljanja grupa ljudi jeste negacija bosanske državne politike, jer se ta politika potiskuje i ignorira u komadanju povijesno-državnog tkiva Bosne i Hercegovine putem etničko-religijske teritorijalizacije koja je potaknuta nacijskim projektima srpstva i hrvatstva. Iz Beograda i Zagreba su motivirane 1990-ih godina politike etničko-religijskih separacija u Bosni i nastavile se nakon ratne agresije Miloševićevog i Tuđmanovog režima.

Politika etnicizma raskorjenjuju narod bosanski i svodi ga na tri etničke grupe, na tri “plemena u agoniji” koja ne znaju da izviru iz Bosne. Život u Bosni se izvanbosanskim djelovajem pretvara u tribalistički način življenja odvojenih “plemenskih skupina”. Bosni već odavno podvaljuju naraciju o tri odijeljena naroda, između kojih se prave provalije neznanja, nerazumijevanja, distance i mržnje, a radi se o kulturnim specifičnostima etničkih zajednica koje nastaju iz religijske osnove. Politička propaganda velikodržavnog hegemonizma decenijam ih uvjerava da su različiti narodi i kulture, da ne mogu zajedni ivjeti i da se moraju odvojiti u konsocijacijska geta. U manipulacijskom scenariju ispade da je Bosna nastala voljim “tri različita naroda” prije nekoliko godina, čime se njezina povijest odbacuje i falsificira kao etničko-religijska povijest “tri odvojena naroda”. U toj naraciji se negira postojanje bosanskog naroda ili naroda koji pripada Bosni, odnosno obmanjuje nas se da “Bosna nema svoj narod”. Time se kaže da bosanski Srbi i bosanski Hrvati nisu narodi Bosne, nego samo dijelovi “velikih” susjednih država. Na taj način ih se otkida od Bosne i gura u veliku neizvjesnost. U povijesti Bosne nacijski projekti nameću koncepciju da je “Bosna ovoga ili onoga naroda, ali nikako nije bosanska” – stalno se negira postojanje naroda bosanskog i Bosna se želi desupstancijalizirati tako da se povijesno-politički pokazuje kao prazna ljuštura. Zaboravlja se kako su iz bošnjanskog naroda ili bošnjanskog narodnog stabla vremenom nastala tri etno-kulturna oblika, narodne grupe, pod uticajem religijske i nacijske propagande susjednih država.

Etnokratija v. demokratija

Dominirajuća forma vlasti u ovome političkom sistemu je ustvari etnokratija, jer nam se želi tumačiti dejtonski Anex IV kao etnički ustav u kojem postoje samo narodne grupe. Onda se cijela organizacija života u zajednici predstavlja tako kao da mora biti zasnovana na etničko-religijskom principu razlike i razdvajanja ljudi u svakodnevnom životu. Etnička grupa je postala dominantna jedinica mjere političkog, najglasnija kroz političke oligarhije koje nametljivo propagiraju stav da je ono političko moguće samo u idelogiji legitimnog reprezentiranja naroda. U tom galimatijasu “legitimni predstavnici naroda” postaju feudalni gospodari siromašnog naroda koji iseljava. Naravno da takva politička forma direktno vodi u fašizoidne političke konstrukcije i kontinuirane konflikte.

Danas u Bosni, naprimjer, izborni zakon i Ustav Federacije BiH nisu usklađeni – kako je to moguće? Zašto je intencija izbornog zakona da bude etničko razvrstavnje građana? Potreba da se cementira etničko-religijska podjela države. Kočenje uspostave vlasti u dijelu države da bi se reklo da je država nefunkcionalna. Sasvim je tačno da ni jedna država ne može funkcionirati prema etničko-religijskoj podjeli vlasti i planskoj opstrukciji državnog sistema institucija. Stoga je Federacija Bosna i Hercegovina postala problem funkcioniranja vlasti.

Država-nacija i narod, građani i narodne grupe

Bosna i Hercegovina je 177. država-nacija članica u Organizaciji ujedinjenih nacija, a nama se neprestano interpretira kao unija, složena državna zajednica, federacija, konferderacija. Sve su to antibosanske interpreatacije države Bosne i Hercegovine kojima se skriva činjenica da je to prosta visokodecentralizirana država.

Svi građani države Bosne i Hercegovine predstavljaju pravno-politički bosansku naciju / bosanskohercegovačku naciju, njezin narod, državljane, građane Bosne… Povijesno-političko postojanje Bosne ne počinje s Dejtonskim mirovnim sporazumom (1995)  koji je u biti zaustavio oslobađanje Republike Bosne i Hercegovine. Ne počinje ni s Austro-Ugraskom monarhijom koja uz Bosnu pridodaje ime Hercegovina, niti Osmanskim carstvom. Naša svijest o Bosni proteže se danas duboko u srednjovjekovnu povijest i izražava se kao bosanska svijest. U njoj se prepoznaje i ispoljava politička svijest i odlučnost za Bosnu i sve bosansko. Ta bosanska svijest dugo je bila predmet negacije i pogrešnog tumačenja, planskog devalviranja u hegemonijskim konstrukcijama srbijanskih i hrvatskih “nacrta” potčinjavanja Bosne i njezinog naroda. Zato su politički manipulatori voljeli predstavljati Bosnu i njezin narod kao “orijentalnu zemlju”, ostatak osmanskog naslijeđa, turski ostatak i tome slično, a narod posmatrati kao religijsku grupu dok dijelovi kroz propagandno napastvovanje i manipulaciju ne promijene svoju identitetnu usmjerenost. Naravno, danas je neprihvatljivo bilo kakvo negiranje identiteta i opredjeljenosti u narodnom smislu bilo kome u Bosni. Tu žive Bošnjaci, Hrvati, Srbi i drugi narodni identiteti. Oni trebaju da se nauče da poštuju bosanski okvir u kojem se nalaze.

Državna v. partijska politika

Od 1990–ih godina politički život u Bosni potpada pod dominaciju partijskih ideoloških konstrukcija društvene i državne zbilje. Partijsko je postalo dominantno u našim životima i potisnulo je vlo neodgovorno državno i državničko pitanje. Sva politika se pokušava svesti, uglavnom, na etničku politiku – tako se potiskuje državna politika.

Rezultat antibosanske politike prepoznajemo danas kroz blokadu države i pokušaj da se bosanski državni teritorij razdijeli na tri odvojene etničko-religijske teritorije. Stoga, opravdano je postaviti ovakva pitanja:  U čijim je rukama država ili bosanske državne institucije danas? Možemo li uopće misliti državu pored hegemonije etničko-religijske politike, antibosanske politike, izvanbosanske politike ili sporne internacionalne politike prema Bosni? U čijim je rukama naša sudbina? Zašto ne jačamo kapacitete državnih institucija? Kako uspostaviti odnos između politike i prava da se ne ruše principi prava? Ko je blokirao državu BiH?

Unutar države BiH danas je instaliran unutarnji antibosanski projekt koji provode Dodik i Čović i pritom niko ne traži njihovu odgovornost. Oni otvoreno rade na omalovažavanju, diskreditaciji i negiranju države Bosne i Hercegovine koristeći politički sistem etnokratije. Pritisak je konstatan i planski, u njemu učestvuju i visoki zvaničnici iz Hrvatske i Srbije, čini se da ne postoji ogavnija politička djelatost u današnjoj Evropi.

Bosanska politika

Kada se govori o bosanskoj politici onda se podrazumijeva da moraju postojati oni koji se bore za državu Bosnu i Hercegovinu i zastupaju tu politiku. Oni moraju razvijati bosansku političku filozofiju etatizma. Danas je sve postavljeno tako da je vrlo opasno boriti se za državu Bosnu i Hercegovinu. Oni koji su na liniji državne politike i državnog interesa bivaju marginalizirani, tako da se čini da je bosanska državna politika ili bosanski etatizam nepoželjna politička orijentacija u epohi hegemonije narodnjačkog / populističkog negiranja države Bosne i Hercegovine.  

Kao potvrda antilegalističkog odnosa prema pojavama i procesima unutar nedavne bosanske prošlosti, pojavljuje se negacija Presuda o genocidu (2007) nad Bošnjacima, ne priznaje se Presuda za UZP hercegovačkih sljedbenika Tuđmanove politike, vrijeđaju se žrtve, glorificira se zločin, ratni zločinci postaju slavljeni kao “narodni heroji”, provodi se pljačka državnih resursa, ne izgrađuje se sistem… Na taj način instalira se u bosanski život beznađe, defetizam, planska mržnja i bolesno ponašanje čime se onemogućava život običnog čovjeka i skriva se državni bosanski okvir političkog djelovanja. Reduciranje čovjeka na “etničko” i bjesomučno insistiranje na etničkom predstavljanju narodnog kolektiva od strane “političke grupacije”, stvorilo je unutarnju pometnju u  društvenom životu koja ustvari postaje oblik kulturnog rasizma, fašizoidne politike, religijske isključivosti, ekstremizma i etnofaulizma.

Nakon tri decenije političke demagogije o “legitimnom predstavljanu naroda” došli smo u stanje da bosanski građani masovno iseljavaju u zemlje zapadnog svijeta. Pritom, susjedne države otvoreno rovare protiv Bosne. Europarlamentarci iz Hrvatske otvoreno šire antibosansku naraciju u institucijama Evropske unije. Razvijaju mržnju prema Bosni! Evropski parlamentarci doista mogu pomisliti da su građani hrvatske narodnosti u Bosni totalno ugroženi. U tome otvoreno učestvuje i predsjednica Grabar Kitarović i premijer Hrvatske Plenković. Čitava hajka protiv Bosne na najvišem nivou i uz hladni povjetarac muslimanomržnje i kulturnog rasizma. Isto tako, s druge strane, država Srbija se ponaša kao da je ona i dalje centar SFRJ i kao da imaju pravo da se miješaju u unutarnje poslove Bosne – to je sama suština tzv. Memoranduma 2.

Koje bi to bile opće smjernice za bosansku politiku danas? One bi mogle izgedati ovako:

Bosanski državni projekt je jasan projekt racionalnog i strateškog djelovanja, a ne naknadne reakcije na već postojeće projekte protiv države Bosne i Hercegovine.

Bosanski državni interes je iznad svega i njega se mora zastupati bez pardona u odnosu na sve antibosanske pothvate.

Bosanska državna politika je iznad etničko-religijskog predstavljanja naroda kao “getoiziranih plemena“.

Bosanska državna politika se mora nanovo osvijestiti, promisliti i prezentirati u unutarnjem i vanjskom djelovanju.

Osnov bosanske politike je borba za vladavinu prava i kvaliteta političkih programa iz kojih se prepoznaje moralna odgovornost za državnu politiku.

Bosanska politika se pokazuje kao nepokolebljiva borba za ustavni poredak i unapređivanje Ustava države prema evropskim standardima.

Bosanska politika se mora zasnivati na političkoj emancipaciji građana i poštivanju slobode čovjeka kao najveće vrijednosti.

Podle su sve one opasne podvale da je bosanska državna politika muslimanska ili neka slična. U bosanskoj politici nije više riječ o religijskom i pučkom (narodnom) definiranju politike. Religijsko spada u sferu kulturološkog, ono s etničkim nije nadređeno državnom ili pravno-političkom određenju života u ljudskoj zajednici. Bosanska politika je pravno-politički bosanska – ona nadilazi bošnjačko, srpsko i hrvatsko lamentiranje nad sudbinom “naroda” kojemu se država izvlači ispod nogu – to je poštivanje vrijednosti i vladavina prava u državi BiH. Kad god se bosanska državna politika reducira na jednu etničko-religijsku grupu ona se krivotvori i obesmišljava, jer bosanstvo nadilazi etničko-religijsko razvrstavanja u kulturno-identitetnom smislu. Mi najzad moramo nadrasti epohu etničko-religijskog definiranja Bosne i bosanstva i otvoriti epohu bosanskog etatizma u kojoj se država jasno odvaja od “kulturno-psihološkog” područja etničko-religijskih konstrukcija. Tada se ne može desiti da u institucijama države rade ljudi koji direktno rade protiv države i podržavaju projekte susjednih država. To je epoha antibosanske peverzije! Takva izopačensot se mora okončati i sankcionirati.

Najzad, bosanska politika mora odgovoriti na pitanja: Kako živjeti u državi Bosni i Hercegovini kao slobodan čovjek?  To je ključno pitanje buduće bosanske politike.