Senadin Lavić: Izborni zakon u okviru presuda Evropskog suda za ljudska prava

Senadin Lavić:

Ljudska prava, pravni propisi i moralne kategorije

U svakodnevnim interpretacijama “ljudskih prava” daje se neprestano primat pravnom aspektu pitanja, a često se zanemaruje da su ljudska prava ujedno i vrijednosti koje se moraju poštovati i štititi, te da su to moralne vrijednosti našeg svakodnevnog života. One su rezultat povijesnog iskustva čovjeka u kojima se prepoznaje ljudska svijest, navike i običaji, norme koje se poštuju u svakodnevnom životu. Vrijednosti pomažu ljudskom djelovanju i daju mu moralni karakter, pritom, osmisle ljudske odnose u vremenu i prostoru. Moralna pravila ili norme ne mogu se izjednačiti s pozitivnim pravnim propisima, po kojima žive ljudi u jednoj državi danas, i kada se prekrše, na bilo koji način, ne donose sankcije kao što je slučaj s kršenjem pravnih normi. Kršenje moralnih pravila, kao skupa normi koje nastaju u ljudskoj zajednici tokom vremena, dovodi do prezira i moralne odgovornosti. Sasvim je moguće ustvrditi da pravni propisi izviru iz moralnih zakona čovjeka.

Oni koji danas ne priznaju prava manjinskim grupama i drugačijima u društvu iskazuju ne samo nepoštivanje ljudskih prava, nego, isto tako skandalozno, provode moralno ponižavanje ljudi zbog neke njihove posebnosti i razlike. Kršenje ljudskih prava, dakle, nije samo pravno pitanje, nego u sebi sadrži i bitnu moralnu dimenziju kojom se direktno utiče na ćudorednost jednog društvenog sistema. Kada primitivna etnopolitika insistira na etničko-religijskom većinskom modelu izbora građana u institucije sistema ona time bezobzirno poriče prava svakom onome ko nije dio “konstitutivne većine”. Time se ruše i pravne i moralne norme jednog društva i uvodi sistem ilegalnog i amoralnog djelovanja koji odgovara samo etnokratskim oligarhijama koje su zauzele pozicije vlasti i moći.

Poslije Drugog svjetskog rata donesena je Opća deklaracija o ljudskim pravima na generalnoj skupštini Organizacije ujedinjenih nacija u New Yorku 1949. Vijeće Evrope je 1949. godine reagiralo na pitanje ljudskih prava i sloboda, te otuda Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja je prihvaćena 1950. godine i u više navrata dopunjavana Protokolima. U njoj su proglašena uglavnom građanska i politička prava, a sudski nadzor nad njihovom zaštitom povjeren je Evropskom sudu za ljudska pravau Strazburu (Strasbourgu).

O presudama Evropskog suda za ljudska prava iz Strazbura u vezi utvrđene diskriminacije u Bosni i Hercegovini, očituju se “veliki” i “mali” stručnjaci, stranački propagandisti, konsocijacijski separatisti, zagovornici “izbornog” aparthejda, getoizirani šovinisti, “ortopedi”, ljudi koji nisu studirali ni pravo, ni političke nauke, niti bilo koji domen filozofskih i društveno-znanstvenih disciplina (Politička sociologija, Teorija države i prava ili Pravne i političke teorije). I oni svjesno obmanjuju javnost, na sporan način tumače Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i proizvoljno tumače presude. Zaboravlja se, pritom, da je jedini nadležni tumač Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, upravo, Evropski sud za ljudska prava koji se jasno očitovao i dao tumačenje putem usvajanja presuda Sejdić/Finci, Zornić, Pilav, Šlaku i Pudarić.

Samo su tumačenja Evropskog suda za ljudska prava u ovim slučajevima relevantna i sve ostalo je politikantsko manipuliranje činjenicama koje isključivo tumači ovaj Sud. Sasvim su sporne lažne tvrdnje „da se presude odnose na pojedince, a ne na sve građane BiH, te da ne postoji obaveza da se mijenja Ustav“. Pritom, radi se o smišljenom pokušaju opstrukcije i manipulacija cijelog procesa i prebacivanja sa pravnog na, isključivo, politički kolosijek. U članu 46. (Obaveznost i izvršenje presuda) stav 3, Konvencije o ljudskim pravima, jasno stoji: “Ukoliko Komitet ministara smatra da je nadgledanje izvršenja konačne presude ometeno problemom interpretacije presude, može uputiti predmet Sudu da donese odluku po pitanju interpretacije. Odluka o upućivanju se donosi dvotrećinskom većinom glasova imenovanih predstavnika u Komitetu”. Sud, dakle, donosi konačnu interpretaciju koja je obavezujuća. Zašto se uvijek mora praviti skeptička igra oko interpretacije?

Važno je danas u Bosni imati u vidu neke od stavova iz pomenutih presuda koje je utvrdio Evropski sud za ljudska prava. Sud je podsjetio da član 46. Konvencije, tumačen u smislu člana 1, nameće tuženoj državi pravnu obavezu da, pod nadzorom Komiteta ministara, implementira odgovarajuće opće i/ili individualne mjere kako bi se ostvarilo pravo aplikanta za koje je Sud ustanovio da je povrijeđeno. Treba naglasiti da se takve mjere moraju poduzeti i u pogledu drugih osoba koje se nalaze u istom položaju u kojem se nalazi i aplikant. Evropski sud je, u presudi Sejdić i Finci, podsjetio na to da ustavne odredbe koje onemogućavaju kandidiranje aplikanata na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine predstavljaju diskriminatorno postupanje suprotno članu 14. Konvencije (Zabrana diskriminacije) povezano s članom 3. Protokola br. 1 (Pariz, 20. 3. 1952.), te člana 1. Protokola br. 12 (Rim, 4. 11. 2000.). U ovome Protokolu broj 12 jasno piše, (ČLAN 1. Opća zabrana diskriminacije ): 1. Uživanje svih prava utvrđenih zakonom osigurano je bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjerovanje, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovinsko stanje, rođenje ili drugi status. 2. Nikog nijedan organ vlasti ne smije diskriminirati ni po kojem osnovu, kao što je navedeno u stavu 1.

Evropski sud za ljudska prava upozorava da je nalaz o povredi ljudskih prava u ovome predmetu (Sejdić i Finci) direktna posljedica propusta vlasti i tužene države da uvede mjere kako bi se povinovala presudi u predmetu Sejdić i Finci. Propust tužene države da uvede ustavne i legislativne prijedloge kako bi okončala postojeću neusklađenost Ustava i Izbornog zakona sa članom 14, članom 3. Protokola br. 1, i članom 1. Protokola br. 12, ne predstavlja samo otežavajuću okolnost kada je riječ o odgovornosti države prema Konvenciji zbog postojećeg ili ranijeg stanja stvari,već također ugrožava buduću učinkovitost mehanizma Konvencije.

Treba podsjetiti, također, da je u skladu s članom 46. Konvencije, stav 2, presuda Sejdić i Finci trenutno pod nadzorom Komiteta ministara koji je redovito pratio stanje na terenu Bosne i zahtijevao brzo okončanje postojeće situacije i otklanjanje nedostatka želje da se povinuje presudi. Evropski sud za ljudska prava smatra da je potrebno usvojiti određeni broj izmjena Ustava Bosne i Hercegovine, kao i izbornog zakonodavstva kako bi se valjano izvršila presuda. Stoga je Komitet ministara donio tri privremene rezolucije zahtijevajući od vlasti Države Bosne i Hercegovine da poduzmu sve potrebne korake neophodne za potpuno i konačno izvršenje presude usvajanjem nužnih mjera u cilju otklanjanja diskriminacije protiv građana Bosne, koji nisu pripadnici većinskih, konstituentnih narodnih grupa, prilikom njihovog kandidiranja na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Vlasti su dužne da usklade svoj državni Ustav i izborno zakonodavstvo bez ikakvog daljnjeg odgađanja.

Komitet ministara je posebno u svojoj trećoj rezoluciji pozvao tuženu državu da osigura da se ustavni i zakonodavni okvir odmah usklade sa zahtjevima Konvencije kako bi se izbori zakazani za oktobar 2014. godine održali bez diskriminacije protiv onih građana koji nisu pripadnici nijednog od većinskih, konstituentnih naroda. U sklopu ovoga dugog i nekorektnog kašnjenja, koje je nastupilo, Evropski sud za ljudska prava, kao i Komitet ministara, podstiče najbrže i najefikasnije razrješenje situacije u formi i načinu koji su u skladu s garancijama koje pruža Konvencija o ljudskim pravima i slobodama.

Evropski sud za ljudska prava je u presudi Sejdić i Finci vrlo pažljivo primijetio da je u vrijeme kada su donesene sporne ustavne odredbe, na terenu države došlo do vrlo krhkog primirja, te da je osnovni i jedini cilj tih odredbi bio zaustaviti brutalni, rušilački rat obilježen genocidom i “etničkim čišćenjem”. Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na “konstitutivne narode” kako bi se osigurao mir, a ne da bi se država trajno zakovala u etničku disfunkcionalnost i autodestruktivnost etnokratije. Presuda Sejdić i Finci je donesena 18 godina poslije ratnih stradanja građana Bosne i Hercegovine i sasvim je jasno da više ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na djelu spornih ustavnih odredbi. Zato Evropski sud za ljudska prava očekuje da će se bez ikakvih odlaganja i daljnjih manipulacija u državi uspostaviti demokratsko uređenje. Sud smatra da je došlo vrijeme za onaj politički sistem koji će svakom građaninu Bosne i Hercegovine osigurati pravo da se kandidira na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine, bez diskriminacije na osnovu etničko-religijske pripadnosti i bez davanja posebnih prava “konstitutivnim” narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine.

Evropski sud za ljudska prava, dakle, naznačio je pravac kretanja i razvoja demokratskog sistema u Bosni i Hercegovini. Na tumačenjima ovog Suda zasniva se pravac svakog razgovora o budućnosti političko-pravnog sistema i iz njega proizlazi proces izmjena Ustava Bosne i Hercegovine, te nove povijesne strukture izbornog zakonodavstva što će pokrenuti Bosnu iz prevaziđenih predstava o političkom organiziranju ljudi u državi. Nasljednici socijalističke komunitarističke mitomanije i konzervativne etnopolitike, naravno, ne žele ni čuti za ovakve izmjene i reforme, jer time se okončava iracionalna dominacija etnokratijske oligarhije nad građanima i narodima Bosne i Hercegovine. Zato manipulatori etnopolitike pokušavaju zamutiti presude Evropskog suda za ljudska prava i oblikovati pogrešno okružje u razgovorima oko “ograničene izmjene” Ustava Bosne i Hercegovine i Izbornog zakona Bosne i Hercegovine. Nedobronamjerne etničko-oligarhijske interpretacije presuda Evropskog suda za ljudska prava ne osiguravaju razvitak demokratskih potencijala Bosne i Hercegovine i onemogućavaju slobodu i ravnopravnost građana na cijeloj njezinoj teritoriji. Stoga je od izuzetne važnosti da se prilikom razgovora o promjenama Ustava Bosne i Hercegovine i Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, a za koje su povod bile upravo presude Evropskog suda za ljudska prava, ne odstupa od onoga što je taj Sud utvrdio i naložio da se uradi. Upravo to – ni manje ni više od toga! To je jedini ozbiljan način kako možemo doći do cilja koji će ispuniti očekivanja Suda da Bosna i Hercegovina uspostavi “efikasan demokratski sistem” i konačno napusti diskriminaciju u formi primitivnog negiranja prava pojedinca i odstrani dominacija etnofaulističkih nastranosti predmodernog i predpolitičkog tipa političke kulture kakva sada postoji u pravnom poretku države Bosne i Hercegovine. U tome je sadržana stvarna mogućnost da se razvije istinski demokratsko društvo, jer u modernim i normalnim društvima nema demokratije bez građana.

U Bosni napokon mora prestati rješavanje sporova, od strane domaćih i stranih faktora, novim etničkim podjelama i politikom appeasement-a prema “nestašnim” nacionalističkim propagatorima totalitarnog poretka!