Sa Alijom Isakovićem, dubljenje bosanske ukorjenjenosti u potrazi za putevima opstanka i vidljive, još utemeljenije, nade!
Adil Kulenović: Riječ na Svečanoj akademiji posvećenoj 20.oj godišnjici smrti i 85.oj godini rođenja Alije Isakovića, 15.januar 2017. godine u Bošnjačkom institutu
Pripala mi je lijepa obaveza označim početak Svečane akademije posvećene 20.oj godišnjici smrti i 85.oj godišnjici rođenja Alije Isakovića. I da se zahvalim vama koji ste prisutni, vama sa kojima će i u šutnji biti vođen dijalog, onih koji se i sa gestom, tek zrakom i znakom zjenice oka, razumijevaju. A tek nakon riječi profesora Durakovića….. Jer, u našem jeziku je naš moral(A.I.), u našem kazivanju, u upornom kazivanju.
Ali, avaj! Naše je vrijeme zgusnuto, naši izazovi takođe. Pa ni ova Akademija neće biti tek svečarska, pa ni komemorativna, niti tek puko sjećanje na opus knjiženog velikana i osebujnu ličnost Isakovića, već nagovor na čitanje u potrazi za smislom, za tanošću… I za dubljenje bosanske ukorjenjenosti u potrazi za putevima opstanka i vidljive, još utemeljenije, nade.
U historiji nema slučajnosti! Pa ni ova Akademija to nije. Ona treba da bude tek naznaka onim skupovima koji će se tokom ove godišnice samoinicijativno ili u koordinaciji već formiranog Organizacionog odbora dešavati, tokom cijele 2017. godine. Već u martu će biti znanstveni skup o jeziku, potom će slijediti o pozorištu i drami, o duhovnosti, socijalnim i političkim idejama. Koristim ovu priliku da pozovem naša pozorišta da Isakovićeve drame postave na ovogodišnji repertoar.
Kažem, nema slučajnosti. Jer burno vrijeme koje živimo traži kondenzaciju svog našeg prethodnog i sadašnjeg znanja i slobodarske, umjetničke akribije. Ne da bi smo u cjelini čitali i tumačili Aliju Isakovića prosto hermeneutički, iz vremena njegovog stvaranja, već iz historijskog vremena za ovo naše sadašnje vrijeme i njegove izazove. I koje neumoljivo traži i mudru odmjerenost i drčnu odvažnost hrabrih odluka, bez posustajanja i odustajanja od onog što nije naš izbor već usud i korijen – naša Bosna i Hercegovina.
Velikani, poput Alije Isakovića, naznačuju već više od jednog stoljeća ono „kako dalje“, mi to moramo slijediti i dalje kritički objektivizirati.
Davne 1993. godine, koja kao da je bila juče, Alija Isaković je govorio:
„Sada moramo više raditi. Biti neumoljivi prema svojim grješkama i više raditi. I biti vlastita mjera stvari, u mjeri koja je potrebna za normalan život.
U ovome bolnom trenutku sahrane iluzija nemojte histerizirati, nemojte lamentirati jedni drugima i nemojte jedni drugima uvećavati nesreće i nametati krivnje.“
„Ovaj uzburkani historijski tok jedan je od uzroka što se u bošnjačko-muslimanskom narodu mogu sresti svi oblici krajnosti. Nigdje nisam sreo tako dirljivo dobrodušne, naivne i predane ljude beskrajno samopožrtvovane, spremne na svaku ličnu i kolektivnu žrtvu, i nigdje takve pojedince i skupine apsolutno uskogrude, beskrajno samožive, potkupljive, politički ljigave i, nadasve, opsjednute omalovažavanjem svega vlastitoga, vlastitoga imena, vjere, običaja, prošlosti. Ne nalazim tome nikakva opravdanja.“
Neka je rahmet Aliji Isakoviću a nama odvažnost da nastavimo dalje!
