Srbija (država) i dobar dio Srba, s obje strane Drine, uporno vjeruju u panslavensku misiju Rusije. Tamo misle da Rusija sve što čini čini radi viših, panslavenskih ili, još bolje jer zvuči nebeskije, panpravoslavnih ciljeva. A Rusija je već odavno nacionalna država, vođena isključivo strateškim, a ja radije kažem nacionalističkim interesom. Taj interes pokatkad podrazumijeva i podilaženje tuđem (naprimjer srpskom) interesu, ali samo u mjeri u kojoj to služi Rusiji. Srbija je paradigmatičan slučaj nekada široko raširene pozitivne predrasude o panslavenstvu i pijemontskoj ulozi Rusije. Svi su se uglavnom oslobodili te predrasude (Poljaci pogotovo), samo je Srbija, i srpski nacionalizam, uporan u toj praznoj, ovozemljaskoj prizemnoj vjeri. Čak se i ruska opozicija osvijestila.

Taj fanatični, a to onda znači – mora se, nažalost, upotrijebiti ovaj neugodni termin – mazohistički odnos srpskog nacionalizma spram ruskog paternalizma utoliko je čudniji, jer je upravo Srbija imala nebrojene historijske prilike da osjeti hipokritski karakter ruske “principijelne” politike na Balkanu, spram Srbije posebno.

Licemjerna politika nacionalističke Rusije nanosi prije svega štetu (i sramotu) ruskom narodu. Zato se u Rusiji i javlja sve veća i socijalna i narodna opozicija nacionalizmu. Ruski veto ne samo da nije pomogao skidanju odgovornosti za zločin u Srebrenici, nego je još više pojačao moralni jaz između ruskog naroda i ostatka svijeta. I slijepo vjerovanje srpskog nacionalizma, nesposobno da spozna pravu prirodu ruskog nacionalizma, nanosi štetu upravo srpskom narodu, zbog čega se taj narod mora osvijestiti ako neće da doživi sudbinu onih koji su slijedili Domanovićevog “Vođu”.

Historija jeste učiteljica života. Ali i zavodnica. Još prošle godine sam upozorio na vezu između skorašnje agresije Rusije na Krimu i onoga što se na istom mjestu događalo prije više od 150 godina, a zove se Krimski rat. U tom ratu Rusije protiv Otomanske carevine u odbranu civilizacijski i religijski distinktivne Carevine stala je Evropa. Znam, ne treba mi reći, Britanija i Francuska su to činile iz vlastitih strateških, alias-nacionalnih, interesa, a ne iz principa. Ruska ekspanzija je zaustavljena, a Otomanima je 1856. godine garantiran teritorijalni integritet i priznat evropski karakter države u Parizu, onom istom u kojem je Bosna morala prihvatiti sramotu Dejtonskog sporazuma. Već u ovoj tački sam shvatio šta se događa onima koji ne uče iz svoje historije. Ponavljaju razred!

Krimski rat je, međutim, potaknuo balkanske nacionalizme i pretenzije novonastalih balkanskih državica. Austrija se, iz svojih razloga naravno, protivila promjenama na Balkanu. Ruski car Aleksandar II, ohrabren Napoleonovom potporom oslobođenju na Balkanu, ponovo baca oko na Balkan. Ovaj put birajući manje ruski, tj. medvjeđi, a više rafinirani, tj. austrijski metod – brakom princeze Olge s grčkim kraljem Georgeom. To ohrabruje srpskog princa Mihajla Obrenovića koji zaključuje seriju savezništava – sa Rumunijom (1865), Crnom Gorom (1866), bugarskim revolucionarima (1867), Grčkom (1867). Kršćanski svijet u omrznutoj Carevini se izlaže propagandi i naoružava. Ako treba reći protiv koga je bila usmjerena ova alijansa, reći ću. A gdje je počelo, to vam neću reći, jer to, ako ste Bosanci, morate znati.

Paktom između Srbije i Grčke bilo je predviđeno da Tesalija i Epir pripadnu Grčkoj, a Srbiji, pogodite – Bosna i Hercegovina. Od tada Rusija gleda na Srbiju kao na svog glavnog igrača. Pitanje je samo do kada. Godina 1867. Od planiranog ustanka protiv Turaka (1868) nije bilo ništa, a prva balkanska alijansa se raspala po pravoslavnim šavovima – zbog ruske podrške samostalnosti Bugarske crkve od Grčke patrijaršije.

Ruski strateški nacionalizam je strpljiv i čeka prvu narednu priliku; srpski je nestrpljiv i srlja ispred ruskog. Opet je Bosna prioritet. Ustanici u Nevesinju (1875) se laćaju pušaka i unatoč tome što ruski ministar vanjskih poslova princ Gorčakov smatra da “ruski interesi neće trpjeti od austrijske aneksije Bosne i Hercegovine”. Očito, ruski interes se ne podudara sa srpskim i usmjeren je u nekom drugom pravcu – Konstantinopolju i Moreuzu. Iza leđa Srbije dogovaraju se, strateški, Rusija i Austrija. Austrija obećava Rusiji da se neće miješati u pitanja na Balkanu, a Rusija da neće dozvoliti uspostavljanje slavenske države na Balkanu. To je isključivalo srpsku okupaciju Bosne. Nevješta diplomatskim igrama velikih sila, Srbija se opredjeljuje za ispunjenje staroga sna – uvećanje i okupaciju Bosne. Britanski konzul u Beogradu izvještava svoju vladu da su na tom stanovištu svi beogradski političari bez obzira na partijsku pripadnost. Ruski konzul je djelovao na ruski način: prenio je službeni zahtjev svoje vlade za očuvanjem mira, a neslužbeno savjetuje princa Milana da ide u rat protiv Turske!

Juna 30-og, 1876. Srbija objavljuje rat Turskoj. Njene trupe ulaze u Bosnu, a crnogorske u Hercegovinu. Očekivanja da će time potaknuti Rusiju da uđe u rat su se izjalovila. Ni druge balkanske države im se ne pridružuju. Ishod rata je bio težak poraz. Srbija je mobilizirala šestinu cjelokupnog stanovništva, od čega je desetina poginula ili bila ranjena.

“Istočno pitanje” je tako postalo sve više duel između Rusije, “samoproglašenog pobornika oslobođenja na Balkanu” i Evrope, vođene Britanijom, koja je podržavala opstanak Otomanske carevine i status quo. Između današnje političke elite koja vodi Srbiju i tadašnje postoji razlika ali ne značajna. Ni jedna ni druga ne shvataju da se preko njihovih leđa igraju igre velikih sila. A njihova preko naših, bosanskih. Drugi put, nakon Krimskog rata, Britanija se pokazuje kao zaštitnik Otomanske dinastije, tj. kao suparnik Rusije. Neće trebati čekati dugo da se to potvrdi i treći put – u rusko-turskom ratu.

Britanija je tako ponovo približila Austriju i Rusiju i doprinijela njihovom jedinstvenom stavu da se suprotstave formiranju jedne velike južnoslavenske države. Međutim, Bosna se našla na putu njihovom jedinstvu: nisu se složili kako je podijeliti. Ipak, januara 15, 1877, Austrija i Rusija se u Budimpešti dogovaraju: u slučaju rata Rusije i Turske Austrija će ostati neutralna, a zauzvrat će dobiti pravo da anektira Bosnu i Hercegovinu. I opet, kao i ranije, lako se dogovaraju u onome što je zajednički strateški interes: na Balkanu neće biti stvorena velika država.

Razočarana u vojnički neuspjeh Srbije u Bosni, Rusija objavljuje rat Turskoj 24. aprila 1877. i unatoč početnim neuspjesima, naročito kod Plevne, Rusi dolaze do Carigrada. I treći put Britanci spasavaju sultana i zaustavljaju trupe ruskog cara. Britanska flota ulazi u Mramorno more i Rusi se zaustavljaju. Sanstefanskim mirom Bosni su bile obećane reforme, ali je najvažnija odredba bila formiranje velike Bugarske koja se protezala od Dunava do Egejskog mora i od Crnog mora do iza Ohrida. Tako je Rusija izigrala ne samo Austriju nego i svoje saveznike, Srbiju posebno. Srbija, naivno uvjerena da je i dalje ruski favorit, protestira u St. Petersburgu, ali im Rusi nabusito odgovaraju da je interes Rusije prvi, Bugarske drugi, interes Srbije posljednji.

Srbija je bila u šoku, ali je i dalje nastavila sanjati toplu šapu velikog ruskog brata. Naivna kakva je bila, ostala je i poslije Berlinskog kongresa. Tu su Rusi 1878. izgubili gotovo sve što su ratom osvojili, a Bosna je prepuštena austrijskoj okupaciji i – kultivaciji. U tom snu nacionalističke Srbije Bosna je ostala sve do 1914. i sarajevskih hitaca. Ostala je i sve do zločinâ počinjenih između 1992 i 1995. Toliko je bila opsjednuta Bosnom da je zaboravila i na Kosovo. Kad je Rusija, u toku intervencije NATO-a, poslala 200 svojih vojnika u Prištinu da uplaše Amerikance, to je ponovo probudilo iluzije srpskog nacionalizma o ruskoj panslavenskoj ljubavi.

Čudno je to čudo koje se zove nacionalizam. Ako se jedan pjesnik mogao odreći svojih snova o mirisu ruskog govneta, kako to ne uspijeva jednoj državi koja bi da bude velika.

Srećom, kao što je onomad postojao jedan Svetozar Marković, tako i danas u srpskom narodu, i u Beogradu i u Banjoj Luci, ima sve više onih koji maštaju ako ne o američkoj torti, a ono barem o belgijskoj čokoladi.