Puca mi dalmatinski đilet(in) za hercegbosanske komemoracije!

Hrvatska dnevna novina koja se inercijom još zove „Slobodna Dalmacija“ objavila je 10.veljače 2015., kao da se to nju ne tiče, kao da nije ni novina, ni Slobodna Dalmacija, kleroustaški pamfletuljak svog novinara Damira Šarca, kojega je neodgovorni urednik naslovio „Metak u zatiljak za 66 franjevaca“, nadnaslovio „U Širokom Brijegu komemoracije u spomen na fratre koji su mučki ubijeni kao ‘narodni neprijatelji’“, i podnaslovio „Partizanski zločin“. Tekst počinje ovako: „Tijekom veljače ove godine širom Hercegovine održavaju se komemoracije u spomen na šezdeset i šestero franjevaca stradalih od partizanskog metka, koji je usmjeravala ruka Komunističke partije…“ Pa se kao neoboriv dokaz apsolutne nevinosti odnosnih fratara navodi da „ih je devet imalo titulu doktora znanosti, a devet su bili gimnazijski profesori, što znači da su veći dio rata proveli u samostanu i školskim predavaonicama“. Pa se bezočno i bezbožno, kako i dolikuje hercegovačkim fratrima i njihovim apologetima, laže da se „najveći zločin dogodio ispred širokobriješkog samostana, gdje je hicem u zatiljak strijeljano, zapaljeno i zatrpano 12 franjevaca…., a sljedećih dana još 18 članova tog samostanskog bratstva.“ Nadalje, da je dakako bez ikakvog (vojnog) razloga „crkva 296 puta udarena topovskom granatom, a bombardiranjem, požarom i pustošenjem uništeno je kulturno blago, arhiv, muzej, velika knjižnica, fizikalni, kemijski i biološki kabineti…“ Sva ta zvjerstva protiv HERCEGOVAČKIH svetaca (postupak beatifikacije je što se HERCEGOVAČKIH fratara tiče završen, ali zapelo je, kao i inače kad su HERCEGOVAČKI fratri u pitanju, s biskupom), svetinja i svetišta počinili su okorjeli orjunaško-boljševički krvoloci iz zloglasne 26. DALMATINSKE divizije u sklopu još zloglasnijeg Osmog DALMATINSKOG korpusa NOVJ, čiji pripadnici ulaze u samostan, te „izvlače franjevce, među njima i nepokretnog fra Marka Barbarića (80), potpuno dementnog fra Krstu Kraljevića (50) i teško bolesnog fra Žarka Leventića (26)“. Pa se izruguje stupidna komunistička propaganda koja tvrdi da su fratri poginuli u borbi kao „glavni puškomitraljesci“, odnosno da su „s vrha zvonika polijevali borce vrućim uljem“. A kao krunski dokaz nevinosti fratara citira se svjedočenje „samostanske kuharice s. Emerine Kozina“, (koja bi lako mogla biti jedna od onih časnih sestara koje su, prema mojim izvorima, stvarno polijevale borce vrelim uljem), a koja iskazuje da fratri iako svjesni da partizani dolaze odbijaju bježati govoreći: „Mi nismo ništa krivi, pa što ćemo bježati.“ Članak je garniran velikom fotografijom „igrokaza“ s ubijenim fratrima koji leže iza bodljikave žice, te manjom s navodnim posmrtnim ostacima fratara. Iz posebno istaknutog „Hrvatskog martirologija“ uzaznajemo da je na području RH ubijeno 663 katoličkih svećenika „uglavnom od ruku partizana i OZNA-e“; a u BiH ukupno 181, od čega 69 fratara Hercegovačke provincije.

Člankom se sugerira i ničim ne dovodi u pitanje da su svi, ama baš svi do jednoga (širokobriješki) fratri stradali kao potpuno nevini bogoljubi i čovjekoljubi, te domoljubi koji su ubijeni na pravdi Boga na pravoj hrvatokatoličkoj, dakle ustaškoj i prijateljskoj nacističkoj strani, a od strane okorjelih neprijatelja hrvatokatoličkog plemena – dalmatinskih antifašista.

Istina o bici za oslobođenje Širokoga Brijega 6. i 7. veljače 1945. (u sklopu Mostarske operacije 6-17. 02.1945, kojom su oslobođeni Široki Brijeg, Nevesinje i Mostar) kako je zabilježila naša, pobjednička antifašistička (hrvatski: protuustaška) strana izgleda, na znanje onim zločincima iz Slobodne Dalmacije, u najkraćim crtama ovako: „Dokumenti naše, njemačke i ustaško-domobranske provenijencije nedvojbeno kazuju da su se u vrijeme borbi za oslobođenje Širokog Brijega u samostanu i na položajima oko njega u istom stroju s njemačkim i ustaško-domobranskim jedinicama nalazili svećenici s puškama u rukama…Jedinice 26. dalmatinske divizije borile su se protiv onih koji su branili najjače utvrđenu točku, a to je bio samostan. Treba napomenuti da su borci 26. divizije, kao uostalom i borci cijele NOVJ, pretežno bili vjernici. Dakle, nije se radilo o napadu ateista na duhovna lica, već o borbi boraca 26. divizije i napadu na neprijateljsko uporište….Napade divizija 8. dalmatinskog korpusa u Mostarskoj operaciji podržavalo je 5 eskadrila savezničkih zračnih snaga (50-60 zrakoplova) pod zapovjedništvom britanskog RAF-a… Vrela njemačke provenijencije tvrde da je 8 raketa pogodilo samostan, a četiri rakete crkvu. Piloti su javili da je „samostan teško oštećen“….Tijekom borbi za Široki Brijeg savezničke zrakoplovne snage izvršile su ukupno 127 letova i utrošile 186 zračnih bombi, 106 raketa i 67.410 topovsko-mitraljeskih zrna. Dakle, sakralne objekte u Širokom Brijegu su rušili saveznički zrakoplovi s talijanskim, engleskim, kanadskim, američkim, pa i jugoslavenskim posadama, ali svi pod zajedničkom komandom RAF-a.“

Partizanske jedinice su u borbama u sklopu Mostarske operacije imale ukupno 515 poginulih boraca, oko 1600 ranjenih, te 336 nestalih. Prema dr. Nikoli Aniću, samo njegova 12-ta dalmatinska udarna brigada (Prva otočka) u sastavu 26. dalmatinske divizije imala je u borbama za Široki Brijeg-Knežpolje 6. I 7. veljače 1945. čak 36 poginulih boraca, 83 ranjena, te 15 nestalih. Ta 36 poginula junaka u najmanju ruku zaslužuju da ih, u kontekstu ovog osvrta, poimence spomenemo, onako kako ih navodi dr. Anić u svojoj iscrpnoj monografiji. Dalmatinca su „samo“ dvadeset i dvojica: Jure Novak iz Hvara, Ante Matas iz Supetra, Šime Šimunović iz Ošljega (Dubrovačko primorje), Dane Iljadica iz Šibenika, Josip Radoš iz Rupa (Šibenik), Ivan Kanić iz Konjevrata, Vinko Karmolić iz Bola, Milan Bilić iz Studenaca (Imotski), Josip Piaserati iz Sali, Niko Šegarić iz Prekoga, Ivan Sani (da nije Šain?, opaska D.K.) iz Pupnata, Ivo Beatović iz Stona, Stjepan Stojanović iz Gradca, Jozo Radošević iz Dugopolja, Mile Orlović iz Stankovaca, Ivan Duka iz Trogira, Josip Meštrović s Velog Drvenika (Trogir), Mate Vitasović iz Drvenika (Makarska), Lovre Bonačić iz Milne (Brač), Joze Vuleta iz Otoka (Sinj), Joze Aržak iz Muća, te Andrija Belić iz Opuzena. Trojica su iz ostatka Hrvatske: Mate Cigravski iz Donjeg Miholjca, Petar Kelčec iz Zagreba, Adam Vujaković iz Kostajnice; dvojica su Hercegovci: Ivan Lučić s Golubinca i Nedjeljko Raič iz Hutova; Ahmed Tatarević je Bosanac iz Sanskog Mosta; Josip Peharanić Vojvođanin iz Rume; dočim su čak trojica Slovenci: Alojz Berhauz iz Rogaške Slatine, Franjo Zunter iz Celja, te Marion Pergar iz Ajdovščine; nadalje tu su i tri Talijana: Lido Tempesti, Giovanni Selegmi iz Venecije i Remigio Barazzo iz Udina; te Poljak Sigmund Dunajski. A u borbama za oslobođenje Mostara 13-14-02.1945. poginula su još desetorica boraca te brigade, mahom Dalmatinca: Mate Mendeš iz Drašnica, Vjeko Kostanić iz Drvenika, Stanko Tolj iz Vrgorca, Ivan Dodir (da nije Dodig?, opaska D.K.) iz Dusine, Ante Turčić iz Primoštena, Franjo Papić iz Senja, Marko Tomazini (Tomašić) iz Smokvice, Jure Viličić iz Vrbovske, Ivan Podrug iz Sinja, te Jakov Grmaja (Grmelj) iz Gline.

Osim što zaslužuju spomen, nanizao sam imena ovih junaka da mi kvalitet i kvantitet njihove žrtve posluži kao uporište da gospodi iz Slobodne Dalmacije izrazim svoj krajnji prezir i gađenje, te da mi svečano puca moj dalmatinski đilet(in) (hrvatski: prsluk; sanskibo: limebo racku; cpпcки: бoли мe кypaц) za širokobriješke i slične komemoracije koje se tijekom ove veljače odigravaju diljem Hercegbosne.

Darko Kaciga Dubrovčanin

Izvor:http://tacno.net/novosti/puca-mi-dalmatinski-diletin-za-hercegbosanske-komemoracije/