Agresija i genocid su državni projekti susjednih država, piše profesor Fakuletat političkih nauka u Sarajevu, Senadin Lavić, u nastavku eseja pod nazivom “Analiza društvenog kontekst u doba coronavirusa”

Piše: Prof.Senadin Lavić

“Miloševićev režim” je sintagma koja se često koristi da se opiše i naznači srbijanski put u neofašizam i agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1990-ih godina. Nužno je, pritom, imati u vidu da se ne radi o Miloševiću kao pojedincu koji je krivac za sve. Milošević nije bio sam, naprotiv, sve što je radio pokazuje da je bio na čelu duboke i destruktivne organizacije! Ova sintagma je, ustvari, samo oznaka jedne kompleksne strukture, institucija i ljudi u državi Srbiji tog vremena koja je stajala iza projekta uništavanja Bosne i njezinog pretvaranja u “srpsku zemlju”. Tako je bilo i s Hitlerom u Njemačkoj – on je rezultat šireg konsenzusa njemačkih političara, kapitalista, religijskih institucija, akademskih zajednica i intelektualnih krugova, ideologiziranih masa i antisemitske ideologije. Sve to skupa daje Hitera i nacizam! Poslije rata i zločina mnogi kancelarijski “pacovi” ostali su na pozicijama sistema. Tako danas izgleda srbijanska vlast – ona funkcionira kao da je i dalje Milošević na čelu i zapovijeda. Jasan je “moral” divljačke sile Miloševićevog režima, koji se obrušio na nenaoružan, civilni narod Bosne, kako bi jednom za svagda proveo u djelo infekciju virusa – “Svi Srbi u jednoj državi”. Pritom, moraju pobiti i poklati nekoliko stotina hiljada nesrba koji se ne slažu s tim virusom političke idelogije velikosrbijanstva.

Zašto danas treba pominjati četnike i ustaše? Zato što su, jasno rečeno, bili fašisti i stajali na strani fašizma koji je četrdesetih godina 20. stoljeća zapalio svijet i ove naše  prostore u bratoubilačkom ratu, te kroz kvislinške tvorevine Pavelićeve NDH i Nedićeve Srbije služili Hitleru i Musoliniju. Komunistička partija i Narodooslobodilački pokret s Titom na čelu su uspjeli da se uzdignu iznad tog užasa klanja, masovnih zločina i mržnje, te stvore kakav-takav okvir života koji je pola stoljeća osigurao mir i blagostanje za veliki broj ljudi. Odavno nema komunista ni Tita, ali ima velikih naracija konzervativaca i revizionista, naprimjer, s Tuđmanovim “konceptom povijesti” na čelu. Oni “u ime naroda” vode  nove fašističke projekte i mogu pokrenuti nove katastrofalne sukobe u kojima stradaju nedužni ljudi.

Antibosanski virus tuđmanizma nastavlja “tradiciju” NDH i fašističku ideologiju, pokušavajući uvjeriti današnje ljude da je to “prirodno stanje” politike. Tuđmanov hegemonijski malograđanski projekt “HR HB”, na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, koji je zamišljen kao podebljanje “kifle” na račun bosansko-hercegovačke teritorije, proveden je agresijom i sankcioniran u Haškom tribunalu kao Udruženi zločinački pothvat (UZP). Naravno, povijesno posmatrano, taj hegemonijski nacrt nema nikakvo opravdanje osim nemoralne osvajačke potrebe malog balkanskog kompleksa da se pokaže “velikim”, jer je kroz povijest bio potčinjen ili ugarskom ili austrijskom ili talijanskom vladaru! Specifičnost političke dimenzije tog propalog projekta koji je presuđen ogleda se u istrajavanju sljedbenika projekta da nastave s onim za što su sankcionirani. Time oni, kao i srspke četničko-hegemonijske snage, ne izražavaju kajanje, žaljenje i priznavanje sudskih odluka. Iza tog barbarskog ponašanja stoji fašizam i njegovi nesankcionirani podstrekači u Hrvatskoj i Srbiji, brojni kancelarijski zločinci i akademski savjetnici. Stoga je opravdano kazati da je moralno pitanje odgovornosti za počinjene zločine u Bosni najteže pitanje za srbijansku i hrvatsku kulturu i opći smjer humanog postojanja u budućnosti. Da li su srbijanske i hrvatske političke elite (u slučaju Srbije i intelektualne elite) u stanju, da se suoče s vlastitim zlodjelima protiv Bosne i preuzmu odgovornost za barbarstva i zločine? Da li te elite mogu svladati “virus fašizma” koji je pušten 1990-ih? To je pitanje koje tek slijedi u vremenu preispitivanja dolazećeg humanizma i budućnosti homo humanus-a.

Za Bosnu je izuzetno važno da Bosanci/Bošnjaci ne odgovore istom mjerom na srbijanske i hrvatske projekte i ne počnu stvarati simulakrum neke nazadne ideologije. Opasna aberacija od bosanskog mišljenja i identiteta, kao mentalna aberacija, vodila bi direktno u poništavanje vlastitog identiteta i povijesnog trajanja. Najvažnije je u ovom času povijesti znati vlastito neznanje – ili, drugim riječima, znati da ne znamo o sebi dovoljno i da je naše neznanje veliko.