prof.dr. Zlatko Lagumdžija: Sutorina - golub u ruci ili orao nad glavom?

Zašto i šta sam 15.01.2015. u Parlamentu BiH rekao na temu Sutorine nakon istupa predlagača rezolucije i šefice kluba SDS ?

Prvo želim da se zahvalim onim koji su mi dobronamjerno sugerisali da se uopšte ne javljam na ovu temu. Prijatelji su mu govorili da sam sve u pravu ali i da se ne poturam pred nasrtaje populista i lažnih patriota. Na temu na kojoj se brzo, ali po zemlju opasno, zarađuju jeftini politički poeni.

Ovom prilikom želim da kažem da mi je zadovoljstvo što sam sve ovo čuo od prethodnih diskutanata i mislim da argumentacija koju smo čuli, istorijske prirode, je izložena na dosta utemeljen način izložena. Vidi se da su ljudi koji su ih spremali, istoričari.

Predpostavljam da je i gospođa Pandurević u ime SDS takođe koristila njihove istoričare. Gospodin Milorad Ekmečić je bio njihov čovjek koji je bio istoričar i koji je puno toga izvlačio iz istorijskih analogija u 80-tim godinama, početkom 90-tih, zanemarujući puno toga, a naročito pravni aspekt svega onoga što se poslije dešavalo.

Žao mi je što gospodin Bećirović nije imao više vremena da izađe iz istorije 19. vijeka i priđe bližim vremenima . Tada bi valjda mnogo više govorio o onome što je danas mnogo relevantnije od istorije. A to su pravni argumenti. I žao mi je što se nije reklo nešto više o Badinterovoj komisiji – jer to je srž cijelog problema.

Želim u startu da odgovorim na pitanje da li Sutorina, ili uopšte taj dio oko nje, ima pravo da bude dio BiH? Da li BiH ima pravo da ima dva izlaza na more i na međunarodne vode?

Sa geografske tačke gledišta, sa istorijske tačke, sa političke, pa ako hoćete i sa stanovišta pravde, odgovor je: Da. Ima. Ima pravo sa svih tih aspekata.

Međutim pošto znamo da sa Crnom Gorom nećemo moći dogovoriti da nam ljudi to jednostavno daju, zna se da ukoliko krenemo ovim putem, da idemo ka arbitraži i ka Međunarodnom sudu. I tada na Međunarodnom sudu nisu bitni ni Ekmečići, ni Bećirevići, ni bilo koji drugi istoričari, bitni su tada prije svega pravnici. I bitna je pravna struka i međunarodno pravo. Zašto ovo govorim?

Ponavljam još jednom, moje ljudsko, moje političko mišljenje, moj stav, je da BiH iz istorijskih, političkih, geografskih i moralnih razloga treba da ima izlaz na more. Ali postavlja se pitanje da li mi pozivanjem na to, zanemarujući međunarodni pravni aspekt, ulazimo u avanturu na koju sam dužan u Parlamentu, da članovima Parlamenta, skrenem pažnju.

I siguran sam da ovo što sada govorim, da većina ljudi to ovdje zna. Ja sam položio zakletvu kao i vi. I ne obraćam se ovom skupu zato što je to politički mudro, nego zato što sam položio zakletvu. Kao i svi vi.

Naime, o čemu se ovdje radi. Ključ cijele priče je u tome da na jedan ozbiljan način vidimo koje je naše mjesto i pravna pozicija u ovoj situaciji. Odnosno da li smijemo sebe dovesti u poziciju, gdje u jednom trenutku, na bilo koji način, a naročito odlukom Parlamenta dajemo sumnju u naš odnos prema Badinterovoj komisiji? Da jednom rezolucijom kažemo da svoja prava ne izvlačimo iz Badinterove komisije, već iz berlinskog kongresa ili drugih „pred Badinterovih“ istorijskih činjenica? Zašto ovo govorim?

Kolega Bećirović je u pravu kada je citirao, nešto što je tačno. Naime, ne mislim da je tačno, već znam da je tačno: Mišljenje 3, stavovi 1. i 3. odnosno Mišljenje 2, stav 1. Badinterove komisije. Treba znati da je BiH dobila međunarodno pravni subjektivitet priznanjem zemalja, prvo EU, onda drugih zemalja, te ušla u UN, na osnovu činjenice da je 1. marta održan referendum i na osnovu činjenice da taj referendum izvlači svoje pravno utemeljenje u Mišljenju Badinterove komisije.

Mišljenja Badinterove komisije, odnosno 10 mišljenja Badinterove komisije, govore od prvog, kojim je konstatovano da je Jugoslavija u procesu disolucije, do predzadnjeg i zadnjeg koji govore o sukcesiji i okončanoj disoluciji. Za svaku zemlju po naosob, pa tako i za BiH, u mišljenjima 2 do 6, vrlo je jasno rečeno, šta je svakoj od njih činiti da dođe do nezavisnosti.

Badinter u Mišljenju broj 2 govorio o pravu na samoodređenje naroda. Tada je na upit da li pojedini narodi u bivšim republikama imaju pravo na samoopredjeljenje koje uključuje i nove granice, Badinter bio vrlo jasan i eksplicitan. Tu stoji da pravo na samoopredjeljenje, ljudska prava i slobode svi imaju, ali bez izmjena granica u trenutku nezavisnosti bivših republika.

Ponavljam, ako mi neko nađe, neki doktor nauka, da u Badinterovoj komisiji u njenom izvještaju se spominju AVNOJ-ske granice kao granice BiH, ja ću mu pokloniti svoj doktorat iz kompjuterskih nauka. A neka taj doktor podere svoj doktorat ako toga tamo nema. Dakle, Mišljenje broj 2 kaže, citiram – „narod ima pravo na samoopredjeljenje, ljudska prava i slobode, ali bez izmjena granica u trenutku nezavisnosti u zagradi (uti possidetis juris) osim ako se države dogovore suprotno.“

Istog 11. januara se izdaje i Mišljenje broj 3 pod nazivom Granice. Citiram, čak ću radi zabilješke, pošto nam je Dejtonski ustav napisan na engleskom, zato ću vam citirati i originalan engleski tekst pošto se još još nismo dogovorili kako to na našem jezicima glasi – Mišljenje 2. stav 1. kaže, već sam ga citirao, zbog stenograma, magnetograma – … (citira isti stav na engleskom jeziku), u zagradi jasno piše („uti possidetis juris“)…. (nastavlja isti tekst na engleskom jeziku). Ono što sam maloprije rekao je prevod. Stav 3. o kojem je kolega Bećriović govorio, Mišljenja 3. je tačan ali je pročitao je samo prvu rečenicu. Prva rečenica je tačno pročitana. Ona glasi – „linije među republikama ne mogu se mijenjati osim slobodnim dogovorom“. Druga rečenica glasi – „linije razgraničenja republika, postaju granice zaštićene međunarodnim pravom, u zagradi (uti possidetis)“. Linije među republikama, dakle …. (govori isti tekst na engleskom jeziku) i onda se kaže ….(opet isti tekst na engleskom jeziku govori) – „uti possidetis“.

I ja sam se tek u zadnjih sedam dana uključio u sve ovo. Proučio sam taj famozni „uti possidetis juris“, iz samo jednog razloga. Zato što sam učestvovao u ovome kao član Vijeća ministara i digao svoju ruku vjerujući da je nemoguće da je petnaest godina rađeno a da se niko u ovih petnaest godina nije sjetio Sutorine, kao našeg, ne istorijskog nego, pravnog prava.

Zbog čega ovo govorim dame i gospodo, dragi prijatelji? Mi smo dužni, dužni smo da se čuvamo površnosti, politikantstva i populizma i neznanja i umjesto toga da gradimo budućnost na patriotizmu sa pokrićem, na odgovornosti i na znanju.

Mi s ovim imamo goluba u ruci. Jedan mi je čovjek rekao, je li to ti Zlatko hočeš da pustiš goluba na grani radi vrabca u ruci. Rekao sam mu, mi sada imamo goluba u ruci, a ako otvorimo Pandorinu kutiju bez da sa pažnjom tretiramo Badintera, možemo završiti sa orlom nad glavom. Ili na grani, ako vam je lakše.

Zašto ovo govorim? Mišljenje broj 4. Badintera je Mišljenje zbog kojeg smo mi ovdje u ovom Parlamentu danas, između ostalog. Bez Mišljenja broj 2., 3., 4. i 1. ovaj Parlament ne bi postojao, kao što ne bi postojao i bez mnogo toga drugog. Mišljenje broj 4 je bilo osnova za referendum o nezavisnosti na osnovu kojeg smo priznati kao nezavisna i suverena država u tadašnjim administrativnim Badinterovim granicama.

To je za mene kapitalna stvar.

Predlažem da danas, povodom ovoga, polazeći od principa da tuđe nećemo a svoje ne damo, u skladu sa Ustavom BiH i međunarodnim pravom, imajući za primarni cilj očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta i cjelovitosti naše zemlje, to valjda nije sporno, to smo se zakleli, da Predstavnički dom konstatuje:

Izvještaj Badinterove komisije neupitan je dio međunarodnog prava sa snagom međunarodne presude, te kao jedan od temelja Dejtonskog sporazuma, ima pravo prvenstva nad svim drugim aktima, te vrste, čime se garantuje neupitnost teritorijalnog integriteta i cjelovitosti BiH u njenim međunarodno priznatim granicama,
Zadužuje se novo Vijeće ministara da zajedno sa novom Državnom komisijom za granice, napravi tri sveobuhvatne, primarno pravne, ponavljam primarno pravne, ekspertne analize sa posljedicama po interese BiH, sa stanovišta očuvanja njenih međunarodno priznatih granica sa Crnom Gorom, Srbijom i Hrvatskom. Na tim osnovama Predstavnički dom će organizovati javnu raspravu u cilju potpisivanja Sporazuma o državnim granicama sa susjedima.

Skrećem pažnju još jednom na to što znači famozni „uti possidetis iuris“. Ima ovdje pravnika koji to mnogo bolje od mene znaju i nisu morali se spremati za ovo. „Uti posidetis“ znači da one granice koje si imao i posjedovao u trenutku priznanja, da je to ono što posjeduješ i ubuduće. Drugim riječima, granice koje smo posjedovali u svojim knjigama, katastarskim knjigama, na teritorijama na kojima smo u tom trenutku imali izvršnu i sudsku vlast, u trenutku priznanja, to su naše granice koje i dalje nastavljamo da posjedujemo.

Na osnovu toga su države bivše Jugoslavije izvršile uzajamno priznanje. Otvarajući, negirajući to, čak i nečim što liči na negiranje toga, dolazimo u poziciju da mi ne priznajemo ono što niko od nas nije ni tražio da priznamo. Jer to i bez nas kaže međunarodno pravo.

Ovako bi se sami doveli u poziciju da Školj kod Neuma postane upitan. Tražeći Sutorinu, možemo da izgubimo Školj, zato što se Školj nalazio u katastarskim knjigama Neuma, a ne Stona. I to je suština. Školj je u BiH po principu Badintera, ovog o kojem sada govorim. A Sutorina je tada bila u knjigama Crne Gore, i to treba da znate da znate.

I mi otvarajući ovo pitanje, dolazimo u poziciju da možemo da ostanemo i bez jednog i bez drugog. Da više nemamo izlaz na međunarodne vode i time prestanemo biti pomorska zemlja.

Takođe treba znati koga na arbitraži, uz puno uvažavanje, možemo imati kao saveznika kada se pozovemo na Berlinski kongres? Sloveniju koje nije bilo tada, nije ni postojala? Srbiju koja je bila, što kažu, nako? Albaniju možda možemo imati za saveznika, jer su oni bili mnogo, mnogo veći i o tome su dronovi letili. Ne možemo imati za saveznika ni Bugarsku ni Rumuniju, jer su bili mnogo manji, o Grčkoj i drugim zemljama EU neću ni da govorim. Istina imali bi možda za saveznika Tursku. Ali možemo li se pred međunarodnim Evropskim sudom pouzdati u uspjeh, uz tako malo saveznika i sa međunarodnim pravom koje nije na našoj strani, ali bi našom nesmotrenom odlukom bilo na strani onih koji bi tada kompletne granice BH mogli otvoriti i problematizirati.

Dame i gospodo, ovo je suviše krupna stvar i ja vas zaista molim da razmotrite ove zaključke koje sam iznio.

Molim vas zbog toga što sada, kada se otvara priča o mogućem novom Dejtonskom sporazumu, ne smijemo u sve to ući sa raspakovanim granicama, ući u to sa upitnim Badineterom kojeg niko nikada u ovom Parlamentu ni drogiran nije napravio upitnim. Zato vas molim da ovome priđemo profesionalno, patriotski, u skladu sa zakletvom koju smo položili. Nećemo tuđe, svoje ne damo. Ne tražimo ništa, nego ono što nam međunarodno pravo garantira. Jer pravda, istorijske, geografske i političke činjenice, su nažalost u ovom nepravednom svijetu mnogo, mnogo snažnije, samo kada ste jaki.

Nas ovakve kakvi smo može zaštiti samo međunarodno pravo, a ne snaga pravde ili istorijske činjenice. Bio sam ovo dužan reći radi zakletve koju sam, položio. Čak i ako ovaj Parlament kaže drugačije, ja ću s tim živjeti u nadi da ćemo ipak na kraju imati goluba u ruci a ne orla nad glavom.

Objavio/la zlatkol u 15:02, 0 komentar(a), print, #

24.01.2015.

DILEMA: „Golub Badinterove komisije“ u ruci ili „orao Berlinskog kongresa“ nad glavom?

Prošle sedmice Parlament BH je vodio raspravu o Sutorini. Govoreći o opasnosti da tražeći pravdu na dijelu BH granica, ne izgubimo čitave granice naše države, predložio sam dva zaključka.

„Polazeći od principa da tuđe nećemo a svoje ne damo, u skladu sa Ustavom BiH i međunarodnim pravom, imajući za primarni cilj očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta i cjelovitost naše zemlje, Parlament BH, Predstavnički dom konstatuje :

Prvo, Izvještaj Badinterove komisije neupitan je dio međunarodnog prava sa snagom međunarodne presude, te kao jedan od temelja Dejtonskog sporazuma, ima pravo prvenstva nad svim drugim aktima, te vrste, čime se garantuje neupitnost teritorijalnog integriteta i cjelovitosti BiH u njenim međunarodno priznatim granicama.

Drugo, zadužuje se novo Vijeće ministara da zajedno sa novom Državnom komisijom za granice, napravi tri sveobuhvatne, primarno pravne, ponavljam primarno pravne, ekspertne analize sa posljedicama po interese BiH, sa stanovišta očuvanja njenih međunarodno priznatih granica sa Crnom Gorom, Srbijom i Hrvatskom. Na tim osnovama Predstavnički dom će organizovati javnu raspravu u cilju potpisivanja Sporazuma o državnim granicama sa susjedima.“

Suština ovog prijedloga je bila potvrda Mišljenja Badinterove komisije koji su, kao međunarodna presuda, spriječili komadanje Bosne i Hercegovine, definisale njene međunarodne granice koje su tada postojale, nelegalnim definisali pokušaj bilo kojih nacionalnih predstavnika da „nose“ sa sobom dijelove nezavisnih država, te stvorili međunarodni pravni okvir za referendum o nezavisnosti BiH, na osnovu čega je naša zemlja, nakon par mjeseci, u tim granicama postala članica UN.

Zaključci nisu usvojeni. SDS je bio protiv, SNSD i SBB nisu bili u sali, dok su zastupnici nekih stranaka „šarali“ – od podrške ili protivljenja, preko suzdržanosti do neglasanja.

Ako nekome tada nije postalo jasno da se ne smijemo igrati sa Badinterovom komisijom i tako otvarati čitave granice BH i referendum o nezavisnosti, posljednji dani su svakome, ko to želi vidjeti, jasno ukazali o čemu se radi.

Nakon što je Vladika trebinjski podržao rezoluciju o Sutorini i Predsjednik SDS-a tražio da se o tome izjasni Skupština RS-a, javio se i Predsjednik RS i SNSD-a da podrži zahtjev da RS „dodirne more“.

Vjerujem u dobre namjere onih koji traže da Sutorina po pravdi, istoriji i geografiji bude dio BH. Na žalost ovdje nije riječ o dobrim namjerama i lijepim željama već o međunarodnom pravu. Sada na scenu izlaze oni koji svjesno daju podršku Sutorini kao BiH moru, ali sa sasvim drugim motivima, jasnim i stvarnim namjerama da se „raspakuju“ međunarodno priznate granice BH i stvori pravni okvir za njeno komadanje.

Umjesto da ovo bude upozorenje i novi pokretač za BH intelektualnu i političku elitu, nastavio se jeftini populizam i lažni patriotizam zasnovan na površnosti i neznanju. To je očigledno ohrabrilo negatore Badintera koji dobro znaju da im je ovo neočekivana prilika da nadmudre „glupe Bosance“.

Iz tih razloga ovdje želim podsjetiti na ono što sam morao reći u Parlamentu na temu Sutorine, nakon istupa predlagača rezolucije i šefice kluba SDS-a koja ga je podržala uz opasku da su se oni toga ranije sjetili.

Negiranje Badintera kroz otvaranje Pandorine kutije BH granica, u trenutku našeg međunarodnog priznanja, uporedio sam sa dilemom: Golub u ruci ili orao nad glavom.

Za mene dileme nema, „golub Badintereve komisije“ je za nas mnogo važniji od „orla Berlinskog kongresa“. Po principu „uti possidetis iuris“, nastavljaš posjedovati ono što trenutno posjeduješ, Badinterova komisija nam je snagom međunarodnog prava i presude dala današnje granice i otvorila put ka nezavisnosti. Na tome trebamo graditi budućnost a ne otvarati put za povratak u (ne) izvjesnu prošlost.

Objavio/la zlatkol u 14:58, 0 komentar(a), print, #