Ne mogu se načuditi upornosti s kojom politička klasa ove zemlje, ali i njezini servisi u različitim, prije svega intelektualnim krugovima, istrajavaju na pitanjima s ideološkim podtekstom – i sve to dok je kraj s krajem sastavljati sve teže. U prilog tome govore i podaci ovih dana objavljenog istraživanja prema kojima, na listi 108 najjadnijih zemalja svijeta, BiH zauzima visoko dvadesetprvo mjesto.

Ali, tko u ovoj zemlji za to haje? Potpuno suprotno, pitanja golog života se, koliko god je moguće, potiskuje – a u prvi plan istura ona što pokreću emocije svjetine. Pogledajmo, uostalom, što se sve događa u vezi s pitanjem Sutorine.

Vijeće ministara je, podsjetimo, nakon višegodišnjeg rada i usuglašenosti ekspertnih grupa dviju država, predložilo da se postojeće granice između BiH i Crne Gore utvrde kao granice trajnog i nespornog razgraničenja. A to je, onda, poslužilo kao okidač inicijativi za povratak Sutorine Bosni i Hercegovini – koju, usput, osmisli jedna grupa sarajevskih intelektualaca, sveučilišnih profesora prije svega.

Iskreno, inicijativu za Sutorinu u začetku i nisam shvaćao previše ozbiljno – niti sam vjerovao kako bi se u vezi s njom trebao javno očitovati. Prevario sam se. Jer, danas je ona točka svrstavanja – ako si uz inicijativu, za BiH si, nisi li, neprijatelj si i izdajica. Pa ti, rode moj, dobro odvagni prije no što odlučiš na koju ćeš stranu. Uostalom, što se sve prethodnih dana nije dalo pročitati na web stranici aktivista za Sutorinu. Zbog stava da je za BiH bolje držati se međunarodnih pravnih principa i Badinterove komisije nego vraćati se u vremena Berlinskog kongresa izdajicom je, primjerice, proglašen Zlatko Lagumdžija. U odnosu, međutim, na predsjednika sarajevskog „Kruga 99“, on je još i dobro prošao. Jer, Adilu Kulenoviću je, ni više ni manje, prišivena etiketa četnika, odgovoran je čak i za eliminaciju svoga prethodnika na čelu ove nevladine udruge kako mu nitko ne bi stajao na putu veleizdaje, prijeti mu se i fizičkom eliminacijom. A zašto? Zbog stavova „Kruga 99“ koji ne korespondiraju s „borcima“ za svaki pedalj zemlje „bosanske“.

Na koncu, ni pol muke da iza najnovijeg talasanja stoje probisvijeti. Ma kakvi. Na čelu kolone u najnovijem zaluđivanju sirotog naroda su „učeni“, doktor do doktora, na čelu s drčnim bjelopoljcem – čovjekom, rodom iz Bjelog Polja u Crnoj Gori – koji je, valjda, isfrustriran mjestom vlastita rođenja pa čini sve kako bi mu se osvetio.

Evo da je inicijativa ostala u krugovima koji je i pokrenuše. Ali, nije. Za jednu, po svemu populističku floskulu, a to se moglo od samog početka i očekivati, zalijepiše se i političari. Jedan od njih u proceduru državnoga parlamenta uputi čak i „Prijedlog rezolucije o Sutorini“. A ni on nije bilo tko – doktor je, i to doktor povijesnih znanosti, jedan od najupućenijih, dakle, i kad je pitanje Sutorine po srijedi.

Apstrahirajmo, međutim, i „učenog“ zastupnika državnoga parlamenta. Ali, protiv populističke ujdurme drčnog bjelopoljca i njegove inicijative ne smije ni državni parlament. Za sada, odgodio je izjašnjavanje o podnesenom prijedlogu rezolucije, a Ustavnopravnu komisiju Zastupničkog doma zadužio za organiziranje javne rasprave i dostavljanje zaključaka iste ovom domu državnoga parlamenta.

Parlamentarci su, drugim riječima, zaigrali na kartu dobivanja na vremenu, ali i kartu prebacivanja odgovornosti na volju naroda. Jer, oni su tu da, hvala ti Bože, budu u službi naroda, pa i pretakanja njegove volje u državnu politiku. A to, opet, znači da bi i od sutrašnjega međunarodnog tamburanja – koje je, usput, sve izglednije – pozivom na volju naroda mogli pilatovski prati ruke. Ko biva, to hoće narod, ne mi – a narod je uvijek u pravu.

Prije, pak, no što se to dogodi – a sve upućuje da bi moglo – ne mogu a da o svemu tome ne kažem što i sam mislim. Ovo bi me, istina, moglo koštati još jedne „veleizdaje“ – uz „veleizdaju“ hrvatstva bi se, koliko sutra, mogao okititi i oreolom „veleizdaje“ države. No, obveza intelektualca je govoriti ono što misli, a ne što se drugima dopada. Osobni stav je, hoću reći, intelektualcu važniji od svega ostalog – pa i popratnih „paketa“ koji ga mogu stići.

Podnositelji inicijative o Sutorini, pojasnimo, polaze od teze da su granice BiH s dva izlaza na more utvrđene još Berlinskim kongresom, da je, potom, Sutorina i po Ustavu iz 1946. godine dio BiH koji je, voljom političara a ne naroda, predat Crnoj Gori, da Crna Gora ne može dokazati vlasništvo nad Sutorinom jer nikada nije ni provela proceduru koja bi joj taj status omogućavala, da, na koncu, u institucijama BiH, a suprotno prijedlogu Vijeća ministara, treba pokrenuti proceduru vraćanja Sutorine pod državni suverenitet BiH kao države matice, a protiv svih, koji ovaj dio zemlje susjednoj državi htjedoše „halaliti“, podnijeti prijavu za „kazneno djelo u pokušaju“.

Izneseni historiografski podaci, nema dvojbi, odgovaraju istini. Ali, to nije i cijela istina – a i nju bi trebalo znati prije no što se počne lupati glavom o zid. Priča o Sutorini, preciznije, započinje koncem XVII. stoljeća, kada Dubrovačka republika, kako bi se zaštitila od Mlečana, odlučuje našoj zemlji dati dva izlaza na more – Neum i Sutorinu. Kao dio bh. teritorija Sutorina je, potom, priznata i Berlinskim kongresom iz druge polovice XIX. stoljeća, ali i odlukama AVNOJ-a i Ustava FNRJ-a iz 1946. godine. Istina je, na koncu, da je nakon Drugog svjetskog rata, najvjerojatnije dogovorom nekih bosanskohercegovačkih i političara Crne Gore, Sutorina predana susjednoj državi – i da taj dogovor nikad nije verificiran u institucijama zakonodavne vlasti ni jedne ni druge države.

Ali, istina je da je snaga povijesnog prava, promatrana sama za sebe, jako upitna. Pozivom na isto pravo, primjerice, moglo bi se tražiti i teritorij zapadnih susjeda, i to, ni manje ni više nego do Šibenika – jer do tamo je srednjovjekovna bosanska država dopirala na vrhuncu svoje moći. Pozivom na isto pravo, međutim, i zapadni bi susjedi mogli tražiti najznačajniji dio teritorija ove zemlje – i ne bi se trebali vraćati u srednji vijek nego tek u prvu polovicu XX. stoljeća. Na koncu, pozivom na isto pravo bi nam mogli potraživati i Sutorinu – i Neum ako već hoćete – jer oni su, Bože moj, sljedbenici i Dubrovačke republike.

Problem je u tome, hoću reći, što povijesno pravo nije i jedino – i što neka druga mogu imati i veću snagu od njega. A, u slučaju Sutorine se radi baš o tome. Arbitražnom presudom Badinterove komisije s početka devedesetih godina, naime, utvrđuje se da se granice između bivših federalnih jedinica smatraju državnim granicama država sljednica – i da se one mogu mijenjati samo sporazumom između novonastalih država.

Pokretači inicijative će reći – da, ali nigdje ne postoji podatak da Sutorina pripada Crnoj Gori jer se BiH nikada toga dijela svoga teritorija nije ni odrekla. Recimo da je tako. A što će reći za katastarske općine – a Međunarodni sud bi se, siguran sam, hvatao baš za njih – prema kojima je Sutorina katastarski dio Herceg Novog? Ima li Inicijativa odgovor i na to?

Da ne ispadne kako sam protiv da BiH ponovo ima dva izlaza na more – i da svoj teritorij proširi i na dio koji je do prije sedamdesetak godina bio njezin. Nisam protiv. Ali, to je posao koji je unaprijed osuđen na neuspjeh. A, onako usput, priča o njemu može donijeti i nove nevolje – narušavanje dobrosusjedskih odnosa s Crnom Gorom prije svega. Na to, među inim, upućuje i odluka crnogorskog predsjednika da ne šalje novog ambasadora u našu zemlju – u Sarajevu, veli on, neće biti ambasadora sve dok iz zvaničnih institucija BiH budu osporavane granice Crne Gore – ali i decidan stav kako je Sutorina dio Crne Gore, kako o tome neće nikada pregovarati, niti prihvatiti arbitražu i Međunarodni sud pravde.

Na koncu, čemu priča o Sutorini – tko iza nje stoji i tko bi iz nje htio profitirati? Inicijativu, istina, pokreće sveučilišni profesor – usto i, Bog budi s nama, Crnogorac po rođenju. Ali, vjerovali ili ne, uopće nisam daleko od uvjerenja kako je isturanje sirotog profesora, bio on toga svjestan ili ne, i bio dio đavoljeg plana ili ne, tek kukavičje jaje – i kako bi sve to mogao biti dio plana velikosrpske politike o još jednom pokušaju dovođenja pod znak pitanja granica između dviju susjednih država. Jer, pođe li po planu, time se ponovo otvara mogućnost izlaska Srbije na more. Pogledajte, uostalom, kako je na Inicijativu reagirao vladika Grigorije. Ili, javno priznanje Milorada Dodika – jednog od danas najgrlatijih zagovornika teze o okupljanju svih Srba u istoj državi – kako bi se jako radovao ako bi se dogodilo da teritorij Republike Srpske „dodirne more“. A Republika Srpska, u njegovoj interpretaciji dakako, i nije dio BiH nego samostalna država koja, koliko sutra, može što je volja – pa i donijeti odluku o prisajedinjenju matičnoj državi svih Srba.

No, priču o Sutorini u svoje planove su ukalkulirali i velikomuslimanski fundamentalisti. U prilog tome govori i nedavno sijelo bivšeg reisa s ljudima iz vodstva Inicijative za Sutorinu u jednom od sarajevskih hotela. A ono, pretpostavljam, nije i jedino. I ne samo to – takva bi sijela mogla biti sve učestalija. I može im se parirati samo općim bosanskohercegovačkim otporom. Ne javi li se, pak, ta vrsta otpora ovakvim idejama, ambicije velikomuslimanske ideologije bi nanovo mogle prerasti granice BiH – i ponovo bi se mogle vratiti idejama zelene transferzale.

Ali, što od toga mogu imati građani BiH? Krajnje pojednostavljeno, jad i tugu. I novo napredovanje na svjetskim ljestvicama najbjednijih država na svijetu.