Proces rastakanja bosanskog suvereniteta

Piše: Senadin Lavić

Etnoteritorijalizacija Bosne

Pitanje rastakanja suvereniteta nezavisne i internacionalno priznate Republike Bosne i Hercegovine nije pitanje tzv. “desnice” ili “ljevice”, ove ili one političke stranke, grupe građana ili nekog patriotskog udruženja. Radi se o pitanju opstanka države koja je napadnuta od dvije hegemonijske destruktivne politike iz susjedstva. Stoga je sasvim jasno da je neophodno imati jednu kvalitetnu teoriju države (Staatslehre) koja ne bi robovala diktaturi dnevne politike entofašizma i realpolitike. A posebno zbog procesa stvaranja etničkih regija ili teritorija u Bosni koji traje trideset godina uz prisustvo EZ / EU, upravo od 21./22. veljače 1992. godine u Lisabonu kada je ponuđeno stvaranje tri “states“, odnosno jedinice po etničkom kriteriju u nezavisnoj Bosni. U Daytonu su to postali entiteti! U Lisabonu je zacrtana unija tri republike na tlu Bosne. Tako je Bosna projektirana kao nezavisna, a konfederalna – pa to je nemoguće. Konfederacija je savez nezavisnih država! Pokazuje se kompatibilnost raznih projekata antibosanskog djelovanja.

U Programu Miloševićeve Socijalističke partije koja je osnovana u ljeto 1990. godine, zacrtano je da će Socijalistička partija Srbije voditi brigu o Srbima u drugim republikama i tako podržavati interese Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U tome se potpuno slažu Crkva Srbije, SANU i tadašnja JNA. Socijalistička partija se obavezuje da će politički, materijalno i moralno pružati podršku srpskim projektima u regionu, a to se pokazuje u Hrvatskoj i Bosni kroz stvaranje “srpskih autonomnih oblasti” iz koji su nicale “srpske republike/države” iz koji su odstranjeni svi nesrpski stanovnici. U Bosni je ratom i progonom stanovništva napravljena tvorevina “srpska republika” koja je u Daytonu postala “entitet rs”. Svi predsjednici Srbije od Miloševića do Vučića smatraju entitet “rs” ratnim plijenom Srbije u disoluciji Jugoslavije!

U presretnutom telefonskom razgovoru iz maja 1996. godine predsjednik Srbije Slobodan Milošević, situiran tada u Dobanovcima, rekao je osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću: “Mi smo “republiku srpsku” napravili. To je stvar čista. Zato je potrebno da se izvrši proces njene legitimizacije do kraja i zato je potrebno da i ljudi, ovo je nacionalni interes naš, da i ljudi koji su bili na najodgovornijim funkcijama na njenom stvaranju izađu iz razne hipoteke koju nama naši neprijatelji postavljaju, uključujući i ovo pitanje međunarodnog tribunala, suđenja, itd, koje ima dalekosežne ciljeve. Prema tome, odmah i na početku i unaprijed da ti kažem, ne samo da iz ličnih razloga ne bih nikada dozvolio da neko tebe izruči Tribunalu, nego iz istorijsko-političkih razloga jer bi to bila najveća nacionalna sramota za naš narod. Zato ti, jednostavno, skrećem na to pažnju, jer je budalasto da ti vjeruješ da ne smeš da dođeš ovamo da te neko ne bi uhapsio ili izručio nekome itd… ”

Predsjednika SNSD, M. Dodik, danas je glavni eksponent, nasljednik i provoditelj pokušaja Karadžića i Miloševića da se pola Bosne otkine i priključi Srbiji. Istovremeno, on je otvoreno putinovac i nastavlja raditi po projektu stvaranja “srpske teritorije” na tlu Bosne o kojem Milošević kazuje Mladiću sjedeće: “Ovi što se raduju da su nešto mnogo uspeli, Hrvati i Muslimani, tek će videti šta su uradili. Jer mi smo našu granicu potpisali pred sedam velikih sila u Parizu i Daytonu, i ona je jasna, određena. Mi smo je napravili, ne da ostane na tom nivou, već smo je napravili da ona sada jača kroz jedan proces koji ne treba da bude dug, jer nam za to treba nekoliko malih pretpostavki, uglavnom formalne prirode, a ne materijalne prirode, da se priključi Jugoslaviji…”

Projekt konstruiranja etničkih teritorija u BiH omogućuje da Srbija i Hrvatska direktno na tim teritorijama ostvaruju uticaj, pa i vlast, ekonomsku politiku, kadrovska rješenja, ideološke koncepcije, a to ruši suverenitet Bosne. Tako se pokazuje da entitet “rs“ nije pod suverenitetom Bosne, nego pod kontrolom Srbije! Dvadeset i sedam godina poslije Daytona beogradski režim kontrolira procese na polovini države Bosne i Hercegovine! Postepeno srbiziranje polovine Bosne koju je vojnički okupirao Miloševićev režim 1990-ih danas treba dovesti do političkog, pravnog, kulturno i ekonomskog proširenja Srbije na teritoriju nezavisne države Bosne i Hercegovine. Uz to ide drugi proces koji, spornim smjerom razgovora o reformi Izbornog zakona (samo u dijelu Bosne i Hercegovine), cilja na stvaranje “jedinice” nad kojom bi susjedna Hrvatska imala direktan uticaj. Otuda i toliko miješanje predstavnika aktualne hrvatske vlasti na razgovore oko Izbornog zakona.

Srbijanski i hrvatski patronski odnos prema dijelovima građana Bosne primjer je vulgarnog nacionalističkog miješanja u unutarnje stvari nezavisne države. Srbija i Hrvatska sami sebi dodjeljuju ulogu pokrovitelja i zaštitnika srpskog i hrvatskog naroda u regionu. Oni to stavljaju u vlastite Ustave i razne zakonske sadržaje. Srbija i Hrvatska su neskriveno pokrovitelji antibosanskog nacionalizma dijela građana Bosne. Srbija i Hrvatska se dogovaraju kako će blokirati državu Bosnu i podijeliti njezinu teritoriju između svojih vladarskih ciničkih režima hegemonije.

Zbog toga je na djelu tridesetogodišnje zalaganje Srbije i Hrvatske da se na tlu Bosne naprave “etničke teritorije” srpstva i hrvatstva preko kojih se može ostvariti vlast i kontrola neovisno od bosanske vlasti. U tome bi neki “bošnjakistanski model” bio od velike, neprocjenjive pomoći u definitivnom cijepanju Bosne! “Etničke teritorije” srpstva i hrvatstva u Bosni su klin za rascjepljivanje bosanskog suvereniteta i poništavanje države Bosne. U taj klin planski i kontinuirano udaraju razornim maljevima rata i propagande Srbija i Hrvatska. Zato je bio neophodan genocid i etnički progon stanovništva da bi se dobile čiste i homogene teritorije!

Tako se dramatično potkopava i narušava evropska koncepcija da je državljanstvo, ustvari, nacionalnost i da je država, zapravo, nacija. Bošnjački, srpski i hrvatski nacionalisti i antibosanske snage još uvijek odbijaju i ne prihvataju bosansku političku ideju, jer se bosanstvom sprječava daljnje etnopolitičko i nacionalističko razaranje državnog tkiva Bosne i Hercegovine.

Propagandisti etničko-religijskih političkih partija zagovaraju ustavne promjene u kojima će država postati (kon)federacija “tri naroda“ ili “tri etničke teritorije“. Rat i agresija protiv Republike Bosne i Hercegovine je ubrzao i uspostavio takav proces i povijesno stanje. To mu je bio primarni cilj u daljnoj borbi protiv Bosne i njezinog suvereniteta. Smisao cijelog procesa je desuverenizacija Bosne, oduzimanje bosanskog grunta i negacija bilo kakvog bosanstva!

Hrvatima i Srbima u Bosni totalno su oduzeta prava i prenešena u Zagreb i Beograd odakle se vodi nacionalna politika srpstva i hrvatstva. Oni su u Bosni ostali bez izvornih prava, jer su ih prepustili u ruke izvanbosanskih politika. U tom procesu oni se pojavljuju kao dijaspora Zagreba i Beograda u svojoj jedinoj domovini BiH. Njima vladaju dva čovjeka: jednom treba izborni zakon po njegovoj mjeri (Čović), a drugom treba državna imovina da je krčmi prema sebi (Dodik). Otuda fabricirana priča o reformi Izbornog zakona BiH i blokada institucija države. Etnopolitika je, dakle, zarobila “narode” u Bosni i Hercegovini i već trideset godina ih manipulira kao objekt pervertiranih politika. Glavni cilj napada velikodržavnog hegemonizma je država Bosna i Hercegovina!

Europski medijatori moraju napokon jasno i glasno reći zašto u Bosni ne može biti politički model kao u evropskim zemljama – demokratski poredak i društvo jedankopravnih građana. Slobodno građansko društvo! Da li birokratija EU smatra da je etnoteritorijalizacija jedini model za Bosnu? Zašto EU nije pomogla Bosni da se odbrani od Miloševićeve i Tuđmanove agresije 1990-ih? Otkud to saučesništvo? Nismo zaboravili imena ciničkih političara kakvi su John Mayor, Douglas Hurd, Malcolm Rifkind, François Maurice Mitterrand i njima slični! Zašto danas nižerangirani birokrati pokušavaju razdijeliti Bosnu na tri etničke teritorije? U ime koga i kakvih planova?

Hermann Heller je 1934. godine u knjizi Staatslehre pisao: “Politička znanost, u principu, nije moguća bez izričite ili prešutno pretpostavljene teorije države. Ako ona želi biti znanost, onda mora nastojati koristiti riječi država, pravo, državna vlast, ustav, suverenitet, područje / regija, narod itd. kao jednoznačne i neprotivrječne pojmove”. (Heller, 1934: 73)