Privid ljevice opasniji je od desnice jer zavarava i zavodi!

Ljevica nije pasivna. Ona je po definiciji ofanzivna, ne sjedi u kabinetu i ne djeluje saopćenjima, nego akcijom. Privid ljevice opasniji je od desnice jer zavarava i zavodi

AUTOR: Ivo Komšić

U politici BiH pojam ljevice postao je potpuno proizvoljan. Radi se uglavnom o samoetiketiranju koje sa smislom i djelatnošću ljevičarskih stranaka nema ništa zajedničko. Nije ni čudo, jer stranačke vrhove uglavnom čine ljudi koji su teorijski neizobraženi ili poluobrazovani. S obzirom na opće stanje svijesti u politici BiH, ova samoumišljenost postaje uvjerenje, bez argumenata. Tako je „ljevica“ postala prazna floskula, puka stranačka ideologizacija bez pokrića.

U političkoj tradiciji Evrope ljevica je nastala kao zahtjev za radikalnu promjenu sistema vlasti, usmjeren na praktično ukidanje društvenih i ekonomskih podjela, karakterističnih za stare sisteme. Radilo se uglavnom o staleškim podjelama i uticaju Crkve u evropskim društvima, a zahtjev je bio usmjeren na ukidanje monarhija i formiranje republika, zasnovanih na jednakosti građana, slobodi i vladavini javnog prava. Pojam građanin je označavao međusobno priznanje ljudi kao slobodnih i ravnopravnih, što je bilo direktno u suprotnosti sa staleškom podjelom društva.

Ukidanje razlika

S nastankom kapitalizma kao građanskog društva i pravne države, osnovna ljevičarska ideologija je zasnovana i dalje na principu ukidanja društvenih razlika, ekonomskih, vjerskih, kulturoloških, civilizacijskih. Kao što su se republikanci na pragu devetnaestog stoljeća borili za republiku ravnopravnih građana i slobodno tržište, tako se nova ljevica bori protiv eksploatacije radništva, najveće društvene grupacije sredinom devetnaestog stoljeća. Republike su uništile staleške podjele, ali su omogućile klasne, zasnovane na jednakim pravima građana i privatnim vlasništvom, koje je po sebi proizvodilo nove socijalne podjele i nepravde. U tim okolnostima ljevica dobija nove zamahe, postaje popularan svjetski pokret sve dok ne skonča u svojoj suprotnosti, odnosno novoj društvenoj stratifikaciji. U suprotnosti više nisu bili radnici i kapitalisti, njihovi poslodavci, nego građani u cjelini s partijskom državom i njenom birokracijom. Ali, ni tada ljevica ne gubi smisao svoga postojanja, ona je u kontinuitetu zahtjev za promjenu društva i države, za slobodu građana, njihova temeljna ljudska prava i socijalnu pravdu.

Danas je ova oštra razlikovna linija ljevice izblijedila, zaoštrene ideologije ljevice i desnice su nestale. Međutim, ljevica i danas nastoji prevladati društvene podjele koje se javljaju u području ljudskih sloboda i socijalne (ne)jednakosti. Savremene forme privatnog vlasništva su prekrivene institucijama socijalne države i međunarodnim ekonomskim organizacijama, kao što je nekada socijalizam bio prekriven državno-partijskom strukturom. Državne institucije su servisi za povećanje profita privatnih tvrtki, kao što je nekada društveno i državno vlasništvo bilo servis za jačanje državno-partijske birokracije. Država se legitimira time što dio profita preko poreza skreće u državne fondove iz kojih financira državnu infrastrukturu i socijalni mir. Sukob ljevice i desnice vodi se oko oblika preko koga se ovaj proces provodi i oko procenata kojima se zahvata iz profita privatnog kapitala. Ljevica je izgubila osnovne razloge svoje revolucionarnosti. Radikalni ljevičari bi to nazvali revizionizmom. Međutim, ljevica ne ostaje bez smisla svoga postojanja. Ona danas pokušava nametnuti izravnu demokraciju koja bi bila u funkciji svakog pojedinca, kojom se čuva sloboda svakog čovjeka, jednakost među ljudima, solidarnost i zajednička životna sredina. Ona se bori protiv svakog oblika represije, hijerarhije i birokratizacije vlasti, autoritarnog sistema. Ona nastoji umanjiti nepravde svjetskog kapitalizma, prevladati podjele među ljudima, rasne, vjerske, nacionalne, spolne, generacijske…

U Evropi i većini svijeta ideološke duboke razlike ljevice i desnice su nestale jer se sporovi rješavaju demokratskim procedurama. Da se nije desio izbjeglički val koji preplavljuje svijet, posebno Evropu, možda bi te razlike potpuno nestale ili bi ostale na marginama sistema. Izbjeglički val je inicirao obrambene desničarske politike koje su konzervativne, zasnovane na krizi identiteta i strahu od drugih kultura i religija. Stvarni njihov problem je u tome što vlastite identitete brane zatvaranjem pred drugima, a ne otvaranjem i razumijevanjem. Strah je zasnovan na neznanju. Bez drugoga i poznavanja drugoga ne može se ispravno odrediti i razumjeti ni vlastiti identitet. Onaj tko se boji drugoga, sigurno je sebe već izgubio.

Jasne podjele

U BiH je mnogo lakše nego drugdje odrediti što je ljevica a što desnica. U BiH su još na sceni jasne podjele svih vrsta i na svim nivoima. Najvidljivije su one vjerske i nacionalne koje imaju već razvijene ideologije i formirane strukture koje ih produciraju. Te ideologije se sudaraju u BiH kao u Evropi s početka devetnaestog stoljeća. Nacionalistička i građanska ideologija se kod nas sukobljavaju kao da se povijest Evrope nije ni desila. Ono što se iz te povijesti može naučiti, nije samo dato u sadržajima suprotstavljenog nego i u njihovoj dinamici. Ljevica je ne samo ideologija s jasnim ciljevima, ona je i metoda. Ljevica je aktivizam, dinamički pristup društvenim i političkim problemima, aktivan pristup državi. Ljevica ne može biti defanzivna, bilo da je samo društveni pokret izvan vlasti, bilo da je pokret u sistemu vlasti, borba za određeni koncept vlasti. Ona je uvijek u ofanzivi, nikada u defanzivi. Defanzivna ljevica nije ljevica. To je samo umišljenost i prevara. Čak i pojedinci ljevičari, intelektualci koji to vole za sebe tvrditi, bez aktivizma su beznačajni. Intelektualac ljevice ne sjedi u kabinetu, u nekoj instituciji, on nije birokrata ili oportunista, nije ničiji plaćenik. On je angažiran na bitnim ljudskim stvarima i nastoji ih ostvariti u društvu i državi. Intelekt je po sebi angažirana svijest, on je pogonsko gorivo angažmana, on nije samo deskriptivan ili analitičan, nije negatorski. On ne može biti savjest društva a biti izvan društva.

Što je i tko je, dakle, ljevica u BiH?

Naše podjele su zastarjele, ali su jasne. S jedne strane su nacionalizam, klerikalizam i liberalni nacionalni kapitalizam. Što je s druge strane? U čemu se ispoljavaju građanski koncept društva, demokratski koncept države i njen sekularizam? Tko to danas zastupa? Gdje su stranke koje sebe smještaju u ljevicu? Te stranke misle da su ljevica po tome što o sebi govore kao ljevici, ili što imaju takav program. Danas gotovo svaka stranka u BiH o sebi govori kao o ljevici. Papiri su kod svih slični, sve tvrde da su napredne. Pitanje je što čine, kako djeluju. Na kojem području je angažman. Stranke duboko ukopane u defanzivu govore o sebi kao ljevici. Međutim, ljevičarski program se ne realizira na konferencijama za štampu, priopćenjima i izjavama stranačkih funkcionera, negiranjem drugih, nego proizvodnjom političkih događaja. Ako to ne znaju kako se radi, neka nauče od desnice. Ona neprestano proizvodi događaje, istina, nepovoljne za društvo i državu, ali ih proizvodi. Javnost je neprestano zaokupljena tom njihovom produkcijom, stalno se određuje prema njoj, tako da se stiče dojam da nitko drugi i ne postoji. Ne može se iz defanzive govoriti o sebi kao ljevici. Defanziva ne pruža mogućnost stvarnog angažmana u društvu i državi. Verbalno ljevičarenje je demagogija i neučinkoviti populizam. Oni nemaju nikakav stvarni učinak na promjene. To je samo utisak, poza, oportunistička stihija. To ne može biti strategija, time se ne mijenja stanje. Ideja da se iz defanzive može mijenjati i kreirati ponašanje državnih vlasti, kao što tvrdi danas SDP, obična je fraza. Ljevica je ljevica po tome što mijenja stanja, kako u društvu tako u državi. Istina, to se može činiti i iz opozicije, ali ne može iz defanzive. Naša opozicija je defanzivna, SDP je defanzivna i politički sterilna stranka. Ona je, uostalom, ušla u savez sa strankom koja za sebe tvrdi da nema ideologije, koja se, dakle, deklarira kao politički sterilna stranka. Takve stranke postoje i u drugim društvima, nisu novost ni kod nas, i zna se da su to stranke sitnih koristi, duboko ukopane u defanzivu. Njihova djelatnost se svodi na to da se izjašnjavaju „protiv“. Problem je što je to partnerstvo i SDP ukopalo u defanzivu. Uz to, u SDP-u ne vide da je strategija njihovog partnera oduzeti SDP-u ofanzivnost, a time i glasačko tijelo, jer u našim oštrim ideološkim podjelama ne mogu računati ni na koga drugoga. I to se dešava iz godine u godinu. SDP je u Sarajevu, glavnom gradu države, u urbanoj sredini, peta stranka. Nekada je imao sva četiri načelnika u gradskim općinama, većinu u gradskom vijeću i gradonačelnika. Sada ih je njihov partner progutao i dalje ih drži u defanzivi. Takvom defanzivnom i neinventivnom politikom, bez realnog angažmana i proizvodnje političkih događaja, SDP je izgubio članstvo, gotovo potpuno u RS-u, zapadnoj Hercegovini i mnogim drugim mjestima. SDP se provincijalizirao, izgubio inteligenciju, ali i snagu onih društvenih slojeva koji toj stranci pripadaju po prirodi svoga društvenog položaja. SDP se pretvorio u forum koji reagira na politiku koju drugi vode. Oni ne shvaćaju da političke stranke nisu savjest društva, nego akteri društva, snaga koja se bori za vlast ili ruši vlast.

Potrebna je radikalna promjena

U BiH je potrebna radikalna promjena stanja od nacionalizma u građanstvo, od nacionalističkog totalitarizma u demokraciju, od klerikalizma u sekularizam države. To se postiže neprestanim praktičnim angažmanom u društvenim slojevima, promjenama u javnom mnijenju i inicijativama u vlasti. Defanzivna ljevica ne postoji. Stranke bez ideologije, stranke sitnih interesa i jeftinog populizma to sebi mogu dozvoliti, ali ne može SDP. Na SDP se gleda kao na društvenu vrijednost, u njoj je još uvijek nataložena ljevičarska politička svijest, ona je važan dio kolektivnog pamćenja u BiH. Njihovim partnerima je bitno izbjeći negativnu identifikaciju, bilo kakvu obojenost, tako da u žestokim ideološkim obračunima budu nedirnuti i primamljivi. Oni su siva boja u politici, a uz sivo ide svaka boja. Političke razlike u BiH su takve da ne mogu stajati jedna pored druge. Ljevica mora poraziti nacionalizam, konzervativizam, socijalnu nepravdu, korupciju, nejednakost… Ne može se djelovati pored, na drugom kolosijeku, jer je on izvan stvarnosti. Suprotnosti se moraju prevladati, a ne podržavati. Ne mogu se pod idejom pluralnosti hladnokrvno podnositi sve retrogradnosti. Istina, udobna je pozicija biti izvan suprotnosti i ne sudjelovati ni u jednoj.

Specifičnost naše ljevice je u tome što se sama dezideologizirala, što je gurnuta u defanzivu. Aktivizam im ne odgovara jer ih izgoni na scenu koje se boje i za koju nemaju kapacitet. Kada je Demokratska fronta odlučila prekinuti s tim, prokazana je, gotovo olajana, kao saradnik desnice, a ne kao borac protiv nje. Oni su riskirali i ušli u čeljusti desnice barem kao kost koja se ne može odmah progutati, a ni izbaciti. Svjesni su da će biti izubijani, ranjeni, čak prezreni. Ali oni će pokušati, neće sjediti skrštenih ruku i davati povremeno priopćenja. Ako ništa drugo, ugovorom o pristupanju parlamentarnoj većini obavezali su partnere da ne mogu formirati vlast na štetu države. Možda već kod sljedećeg pokušaja budu politički mrtvi, ali su pokušali.

Privid ljevice opasniji je od desnice jer zavarava i zavodi.

(IZVOR: Analiziraj.ba)