Prešućena istina – Kulen Vakuf 1941. godine
Adil Kulenović, riječ na promociji
Priznajem da ću večeras govoriti sa najvećim naporom o knjizi, bolje rečeno, povodom knjige „Prešućena istina – Kulen Vakuf 1941. godine“, autora Abasa Mušete. Naprosto, jer me se ona duboko lično tiče.
I kao osobe, na čije profiliranje su uticale brojne, nepredvidive životne turbulencije, i osobe kojoj je poput biljke, već u sjemenu zacrtan životni put, karakter, pa i novi plod. Naše promjene samo su mijene, naša srčika je uvijek ista, ona koju determiniše zavičaj, porodica, prijateljstva… Čak i kolektivna pripadanja kojima smo, čak i kad se opiremo, i na koja najčešće nemamo nikakav utjecaj, jednostavno definisani i smješteni u često sudbonosne rafove.
Zamjeram sebi što nisam uspio da čitam ovu knjigu odmjereno, kao svaki dobar tekst. I hvalim autora koji je uspio čak i nehotice da potakne najdublje, one suptilne i jednovremeno burne emocije, siguran sam čak i kod nezainteresovanog čitaoca.
Ovo jeste faktografija jednog strašnog zločina u kulenvakufskoj dolini u jednom presudnom vremenu za hiljade naših najbližih, i duboko lirska ispovijed svjedoka. I koja se tiče svakog od nas koji smo odrastali sa tom postgenocidnom traumom naših bližnjih i preživjelih. I zauvijek obilježenih zavjerom šutnje i prešućivanja u javnom prostoru, nasiljem podobnosti mjerilima pobjednika, svetogrđem nad savjestima i memoriji, u osionosti spram prava žrtava na komemoraciju, na sjećanje i spomeničko obilježavanje. I podjednako, na svakodnevni život, društvenu afirmaciju i prava na punu i istovjetnu socijalnu jednakost, njihovih nasljednika.
A sve zbog fabrikovanog i strašnog kolektivnog krimena – porijekla iz „ustaškog mjesta i kraja“!
Ipak, istine o septembarskoj golgoti četrdeset i prve, potiho su prenosile preživjele žrtve, direktni akteri i svjedoci, u intimama svojih porodica i najbližih. O sudbini izbjegličke kolone onih 5.600 muškaraca[1], žena i djece, uzimam podatak inostranih autora, koji su iz Kulen Vakufa 6. septembra 1941. godine krenule put Bihaća, i tamo ih stiglo živih 3.124, a preostalih 2.476 uglavnom i bez metka na najsvirepiji način pobijeno[2]. Tom jednom od najvećih stratišta u Drugom svjetskom ratu u Evropi, izuzimajući Jevreje i Rome, koje je u ljudstvu pretrpjela jedna lokalna zajednica[3], kako tvrde i istraživači sa autoritetom znanosti.
I šutnja, ta strašna šutnja izvan porodične i prijateljske privatnosti, činila je događaje i opise strahota fantazmagoričnim, skoro neuvjerljivim, pa i u odsustvu ključnih tačaka kolektivnog priznanja i javnog pamćenja, sklonim čak odbacivanju kao sekvence ružne prošlosti. I zaboravu.
Ali i, poput crva, skrivenog u zonama lične moralne, psihološke, mentalitetne traume, ma kako se manifestirala.
Nametanje kolektivne krivice zbog ustaških zlodjela, nesrazmjerno manjih učinjenih prema Srbima u širem području i van faktičke moći i učešća stanovnika vakufske doline u tome, čitavom jednom gradiću i kraju, jednoj prepoznatljivoj etničkoj grupi tadašnjih muslimana, prenesena je i na preživjele žrtve i njihove potomke, do dana današnjeg. Sjećam se i vlastitog mladalačkog suočenja sa činjenicom nepodobnosti zbog zavičajnog pripadanja kada sam kao đak osnovne škole koji je ispunjavao sve uslove za upis u vojnu školu odbijen sa somnabulnim navodom o prednosti koju imaju djeca ratna vojna siročad. Kao da sam generacijski mogao uopšte pripadati toj grupi! Ili pak vojne vježbe u okolini Bihaća čak i nakon sedamdesetih kad je oficir u procjeni političko sigurnosne situacije označio čitavo vakufsko područje kao nepouzdano i nesigurno, definišući ga kao „ustaško uporište“. I brojnih drugih primjera koje bi svaki vakufčanin znao iz vlastitog iskustva i opisati i prepričati.
Prešućena istina od 6., 7. i 8. pa sve do 18. septembra 1941. godine na kulenvakufskom području nije tek puka negacija očitog „lokalnog genocida“, lokalnog, bar naizgled, kao i onog srebreničkog. Svjedoci smo toga i u ovom vremenu u kojem se i pored presuda najviših svjetskih sudbenih instanci, Haškog tribunala, on uporno negira. I čak uzima kao povod za nove nacionalističke ostrašćenosti, i održanje živim i djelatnim projekata, ideologije i politike Velike Srbije, ali i Velike Hrvatske takođe.
Prešućena istina o kulenvakufskom genocidu iz 1941. godine, potaknut velikodržavnom endehazijskom politikom i praksom, zločinima dakle, i izvršen u gabaritima uporne realizacije dvjestogodišnje velikosrpske političke ideje i ideologije protiv bosanske društvene, političke i državne samobitnosti, jeste nenaučena historijska lekcija odvijanja još drastičnijeg genocida iz posljednjeg rata devedesetih. Teorijske postavke o četvrtoj fazi genocidnog projekta – negaciji kao stvarnom nagovještaju njegovog ponavljanja, na primjeru Kulen Vakufa 41.-e i Srebrenice 95.-te jesu poučne i za sadašnje i buduće doba.
Upravo zbog toga pojava autorskih rukopisa, sjećanja, zapisa i dokumentacije u knjizi „Prešućena istina, Kulen Vakuf 1941…“ Abasa Mušete nije samo izdavački poduhvat, niti samo ispunjeni zavjet majci i sopstvenoj savjesti, niti samo dug i bar mala satisfakcija žrtvama i njenim nasljednicima, već djelo i svjedočenje naših tragičnih sudbina u historijskim datostima. Da se ne ponove!
Srećom, pojavom ove knjige našoj čitalačkoj, znanstvenoj i kulturnoj javnosti preodočene su i knjige inostranih autora kanađanina Maxa Bergolza „Nasilje kao generativna sila“, koja je promovisana i ovdje u Bihaću, i knjiga britanca Marka Atile Hoarea „Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu“. Tek njihovim komplementarnim čitanjem pažljivi čitalac može steći potpuniji uvid u svu dramatiku historijskih zbivanja u našem historijski burnom krajištu, u kojem se one tako često dramatično prelamaju. I bez sopstvene volje i dovoljnog razloga. Pa čak i one najudaljenije silnice realpolitičkih odnosa velikih sila, teritorijalnih aspiracija susjeda i velikodržavnih pretenzija. Tome će poseban obol dati i knjiga koja će se tek objaviti, škotlanđanke Kerol Hodž „Suđenja Balkanu“ iz koje ćemo saznati i istinu o odnosima Holbruka i Miloševića prema Bosni i Hercegovini, ali i tako važnoj simboličkoj tačci naših podozrenja – Banja Luci.
Svakako da je fokusiranje naučne pažnje ovih inostranih autora od ogromne važnosti za cjelovitiji izlazak istine o Bosni i Hercegovini na internacionalnu naučnu, medijsku i javnu pozornicu. Ali, i pored ogromnog truda i neosporno vrijednog dugogodišnjeg upornog sakupljanja dokumentacije iz različitih izvora, nama često nedostupnih, treba sa izvjesnom kritičkom distancom vrednovati pouzdanost svakog citiranog izvora, koji može metodološki poslužiti osnovnom pristupu Maxa Berghoza, ali ne i istini. Primjera radi, svjedočenje žene koja je navodno bila 7 dana u boričevačkoj jami bez hrane i pića, među leševima i nakon toga svjedočila o imenima četiri vakufska koljača – ustaše. Ili pak slična čak i potpuno lažna svjedočenja vezana za oca autora knjige. Kritička valorizacija izvora ostaje važni zadatak naših budućih istraživača.
Mnogo je međutim upitniji sam metodološki pristup, naime da se istorija jednog genocida tumači lokalnim uzrocima, lokalnih aktera motivisanih pljačkom, koristoljubljem i osvetom, čime se amnestira velikosrpska politička ideologija. Ona koja se sistematično i organizovano provodila od polovine 19. vjeka na posrbljavanju pravoslavnih bosanaca. I putem agenture, i sistematske propagande, i guslarskih napjeva o izgonu poturica, do srpske pravoslavne crkva kao krupnog aktera asimilatorskog karaktera u stvaranju srpske nacionalne ideje i etnoreligijske konstrukcije. Tim prije što autor istovremeno uporno ističe onu ustašku i endehazijsku politiku i ideologiju kao uporišnu tačku masovnih zločina prema Srbima, a skoro da izbjegava da pominje onu četničku i velikosrpsku kao sastavnog dijela i motiva ustaničkih aktera.
A tek navod da je od 3.124 živih prispjelih u Bihać „bilo mnogo – ako ne i većina – lokalnih ustaša, čije su nasilje i pljačka pokrenuli uzastopne talase masovnog ubijanja u tom kraju“[4], zaista dovode u sumnju ispravnost tog i sličnih metodoloških pristupa i pouzdanosti ne samo izvora. Bez bilo kakvog relevantnog uporišta. Pa i onog metodološkog okvira koji pod pojmom kulenvakufskog kraja obuhvata i ona područja u Hrvatskoj – Osredci, Suvaja, Bubanj i druga srpska stratišta, kao mjerilo za poređenje i relativiziranje kulenvakufske golgote i namjeravanog genocida.
Ipak, beskrajno su vrijedni brojni drugi Bergholzovi uvidi, a posebno oni o kojima svjedoči i Mušeta, oni pimjeri ljudske solidarnosti u zla vremena, koji i preko institucije kumstva i mimo njega, nadilaze etnokonfesionalne razlike i potvrđuju vrijednost osobene bosanske kulture života u raznolikostima, ali ne i konfliktnim razlikama.
Abas je Mušeta ipak pouzdaniji izvor, a ne samo kao puki svjedok. Čak i onda kada nije ni u približnoj poziciji prikupljanja relevantnih izvora poput Bergholza, i provjeri svakog navoda.
Ipak, čitajući Mušetu i nastojanju za potpunijem razumijevanju cjelovitih uzroka masovnog vakufskog stradanja – od nerođenog djeteta u utrobi majki do muškaraca i žena svih uzrasta, stradanja preko 40 posto izbjegličke kolone u nekoliko dana, značajno nam pomaže Marko Atila Hoare. Tadašnji muslimani, raspamećeni između uzavrelog srpskog i hrvatskog nacionalizma, četništva i ustaštva, hercegovačkog muslimanskog kolaboracionizma sa srpstvom i četništvom, bosansko muslimanskog sa hrvatstvom i ustaštvom, te nedovoljno i van evropskog moderniteta koncipiranim etničkim bošnjaštvom, sjedne strane. Te sa druge, potpuno nejasno profilisanim političkim autonomaštvom, bez racionalne ideje o bosanskoj državi – naciji. Zbog toga su i bili lak plijen za svakojaku instumentalizaciju u interesu i jednog ili drugog. I konačno, poput vakufske, eksterminacije iz svoje zemlje i zavičaja.
Ne treba smetnuti sa uma da su hiljadudevestote godine Bošnjaci imali samo deset visoko obrazovanih ljudi, a 1939.-e, čini mi se tek oko 700. Profilisanje moderne političke misli, političke ideje bosanske države – nacije, koja bi postala narodna svojina, misao i snaga, bilo je još u okovima religijske dogmatike i pukog traženja puteva i stranputica za puki opstanak i preživljavanje u zla vremena.
Iz Vakufa, metaforično, i prije izbjegličke kolone odlazi lokalni imam. A nekolicina komunista naivno na džamiji razvijaju crveni barjak dočekujući ustanike. Kao da je i u ovom posljednjem ratu lično poštenje i ideološka pripadnost imala značaj u eksterminaciji nepodobnog stanovništva, onih drugih, radi teritorijalnog osvajanja u ime i za račun susjednih država.
Beskrajno je važno komplementarno, koliko lokalno toliko i globalno, čitati Abasa Mušetu. Ali i Berholza, Hoarea, Davida Pettigrewa, Kerol Hodge i brojne druge.
Sasvim lapidarno kazano, naša je narodna odgovornost obnavljati i razvijati međuetnička prijateljstva i ljudske, komšijske odnose. Kako bi naša stara kultura života u raznolikosti bila pouzdanija garancija narodnog i državnog opstanka i prosperiteta. I isticati one primjere ljudskosti, čojstva i poštenja u tim tragičnim vremenima iz čedtrdesetih i devedesetih. I oprostiti, tek ukoliko to bude zatraženo.
Najveća je ipak odgovornost na našim političkim i intelektualnim elitama u jačanju državotvorne političke svijesti, konstituciji i snaženju bosanskog političkog naroda, čak dalje i od ZAVNOBiH-a.
Da se ne ponovi!
Od srca čestitam i zahvaljujem Abasu Mušeti.
Bihać,
4. jul 2019.
[1] Max Bergholz, str. 256
[2] 44,21%
[3] Isto, 257.
[4] Strana 256.
