Pravci i izazovi euro-američke politike prema BiH
OBJAVA IZ SARAJEVA
Sarajevo, 18 decembar 2022-26
Krug 99 (Circle 99)
Pravci i izazovi euro-američke politike prema BiH
Dejtonski sporazum i dejtonski ustavni režim uspostavljen njegovim potpisivanjem nekada su predstavljali vrhunac liberalnog međunarodnog poretka nakon hladnog rata. To je bilo, a možda i ostalo, krunsko dostignuće američke diplomatije od raspada Sovjetskog Saveza. Ipak, unutar same Bosne i Hercegovine, Dejton je postao sinonim za politiku trajne krize, sukoba i institucionalizirane diskriminacije. Dejton kao diplomatski traktat i Dejton kao stvarno postojeći ustavni poredak su stoga u sukobu. I to je sukob koji je spriječio evoluciju Bosne u funkcionalnu, racionalnu, ustavnu i liberalnu demokratiju.
Rješavanje ovog sukoba ometaju dvije primarne dinamike: jedna međunarodna i jedna unutrašnja. Interno, veliki segmenti bosanskohercegovačkog političkog establišmenta aktivno preferiraju i zagovaraju etnosektaške vrijednosti i principe u odnosu na liberalno-demokratske norme EU i NATO-a, čak i dok insistiraju na svoje opredijeljenost za članstvo Bosne u obje organizacije. Izvana, vodeće vlade atlantske zajednice historijski su nastojale ojačati postojeći etnosektaški ustavni režim u uvjerenju da Bosna može dostići održivu tačku unutrašnje podjele, koja sama po sebi neće postati izvor konstantnog i/ili obnovljenog sukoba i krize. Taj pristup nikada nije funkcionisao. Ali to je ostala preovlađujuća logika i američke i evropske diplomatije prema Bosni, jer je, po njihovoj procjeni, poželjnija je nego riskirati nastavak otvorenog sukoba u procesu pomoći u stvaranju stvarnog liberalno-demokratskog režima.
Kao rezultat toga, međunarodna zajednica se često našla – slučajno ili na neki drugi način – u službi upravo onih sektaških reakcionara kojima se nominalno suprotstavlja. Jedna posebno bolna ilustracija ovog principa došla je 2. oktobra, kada je visoki predstavnik Christian Schmidt izmijenio izborni zakon i ustav entiteta Federacije kako bi eksplicitno osnažio etnosektaški koncept unutar tog entiteta, i čineći to na dan samih općih izbora, kršeći svaku zamislivu demokratsku normu koja čini tu širu evroatlantsku zajednica. Schmidt je donio historijski poraz borbi za demokratsku jednakost i vladavinu prava u Bosni, od kojeg se zemlja možda neće oporaviti decenijama. Ukratko, počinio je akt političkog vandalizma.
Ipak, uprkos ovoj perverznoj strukturnoj dinamici, i uprkos specifičnim zloćudnim posljedicama Schmidtovih akcija, glavna kriza u Bosni i Hercegovini ostaje politička; prije svega kriza kompetencija unutar takozvanog probosanskog tabora. Suprotno njihovim javnim tvrdnjama, među ovim akterima postoji gotovo potpuno odsustvo istinske demokratske politike, odsustvo istinski liberalne politike i odsustvo politike koja istinski želi da demontira preovlađujuće etnosektaške strukture nametnute zemlji nakon 1992 i opet nakon 1995. Ove činjenice se lako mogu pokazati nesposobnošću ili odbijanjem kolektivnog probosanskog establišmenta da artikuliše čak i kolektivni program djelovanja u odbrani suvereniteta i teritorijalnog integriteta države. Umjesto da identifikuje ili SNSD ili HDZ kao najočiglednije prijetnje bosanskoj državnosti i nastoji ih spriječiti, koliko god je to moguće, da dobiju, barem, državnu vlast, probosanski tabor je razdiran sitnim frakcionizmom koji je rezultirao uglavnom u decenijama neprekidne vladavine dva najopasnija antidržavna elementa u zemlji.
Bezbroj dodatnih primjera ovog problema može se izvući iz dnevnih naslova, posebno u posljednjih par sedmica. Ali za nas jedna od najponižavajućih manifestacija ovog neuspjeha je duboko uvjerenje svih segmenata nominalno probosanskog tabora da progres u ovoj zemlji zavisi od “promjene perspektive” unutar međunarodne zajednice – ali i njihovog istovremenog i kategoričkog odbijanja da ulažu u ono što je zapravo neophodno za promjenu te iste perspektive: naime, profesionalni diplomatski kor i jaku i održivu, nestranačku infrastrukturu lobiranja, barem u Washingtonu, Briselu, Londonu i Berlinu. Dok su Srbija i Hrvatska zajedno potrošile desetine miliona dolara samo u prošloj deceniji lobirajući kod stranih vlada po pitanju unutrašnje političke i ustavne strukture Bosne i Hercegovine, Bosanci su potrošili tačno nula dolara na odbranu samog opstanka svoje države. Ovo je neshvatljivo i neprihvatljivo.
Pretpostavljam da je ova kultura neodgovornosti koja je prevladala u bosanskohercegovačkoj politici proizvod implicitnog priznanja unutar vodećih elemenata političke klase u zemlji da nemaju kapacitet da brane interese Bosne, ali priznanje je praćeno njihovim perverznim uvjerenjem da ako drugima bude dozvoljeno da pokažu da to mogu – dati liderstvo građanima Bosne i Hercegovine – to će značiti kraj njihovih domaćih političkih karijera. Kao takvi, spremni su riskirati raspad i fragmentaciju Bosne kako bi prikrili vlastitu nesposobnost. Ne znam da li su u potpunosti svjesni svakog aspekta i svake posljedice svojih postupaka. Ali očigledno je da postoji fundamentalni nedostatak kompetentnosti među većinom navodno probosanskog političkog establišmenta i da su suverenitet i teritorijalni integritet zemlje pod sistematskim napadom, bez praktički nikakvog odgovora od istih.
Odgovor na ovu strašnu situaciju zahtijeva isto tako sistematsku posvećenost istinski demokratskih i patriotskih elemenata unutar bosanskohercegovačkog političkog establišmenta, civilnog društva, biznisa i akademske zajednice da udruže svoje resurse za stvaranje paralelnih institucija neophodnih za podizanje nove klase političkih lidera u zemlji, ali također da stvore institucije neophodne za zagovaranje interesa Bosne u inostranstvu. Bez takve opredijeljenosti, i bez takvih napora, naša nesposobna i provincijalna politička klasa će s vremenom dozvoliti ionako jakim antibosanskim elementima u zemlji i regionu da uspješno kapitaliziraju na svakako rezervisanim osećanjima na Zapadu kako bi, u krajnosti, razbili bosanski suverenitet. Istorijski zadatak ove generacije – a tu posebno mislimo na mladu generaciju Bosanaca – je da to spriječi, čak i ako to znači pokretanje perioda konfrontacije kako sa sa etabliranom elitom u našoj zemlji, tako i sa segmentima međunarodne zajednice.
Ovo je, u svakom slučaju, projekat koji je trebao biti pokrenut prije mnogo godina. Nije, i kao rezultat toga, prvi period demokratske i političke mobilizacije sada za odbranu bosanske državnosti nužno će biti proces popravke. Nećemo moći da izgradimo ništa novo prije nego što obnovimo ono što je uništeno, što je opljačkano i što je pokvareno. Ali moramo početi danas ako želimo imati bilo kakvu šansu za bolje sutra. Kako u smislu našeg odnosa sa političkim Zapadom, tako i u pogledu demokratskih perspektiva Bosne i Hercegovine.
Borba za liberalnu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu zahtijeva odlučnost i organizaciju, a oboje je uveliko nedostajalo decenijama nakon rata. To zahtijeva narušavanje ugodnih, parazitskih političkih normi koje su zahvatile kako državni aparat, tako i koncepciju politike u javnosti. I, iznad svega, zahtijeva duboko lično opredjeljenje pojedinih građana i lidera u široj bosanskoj zajednici, uključujući i dijasporu, da se posvete borbi za stvaranje – a ne darovanje ili strano priznavanje – prava na ustavnu, liberalnu, demokratsku republiku.
**
Rezime sesije Kruga 99 od 18. Decembra 2022. godine, uvodničar: Dr. Jasmin Mujanović, politolog, autor knjige Glad i Bijes, SAD
