Sretan vam jedinstveni dan državnosti za sve Hrvatice i Hrvate u domovini, ali i svijetu ! Prvi put nakon više stoljetne tuđinske vlasti uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska 10.04.1941.«

Ova čestitka osvanula je u petak ujutro u Facebook grupi pod nazivom »Priznajem! Hrvat sam«, u kojoj virtualno članstvo bilježi čak 133,9 tisuća ljudi.

Nešto manje od 2,5 tisuće ljudi do podneva je dalo do znanja da im se objava administratora stranice sviđa. U komentarima pod slavljeničkim tekstom nekolicina ljudi objavila je fotografije na kojima je ovjekovječen trenutak isticanja zastava sa šahovnicom koja započinje bijelim poljem. Da ne bi bilo zabune o čemu se ovdje radi, jedan od komentatora napisao je: »Ustaša mi bio i pradjed i dida, učio me otac na slovo U se ponosi i nosi ga bez stida.« Dok je na društvenim mrežama dan utemeljenja zločinačke tvorevine Ante Pavelića slavljen bez srama, u Splitu se odvijala manifestacija obilježavanja 24. obljetnice utemeljenja IX, Bojne HOS-a, koja nosi ime po ustaškom zločincu Rafaelu (»vitezu«) Bobanu. Na svojim stranicama pripadnici Bojne pozvali su građane Splita da uveličaju njihovu svečanost. Najprije polaganje vijenaca na Lovrincu, zatim na spomeniku poginulim pripadnicima Bojne, a potom i misa zadušnica u crkvi Sv. Ante na Poljudu. U potpisu – ustaški pozdrav »Za dom spremni«.

Kako javlja Slobodna Dalmacija, na svečanosti polaganja vijenaca na Lovrincu svećenik Mate Munitić okupljene vjernike nakon obavljene molitve pozdravio je, reče, »starim pozdravom pod kojim su Hrvati branili svoje i nisu činili zlo«: Bog i Hrvati. Za dom! Okupljeni su složno odzdravili: »Spremni!«.

UEFA-ina lekcija

Da netko ne bi pomislio da je 10. travanj slučajno izabran za osnivanje, odnosno za obilježavanje dana Bojne, administratori stranice pobrinuli su se još davno. Prenoseći jedan »zanimljiv komentar« dali su do znanja kako doživljavaju mračnu stranu hrvatske povijesti: »Da smo izgubili, ma što to sve značilo, obrambeni Domovinski rat, vitezovi iz gardijskih brigada bili bi etiketirani kao ustaše nakon Drugog svjetskog rata, koje do dana današnjeg nazivaju koljačima, nacistima i fašistima. Za 50 godina naša bi djeca u školama učila da su npr. Blago Zadro ili Blaž Kraljević bili koljači i krvnici. Baš kao što sada uče o Juri Francetiću i Rafaelu Bobanu, legendarnim i istinskim hrvatskim herojima po kojima su i naše postrojbe IX. Bojna HOS-a »Rafael Vitez Boban« i HOS 13. Bojna Jure vitez Francetić dobile imena.«

U tjednu koji je prethodio obljetnici utemeljenja tvorevine koja će Hrvatima i Hrvaticama nanijeti neizbrisivu sramotu, dogodio se još jedan slučaj usko vezan za ovu temu.

Europska nogometna asocijacija UEFA kaznila je hrvatsku reprezentaciju jednom utakmicom igranja pred praznim tribinama. Kao jedan od bitnih razloga za ovu kaznu navedeno je skandiranje ustaškog pozdrava »Za dom spremni« na utakmici koju je Hrvatska igrala protiv Norveške na Maksimiru. Hrvatski nogometni savez tako je na teži način naučen da pozdrav koji su koristili ustaški koljači u Jasenovcu u Europi neće biti toleriran. Reakcija dijela hrvatskih građana nije izostala. Na službenim stranicama UEFA-e ostavljene su stotine komentara: »Za dom spremni«. Primjerice, pod vijest koja govori o utakmici Wolsburga i Napolija možete pročitati barem stotinu takvih poruka. Dobar dio ljudi koji na tribinama uzvikuju taj pozdrav, valja napomenuti, uvjeren je da je uistinu riječ o starom hrvatskom pozdravu, što je laž koja je u javnosti ponovljena na tisuće puta.

»Za dom spremni« nije stari hrvatski pozdrav, nemoguće ga je pronaći u povijesnim knjigama i to nije pozdrav iz opere Nikola Šubić Zrinski. Prvi su se tim pozdravom služili ustaški zlikovci Ante Pavelića. Ovakve laži i dva desetljeća povijesnog revizionizma u Hrvatskoj, međutim, učinili su svoje. Hrvatsku se danas može smatrati europskom zemljom koja ima najizraženiji problem sa simpatizerima pronacističkog režima. Nigdje u Europi nećete čuti da iz desetak i više tisuća grla na nogometnoj utakmici ori pozdrav koji su koristili nacisti ili sluge nacizma. Tog ima samo kod nas, ali ove devijacije polako stižu na naplatu. Kazna UEFE samo je manji dio računa koji Hrvatska zbog toga plaća.

Razmjeri pošasti

Proustaški sentimenti razvijeni u vrijeme trajanja hrvatskog rata za neovisnost i godinama koje su uslijedile počesto su tumačeni kao izraz otpora prema bivšem režimu. Smatralo se da će ta društveno štetna, necivilizirana i društveno nepoželjna pojava splasnuti s vremenom, ali danas smo svjedoci da se to nije dogodilo. Naprotiv, društvene mreže koje su svakom građaninu i građanki dali »pravo javnosti« pokazali su sve razmjere te pošasti. Jedan od onih koji su smatrali da će zagovor ustaštva minuti vremenom bio je i povjesničar Hrvoje Klasić. Međutim, danas mu se ne čini da je bio u pravu.

– Ja sam danas zabrinutiji nego što sam ikad mislio da ću biti. Naime, godinama sam smatrao da se u stvari radi o nekom obliku bunta. Mislio sam da se ljudi po tom pitanju ponašaju tinejdžerski: kad im kažeš da je nešto crno, onda pokušavaju oponirati na način da dokazuju totalno suprotno, da je to što je crno zapravo bijelo. Mislio sam da se radi o nekom tipu buntovništva, kakvo je bilo prisutno kod navijača Dinama. Oni su otvoreno podržavali HDZ i društvene promjene, a kad je HDZ dirnuo u nešto što su smatrali svojim, kad je promijenio ime kluba, oni su se pobunili i složno se stali zalagati za ime koje je bez ikakvih dvojbi komunističko. Tako sam mislio da će se događati i u odnosu građana Hrvatske prema NDH, a posebno sam u to bio uvjeren ‘90-ih. Taj povratak ustaštvu bio je velikim dijelom uvjetovan povratkom ljudi koji su i sami sudjelovali, odnosno čiji su preci na ovaj ili onaj način sudjelovali u ustaškom pokretu i postojanju NDH. Ipak, ja sam mislio da se većinski radi o jednom buntu, po principu – bili smo nezadovoljni režimom, a sada ćemo bunt iskazati tako da podržavamo njegovu suprotnost. Dugo sam mislio da je u pitanju samo bunt. U zadnje sam zabrinut, jer vidim vađenje uniformi iz ormara i marširanje ulicama, pozivanja na javni linč i govor mržnje te netoleranciju u društvu pomiješanu s veličanjem nečega što ni po čemu ne zaslužuje biti simbol hrvatstva i ljubavi prema Hrvatskoj, kaže Klasić. Ovaj povjesničar, koji je i sam sudionik rata za neovisnost, više nije siguran radi li se o buntovništvu »ili se možda radi o tome da se određenom postotku ljudi u hrvatskom društvu, na žalost meni se čini sve većem, možda i sviđaju neke ideje koje su uvedene u travnju 41. godine«.

Zablude i neznanje

– Naglašavam, potpuno krivi primjer uzimaju svi oni koji vole Hrvatsku i koji su za nju bili spremni dati život. NDH i ustaški pokret bili su sve samo ne hrvatski, i po svom postanku i po načinu na koji su došli na vlast, a posebno po metodama kojima su se služili dok su bili na vlasti, ističe Klasić. Onima koji su desničarskom propagandom dovedeni o zabludu, a o povijesti ne znaju ništa, Klasić je osjetio potrebu objasniti što je bila NDH i kako su ustaše došle na vlast 1941. godine.

– Ustaše nikad na vlast u Hrvatskoj ne bi došli da nije bilo Hitlerove i Musolinijeve podrške. Pavelićeva Hrvatska nikad nije bila neovisna, njezina teritorijalna cjelovitost ne da je upitna, nego je nakaradna. Ustaše su dopustile i obavezale se predati dijelove Hrvatske Talijanima i Mađarima. Osim toga, obavezali su se i pristali su da se Hrvatsku pljačka od strane i Njemačke i Italije, a uz sve to skupa radilo se o jednoj klasičnoj diktaturi, u kojoj je jedan čovjek imao apsolutno sve ovlasti, u kojoj nije bilo nikakve demokracije, parlamentarizma, slobode govora i slobode izražavanja; u kojoj su svi drugačiji, bilo u političkom, nacionalnom, vjerskom ili rasnom smislu, smatrani nepodobnima i kao takvi su završavali po raznim logorima ili javno obješeni po ulicama hrvatskih gradova. Danas, u 21. stoljeću, pozivati se na takvo društvo i veličati ga pokazuje s jedne strane jednu patologiju, a s druge strane nerazumijevanje i nepoznavanje hrvatske povijesti.
Siguran sam da se u našoj povijesti mogu naći i događaji i ličnosti s kojima bi se puno bolje bilo identificirati ili na koje bi se moglo pozivati u ljubavi prema domovini, nego što su to ustaški pokret i Ante Pavelić, zaključuje Klasić.

Na žalost, većini onih koji su slavili 10. travnja njegove riječi do mozga neće doprijeti. Naprotiv, i ovaj povjesničar će na tim adresama dobiti etiketu boljševika, jugokomunista, titoista… Problem slavljenja ustaštva ukorijenio se do te mjere da se država mora snažno angažirati da ga iskorijeni. U suprotnom, ovom društvu nema spasa.

Preuzeto: Novi list, Rijeka