Pettigrew, Kulenović: Prekinuti sa politikom ustupaka ciljevima genocida i udrženih zločinačkih poduhvata

Adil Kulenović, predsjednik Kruga 99:

Na sesiji Kruga 99 govorili smo na temu: „Odgovornost internacionalne zajednice na sprečavanju RS u ostvarivanju genocidnih ciljeva“. Uvodničar je bio član Kruga 99 David Pettigrew, Profesor filozofije i studija holokausta i genocida, sa Državnog Univerziteta Southern Connecticut, SAD.

U kontekstu realpolitičkih okolnosti, političke i sigurnosne krize u BiH, i silnica internacionalnog okruženja, fokus naslovljene teme ima izuzetano velik značaj. Koji će dosezi jednog naučnog pristupa temi imati na strateško formulisanje politika u i prema BiH teško je predvidjeti. Naše je međutim da glasno govorimo i što preciznije formulišemo znanstveni osnov i moralni i politički stav. Ne podilazeći ni teoriji, ni empiriji, ako nisu u suglasju sa praksom i slobodama svakog čovjeka.

Prvo, od najvećeg značaja za BiH je već iskazani senzibilitet najvažnijih internacionalnih subjekata prema krizi i rušenju ustavnog poretka u BiH. Pitanje je međutim fakticiteta te podrške: da li je to podrška slamanju barbarskih načela i prakse stalnog urušavanja mira i blokiranja prosperiteta BH države i društva, ili pak, prihvatanja ciljeva genocida i UZP-ova kao legitimnih, i još gore, njihovog legaliziranja okrutnim floskulama o stanju na terenu, realpolitičkim mogućnostima itd.

Drugo, naše gorko iskustvo sa pragmatičnim projekcijama i rješenjima kratkoročnog karaktera, koja opstaju već četvrt stoljeća, nametnutih u Dejtonskom sporazumu čiji rezultat jeste mir, ali i model nefunkcionalne države i konfliktne politike, daju nam opravdani razlog za oprez. To iskustvo nas tjera čak na krajnji oprez: i prema neprijateljski deklarisanim subjektima internacionalne političke moći i prema onima koje najveći broj ljudi u BiH doživljava kao iskrene prijatelje.

O prvima, i jasnom čitanju njihovih namjera, egoističnih ciljeva i interesa, i tako svaki dan pristižu nove informacije i brutalne izjave, bili oni iz susjedstva ili dalekih zemalja.

O drugima, koji su u većinskim percepcijama prijatelji BiH, obeshrabrenje i gubljenje povjerenja takođe je činjenica. Jer oni, bar tako izgleda, odustaju od vrijednosti zapadne demokracije, vladavine prava i zaštite ljudskih i građanskih prava i sloboda, od te trajne i jedino efikasne platforme za rješavanje bosanske drame, od ključnog medija i agensa mira i stabilnosti u ovom dijelu svijeta.

Treće, formula o pragmatičnom, bilo kakvom kompromisu tri strane, etno nacionalističkih struktura, mimo i izvan vrijednosti liberalne demokracije, jeste najobičnija prevara, koju odgovorni državotvorni subjekti ne smiju ni pod kojim okolnostima prihvatiti. Slabiji su uvijek na gubitku kada je kompromis bez moralnih i civilizacijskih načela. Tim prije, što se mantra o jednoj državi, dva entiteta i tri konstitutivna naroda, koja je silom rata nametnuta u rušenju i delegimitiziranja jednog ustavnog sistema, nameće i za budućnost. I koja je silom genocida i UZP-ova, mimo načela i vrijednosti internacionalnog prava, mantra za isključivanje BiH izvan zajednice modernih demokratskih država svijeta. Ona je prije svega mantra i trajni instrument hrvatskog i srbijanskog ekspanzionizma. Tvrdnje kako u BiH nije problem etno nacionalistički model već korupcija, otvoreno je stajalište onih koje ne možemo tumačiti prijateljski.

Mogu to u različitom kapacitetu i verbalnim ekvilibrijima zastupati i Ajnhort, i Varhelji, može to pojačavati i Palmer i Eskobar, udovoljavajući etnonacionalizmu generiranom iz Hrvatske, ali naučene lekcije prošlosti ne daju za pravo nikome oduzimati nade za budućnost i sudbine ljudi, muškaraca, žena i djece u BiH. Svaki separatni ustupci etnonacinalizmu, zagovaranje multietničke, naspram građanske demokracije, put su u trajnu agoniju BiH i stabilnosti na Balkanu.

Prof. dr. David Pettigrew, professor filozofije, studija holokausta i genocida na Državnom univerzitetu Southern Connecticut, član Upravnog odbora Studija o genocide na Yale-u.

U pojedinim komentarima implicira se da je nedavnu krizu u Bosni I Hercegovini ubrzao visoki predstavnik Valentin Inzko donoseći dopunu Krivičnog zakona BiH, u julu 2021. godine, kojom se zabranjuje i kažnjava negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca. Ali Milorad Dodik je destabilizirao Bosnu u proteklom desetljeću bez da je to bilo vezano uz bilo kakav novi zakon.

“Inzkov zakon” kojim se zabranjuje poricanje genocida I glorifikacija osuđenih ratnih zločinaca bila je neophodna afirmacija vladavine prava u Bosni. Zbog toga je gosp. Dodik tako neodgovorno reagirao. Godinama je djelovao nekažnjeno, a novi zakon upravo to dovodi u pitanje – nekažnjivost. Dosljedno Dodikovo poricanje sada prijeti poticanjem na daljnje nasilje, pa je novi zakon bio apsolutni prioritet. Dopuna Krivičnog zakona izuzetno je važan pokušaj da se spriječi ponavljanje genocida, zaštiti preživjele od ponovne traumatizacije, brani ljudsko pravo na istinu i poštuje uspomena na žrtve.

Međutim, ovo “negiranje genocida” kojim se Visoki predstavnik bavio u BiH nije prvi slučaj, to je najnovija faza trajnog fenomena. Internacionalna zajednica svojevoljno je zanemarila činjenicu da je BiH od 1992. – 1995. bila žrtva internacionalne agresije i genocida, pod pretpostavkom da je to bio “građanski rat” i/ili da su na djelu bile “vjekovne mržnje”. Mediji su često spominjali genocid kao “etničko čišćenje”, od 1992. do 1995., kao i Rezoluciju 819 Vijeća sigurnosti UN-a. Greška u prepoznavanju zločina genocida već je poricanje, a to je spriječilo učinkovitu intervenciju.

Moglo bi se reći da su takozvana UN-ove “zone sigurnosti” stvorene kao odgovor na ratne zločine. Međutim, misija UN-a od samog početka nije imala dovoljno sredstava i na kraju je izdana uoči genocida u Srebrenici, kada je osoblju UN-a rečeno da daju prioritet vlastitim životima nad svojom misijom. UN su, kao predstavnik međunarodne zajednice, tako napustili svoju misiju zaštite civila u “zonama sigurnosti”. Nespremnost da se prizna da je genocid počinjen – da ga nazovemo pravim imenom – uprkos brutalnim napadima u kojima su eliminirani civili od aprila 1992. može se promatrati samo kao oblik poricanje genocida, a što se odrazilo kao neuspjeh misije UN-a u Srebrenici i u Bosni u cjelini.

Brojnim pravnim presudama naknadno je utvrđeno da je Republika Srpska bila projekt za istrebljenje Ili genocidni projekt od samog svog osnivanja u skladu sa idejom “Velike Srbije” (sada preimenovanom u “Srpski svet”), jer je taj projekt nastojao “trajno ukloniti” ne-Srbe “s teritorija na koji su bosanski Srbi polagali pravo”. Nakon nehumanih I kriminalnih radnji, Republika Srpska je priznata Daytonskim mirovnim sporazumom u decembru 1995. godine. Priznanje Republike Srpske, nagrada za uspješan genocid, bila je još jedna faza negiranja genocida u Bosni I Hercegovini jer je tako ozakonjena svrha osnivanja Republike Srpske.

Od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, Republika Srpska je nastavila sprječavati povratak onih koji su bili prisilno iseljeni iz svojih domova. Spomen obilježja žrtvama su onemogućavana, veličaju se osuđeni počinitelji ratnih zločina i negira genocid; sve to se koristilo kao oružje za psihološko zastrašivanj i retraumatizaciju povratnika. Ovo nezakonito zastrašivanje dogodilo se bez veće reakcije internacionalne zajednice. Opći neuspjeh da se odgovori na ovaj pokušaj postizanja temeljnog genocidnog cilja, osim nekoliko primjera reakcija, predstavlja treću fazu poricanja i nedjelovanja međunarodne zajednice.

EU, UK i SAD sada moraju priznati da je Republika Srpska uspostavljena kroz počinjenje genocida i da se temeljna genocidna namjera nastavila u nastojanjima da se u tom entitetu postigne etnička homogenost od 1995. Ako se ova osnivačka i trajna namjera Republike Srpske u potpunosti razumije, onda se sadašnje prijetnje Milorada Dodika odcjepljenjem i formiranjem vlastite vojske, može promatrati samo kao namjera da se dovrše genocidni ciljevi iz 1992., ali sada uz podršku Ruske Federacije. Internacionalna zajednica više ne bi trebala poricati ovu genocidnu namjeru i trebala bi učinkovito odgovoriti.

Kao odgovor na trenutnu krizu, analitičari su preporučili da EUFOR bude ojačan na terenu, te da NATO odmah napravi planove za nepredviđene situacije. Ti bi potezi trebali biti popraćeni ciljanim sankcijama protiv onih čiji postupci i retorika ugrožavaju mir i uklanjanjem tih pojedinaca iz politike, ako je potrebno. Sa stabilizacijom situacije, naglasak bi se tada mogao staviti na obnovu vladavine prava kao strategije za trajni otpor negiranju genocida i kao uslov za izgradnju države kroz demokratsko društvo. Kao dio obnove vladavine prava, visoki predstavnik bi trebao koristiti svoja Bonska ovlaštenja za uspostavu zaštićenih nacionalnih spomen-mjesta u bivšim koncentracionim logorima, kao što su Barutni magacin i Omarska, te na mjestima kao što su Foča i Višegrad – mjestima na kojima je zabranjeno ili se snažno obeshrabruje spomeničko obilježavanje u pomen na ubijene I mučene žrtve ratnih zločina, čime bi se vratilo I osiguralo ljudsko pravo na obilježavanje sjećanja I pravo na istinu. Osim postavljanja spomen-obilježja, pravedno bi bilo tražiti I da se mural ratnom zločincu Mladiću, na ulazu u Kalinovik, uz put od Barutnog magacina, ukloni, kao i ploča u njegovu čast postavljena na Vracama u Istočnom Sarajevu. Oni veličaju osuđenog ratnog zločinca i negiraju genocid. Ne možemo odustati niti se povući pred zadatkom ispunjenja obaveze za vladavinu prava.

Treba provesti reformu Ustava kojom bi se Bosna i Hercegovina transformisala iz pozicije nacije sa konstitutivnim narodima, što je Dejtonski sporazum nametnuo, ka naciji Bosne i Hercegovine sa demokratskim društvom, sa građanima koji imaju jednaka prava i dostojanstvo. Ovo su koraci koje, zajedno sa pristupanjem EU i NATO-u, treba preduzeti kao dio strateške vizije za ponovno uspostavljanje pravde u Bosni kao društvu koje pokušava da se izliječi i nađe izlaz iz genocida. Predsjednik Joseph Biden je bio taj koji je 13. decembra 1995. godine, kada je bio američki senator, podigao je svoj usamljeni i hrabri glas, osuđujući “srpska zvjerstva kao genocidna” u Bosni I Hercegovini. On je te zločine nazvao “srpskim genocidnim poduhvatom” i “sirovim nedvojbenim genocidom”. U tom važnom govoru on se osvrnuo na svoju posvećenost Bosni kao posvećenosti vrijednostima pravde i obećanju da se genocid više nikada neće ponoviti. Duboko je važno da internacionalna zajednica ispuni to obećanje tako što će jednom zauvijek prekinuti sa politikom ustupaka genocidnim ciljevima Republike Srpske.