Obmana

    Piše: prof.dr. Ivo Komšić                                                       

SDP i NS se služe istom političkom strategijom kao i etno-nacionalističke stranke koje stalno obećavaju bolju budućnost svojim sunarodnjacima i  konačno formiranje njihovih etničkih državica u BiH, bilo da se radi o nekoj osamostaljenoj srpskoj RS, ili o nekoj obnovljenoj „H-B“ kao trećem, hrvatskom entitetu, ili o nekoj muslimanskoj državici kao zajednici vjernika.

Oni veoma dobro znaju da su njihove političke ideje jalove i neprovodive, da se politički projekti, propali u jednoj povijesnoj situaciji, ne mogu realizirati u drugoj. Povijest se u tom smislu ne ponavlja, ona ne pruža stare šanse u novim okolnostima. Oni propale ideje promoviraju kao budućnost i znaju da su neostvarive. Oni istrajavaju na tome da bi zadržali postojeće stanje u kome suvereno vladaju, u nadi da će se ta vladavina nastaviti, ojačati i u kontinuitetu legitimirati. Oni obmanjuju sunarodnjake mogućnošću preseljavanja i homogeniziranja na jednom ograničenom prostoru u BiH, s koga bi, usput, bili protjerani svi drugi – drugi su smetnja nacionalnom jedinstvu. S ovim obmanama oni samo učvršćuju vlast, a što im praktična provedba više izmiče, oni sve više forsiraju svoj nacionalizam i njegovo propagiranje. Zbog nemogućnosti ostvarenja postavljenih etno-nacionalističkih ciljeva, optužuju se drugi tako da se vlastiti nacionalizam pojačava mržnjom spram njih. – Da nije drugih sve bi išlo lakše.

Istu strategiju imaju SDP i NS i primjenjuju je kroz tzv. građansku politiku. Oni također obećavaju „građansku državu“, promjenu etno-nacionalističkog koncepta vlasti, samo se građani trebaju strpiti dok oni ne osvoje apsolutnu vlast u državi. Građani im trebaju vjerovati jer će do toga sigurno doći. Do tada treba trpjeti postojeći nacionalizam i neofašizam koji će nestati onoga trenutka kada građanima sve to dojadi i kada se okrenu prema „građanstvu“. Oni ne vide i ne žele vidjeti da je građanima dojadilo odavno, ali oni ne čine ništa ozbiljno kako bi se to promijenilo. Na njihovo stanje „slobode“ i „demokracije“ treba čekati i u njega vjerovati. Do tada, tko preživi. Ili tko ostane u ovoj zemlji. Sve je zasnovano na vjerovanju u njihova pedskazanja. Ne znaju ni to da politika nije teologija nego paktična djelatnost; ona postaje snaga kada zahvati mase.

To obmanjivanje javnosti s budućnošću koja se sama kreira, po obrascu SDP i NS, doseglo je vrahunac potpisivanjem Sporazuma o osnivanju bosanskohercegovačkog bloka. Svrha osnivanja bloka je „koordinacija stranačkog političkog djelovanja“ u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti na svim razinama, te u javnosti, među članovima i građanima. Nedostaje napomena da su i u zakonodavnoj i u izvršnoj vlasti ove stranke beznačajne, bez ikakve moći, tako da se ne zna čemu služi „koordinacija“.  Jednim članom Sporazuma su određeni politički ciljevi bloka, a sa devet članova (od jedanaest) način funkcioniranja bloka i pravila donošenja odluka. To samo po sebi pokazuje koliko je povjerenje među članicama bloka, te kolika može biti njegova efikasnost s tolikim normiranjem zajedničkih postupaka. Uostalom, sami su napisali da se radi samo o „koordinaciji političkog djelovanja“ a ne o programskom i organizacijskom ujedinjavanju stranaka. „Koordinacija“ stranaka  ne može biti zamjena za ujedinjenu ljevicu u BiH. Oni misle da će ta formalnost koordinacije primaknuti onu sanjanu budućnost našim građanima.

Blok je još jedna u nizu obmana ovih stranaka. Nije ni čudo jer u blok su ušle stranke potpuno različitih političkih ideologija, gotovo suprotstavljenih. SDP je socijaldemokratska stranka sa vrlo jasnom socijalnom politikom i ideologijom. Njena ciljna grupa su radnici različitih struka i profila i sve ponižene i ugnjetavane socijalne grupacije. NS je liberalno-socijalna stranka, jasno distancirana od socijaldemokracije. To je stranka liberalnog kapitalizma koji je kod nas na djelu u najokrutnijoj varijanti. Oni ne znaju da je liberalizam nespojiv sa socijaldemokracijom, da je to kontradikcija u pojmu. Jesu li se ikada zapitali zašto u Njemačkoj liberali uvijek idu u koaliciju s konzervativnom CDU, a zeleni s SPD-om. Tamo se ljudi odgovorno bave politikom, ne obmanjuju svoje građane i znaju što s čim ide, znaju da ne može zajedno opstati politika slobodnog tržišta rada i kapitala i socijalna država uz državne intervencije u porezni sistem, sistem raspodjele i socijalnu politiku. Uz to, liberalna politička teorija cijelu društvenu i državnu strukturu gradi na slobodi i prirodnom pravu pojedinaca. Za nju kolektiviteti ne postoje kao socijalni i politički faktori. To je i današnju Evropu dovelo u ćorsokak jer te zemlje imaju liberalne ustave kojima nisu regulirana koletivna prava. Problem kolektivnih, nacionalnih prava je postao odavno problem čak i u jednonacionalnim državama, (danas je to gorući problem pojačan migrantskom krizom) a kamo li u višeetničkim. Zato NS nema jasnu i konzistentnu politiku prema državi BiH, njenoj Daytonskoj strukturi, nema rješenje nacionalnog pitanja u BiH jer su s etničkim likvidirali i nacionalno. Etničko-nacionalni problemi koji razdiru beha društvo i dijele državu za njih ne postoje, za njih su i država i društvo u stabilnom stanju te je nevažno da li su oni u vlasti ili u opoziciji. Svako uplitanje u to je za njih vraćanje u prošlost, a prošlost treba zaboraviti, i sve one koji su u njoj sudjelovali. Toj stranci je stoga važnija zaštita pasa lutalica nego socijalna zaštita ljudi koju treba provoditi država, ili onih koje psi ujedaju na ulicama, uz puno poštivanje dostojanstva životinja. Njoj je važnije kako je uređen azil za pse i njihov smještaj nego položaj prognanika na njihova predratna boravišta, s kojih su ih protjerale kolektivne politike, i to kao pripadnike kolektiviteta. Oni se ne usude imenovati te politike. Za njih glavni kočničari u bržem razvoju BiH „jesu oni pojedinci i skupine koji zlorabe proces tranzicije kako bi za sebe i ljude bliske njima priskrbili bogatstvo koje se na početku tranzicijskog procesa nalazilo u državnom vlasništvu“.  Prvo, njihova liberalna demokracija je zasnovana na privatizaciji i privatnom vlasništvu, što znači da je toj demokraciji nespojiva bilo kakva intervencija države u privatni interes. Drugo, sve se svodi na pojedince, čak i kriminal u tranziciji, a ne na državni sistem koji kreira modele kriminala. A upravo je taj sistem zasnovan na vlasti etnonacionalističkih stranaka kojima upraljaju njihovi lideri kao neosporni vlasnici stranaka i nacionalnih politka. Za njih nije problem usklađivanje nacionalnog realnog interesa sa državnim i ukupnim društvenim interesima, nego interes pojedinaca kao pojedinaca, iako naši građani odavno žive samo kao pripadnici svojih nacionalnih kolektiviteta.

Blok SDP i NS je, dakle, čista obmana javnosti jer se radi o spajanju nespojivog. Ali treba u javnosti fingirati snagu, odlučnost i objedinjenost, treba zauzeti ujediniteljski politički prostor kako u njega ne bi ušli drugi. U stvarnosti, to „objedinjavanje“ se provodi kroz unutarstranačko diferenciranje. Članovi stranke se izbacuju iz stranke baš zbog toga što zagovaraju objedinjavanje ljevice u državi, i to bez procedure, valjanog obrazloženja, brutalno i oholo. Ponašaju se kao nekadašnji ideološki čuvari sistema koji su se borili protiv unutarnjeg neprijatelja i izbacivanjem iz partije „jačali“ partiju, činili je „čvršćom“. Tada je to doduše bilo i opasno jer su se ljudi slali na „službena putovanja“, često bez povratka. Oni danas, na sreću, nemaju ni te mehanizme ni takvu vlast tako da se stiče dojam da ne znaju u kojem vremenu žive.

SDP godinama obmanjuje javnost i drži je na čekanju. Za to vrijeme propadaju zajedno i država i društvo. Beznađe je sve veće. Oni su obećali javnosti ujedinjenje ljevice prije pet godina. To je bila kongresna odluka. Na tom zadatku rukovodstvo stranke nije radilo ništa. Naprotiv, provodili su unutarstranačku diferencijaciju i smanjivali broj članova stranke. Kada je ovo rukovodstvo palo na posljednjim izborima, umjesto analize loših izbornih rezultata i otvaranje pregovora o ujedinjenju ljevice, što je bio i zaključak Glavnog odbora, ono je krenulo u unutarstranačke izbore i sebe reizabralo. Umjesto da se formira što širi front borbe protiv etnonacionalizma i ujedini ljevica, javnost se obmanjuje „blokom“, praznim okvirom ujedinjenja. Ponovno se budućnost stavlja na čekanje. Naravno, odgovornost za svoje loše strateške poteze prebacuju na druge koji ne žele nikakvu odgođenu budućnost nego je žele sada.

Pitanje je što se desilo? Nije li SDP odustao od ideje socijaldemokracije, ili je NS odustala od ideje liberalizma? Ili je to možda samo političko lukavstvo NS koja idejom bloka direktnije ulazi u politički prostor SDP-a. Ova stranka je i do sada imala iste ciljne grupe kao i SDP i polako im uzimala članove i simpatizere, što pokazuju zadnji izborni ciklusi. Samo se tuzlanska organizacija SDP-a odupirala ovoj ekspanziji NS-a. Hoće li na narednim lokalnim izborima i to uporište pasti? Hoće li radnička klasa Tuzle i dalje biti na čekanju za svoju budućnost? Dokle seže obmana?

4. jula 2019.