O zloupotrebama koncepta “konstutivnosti naroda”, piše Senadin Lavić
prof. dr. Senadin Lavić
O zloupotrebi koncepta “konstitutivnosti naroda”
Sarajevo, 17. septembra 2017.
Šta danas znači “konstitutivnost naroda” spram konstitutivnosti građana?
Poslije dugo vremena pred nas je ponovo iskrsnuo koncept konstitutivnosti naroda u Bosni i Hercegovini. Etničko-religijske grupe u Bosni shvataju ga na različite načine. Koncept konstitutivnosti naroda u Bosni priredili su, između ostalog, Tuđman i Milošević 1993. godine kada su se zalagali za ustanovljavanje tri etničko-religijske republike u Bosni (Bosna kao Unija tri etničko-religijske republike) a što su Oven i Stoltenberg prihvatili i predložili Vladi Republike Bosne i Hercegovine da usvoji. Sa stanovišta Ustava, smatra profesor Omer Ibrahimagić, konstitutivnost naroda nije uopće ispravan pojam. Naime, sa stanovišta Ustava može se govoriti o konstitucionalnosti naroda, to jeste o narodima ustava ili narodima koje Ustav spominje, to jeste nabraja kao jednakopravne, naprimjer, od 1943. do 1993. godine. Naspram toga, konstitutivnost, kakvu su nam podmetnuli 1993. godine Tuđman i Milošević, odnosno Oven i Stoltenberg, podrazumijeva stvaranje tri entiteta (etničko-religijsko geto) ili uspostavljanje “političkih etno-teritorija” svakog naroda u Bosni.
Narodi u Bosni su konstitucionalni, a ne konstitutivni iz prostor razloga jer oni nisu “konstituirali” Bosnu koja je stotinama godina postojala prije današnjih naroda i njihovih politika. Neprijatelji demokratije u bosanskom okruženju insititraju na konceptu “konstitutivnosti” kao ostvarenju etno-teritorijalizacije bosanskog državnog prostora u kojemu bi oni imali uticaj neovisno od države Bosne i Hercegovine.
Odluka Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine poništila je onaj “koncept konstitutivnosti” iz 1993. godine koji su nam podmetnuli Tuđman i Milošević uz koncept Unije Bosne od tri etničke republike. Nacionalističke antibosanske snage ni danas ne pristaju da prihvate ovu Odluku.
Niko normalan nije protiv ravnopravnosti naroda u Bosni i Hercegovini jer je to naša tradicija, kulturna specifičnost i navika.
Šta danas znači konstitutivnost naroda u Bosni? U kakvoj vezi stoje koncept konstitutivnosti i srbijanski / hrvatski hegemonijski projekti u kojima bosanski Srbi i Hrvati služe susjednim državama da utiču na procese u Bosni. U kakvom odnosu su “konstitutivnost” i “matična država”. Da li su Srbi i Hrvati u Bosni dijaspora ili su bosanski narod? Šta znači da su bosanski Hrvati dijaspora Hrvatske?
Otvoreno uplitanje srbijanske i hrvatske politike u unutarnje stvari Bosne prevršilo je svaku mjeru. Po Bosni se šetaju političari iz Srbije i Hrvatske kao da im je to ćaćevina, prave škole, mostove, fabrike, ulažu novce i operiraju s bosanskim državnim prostorom kao etničkim (ili “plemenskim”) vlasništvom svojih narodnih grupa. U projektu internacionalne konstitucije Bosne namjerno je ostavljen slab unutarnji suverenitet da bi se zadovoljili interesi Srbije i Hrvatske. Bosna je samo poslužila za smirivanje tenzija između srpskog i hrvatskog nacionalizma.
Prije svega, treba priznati činjenicu da preko “konstitutivnosti naroda” Srbija i Hrvatska ostvarujudominaciju u Bosni nad dijelom stanovništva i kontroliraju teritorije na kojima bosanski Srbi i bosanski Hrvati žive. Tako bosanski Srbi i Hrvati služe svojim “matičnim državama”, često kao “topovsko meso” hegemonijskih projekata, a u Bosni izigravaju konstitutivne narode. Ako su konstitutivni u Bosni kao narodi, to onda znači da nemaju svoje matične države izvan Bosne i da nisu dijaspora. Ali, stvari ne stoji tako. Iz ove paradoksalne situacije dva konstitutivna naroda mogu zakočiti sve bosanske procese, pozvati se na veto i raditi protiv Bosne po naredbi iz Beograda i Zagreba. To je osnovni problem nefunkcionalne države. Stoga se “konstitutivnost” (na ovakav način) pokazuje kao trojanski konj unutar bosanskog državnog suvereniteta.
Pod krinkom konstitutivnosti odvijaju se brojni antibosanski procesi. Koncept konstitutivnosti ne označava ravnopravnost građana i naroda u Bosni na cijeloj državnoj teritoriji nego se svodi na besprimjernu etničku teritorijalizaciju državnog prostora. Po tome, koncept konstitutivnosti trebao bi poslužiti da se u Bosni “ograde” etničko-religijske teritorije. Zato se odmah uz konstitutivnost naroda nameće sa HDZ-ovske strane priča o federalizaciji državne teritorije kao konačni čin podjele države Bosne prema etničko-religijskim principima i ratnim dostignućima. Naravno to je antibosanski koncept. Današnja kvazi-politička naracija o “konstitutivnosti naroda” pada još niže ispod rješenja Dejtonskog sporazuma, pada u plemensko, predmoderno, nedemokratsko razgraničavanje “pašnjaka” kojima će upravljati jedna partija i njezin vođa. Ovakvo zaostalo predpolitičko djelovanje ne postoji nigdje u današnjoj Evropi.
Dakle, sporno je insistiranje na konstitutivnosti naroda koje su predložili Tuđman i Milošević, jer Bosna kao država nije ni federacija, ni konfederacija, niti je unija tri etničko-religijske “republike”. Bosna jeste multietničko, višereligijsko, multikonfesionalno društvo, ali je prosta decentralizirana država koja ima internacionalno priznanje.
Drugo, koncept konstitutivnosti treba da posluži kao argumentaciona osnova za kvarnu političku zamisao da tri naroda “konstituiraju” državu Bosnu. Tri naroda imaju navodno svoje odijeljenje teritorije i oni raspolažu tim teritorijama kao “plemenskim” teritorijama. Tako Bosna biva prikazana kao konstrukt volje tri etničko-religijske oligarhije koji je nastao u Deytonu 1995. godine. Potpuno se negira njezina državnost koja je obnovljena 1943 na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a i osporava se njezin povijesni kontinuitet od srednjevjekovnog doba do kraj 20. stoljeća. Danas je jasno da Opći okvirni sporazum o miru iz Daytona 1995 godine predstavlja korak nazad u odnosu na ZAVNOBiH i Deklaraciju o pravima građana Bosne i Hercegovine. Dejtonski Ustav (Anex IV) bosanskom čovjeku, građaninu ili pojedincu, pretpostavlja i nameće grupu, kolektiv, zajednicu, narodnu grupu kao centar i subjekt ustava.
Treće, nešto nije normalno s konceptom “konstitutivnosti naroda” ako se samo odnosi na Bosnu, a ne na Srbiju i Hrvatsku. Ako su Srbi i Hrvati konstitutivni u Bosni, zašto onda nisu Bošnjaci konstitutivni u Srbiji i Hrvatskoj po istom obrascu kakav su nam ponudili Tuđman i Milošević 1993. godine? Zašto hrvatski Srbi nisu konstitutivni u današnjoj Hrvatskoj? Isto tako, pred nama je važno pitanje: da li su bosanski Srbi i bosanski Hrvati kao narodi dio bosanske nacije (države-nacije) ili nisu? Ako su isključeni iz ili otkinuti od bosanske nacije, onda je pitanje gdje su i gdje pripadaju? Do kada će živjeti ovu spornu antibosansku perverziju koja je ostatak Tuđman-Miloševićevog projekta rušenja Republike Bosne i Hercegovine 1992. godine. Zašto se nastavlja pogrešno razumijevanje činjenice da su bosanski Srbi i bosanski Hrvati konstitucionalni narodi ili narodi koji se nabrajaju i spominju u Ustavu Bosne i Hercegovine. Bosanski Srbi i bosanski Hrvati planski se otkidaju od Bosne i guraju u shizofreniju, razdomljenje, “beskućništvo” u egzistencijalnom smislu, u beznađe, koje projektanti “velike Hrvatske” i “velike Srbije” koriste u svojim hegemonijskim igrama protiv Bosne.
Četvrto, preko koncepta konstitutivnosti naroda Srbija i Hrvatska direktno sprovode svoje hegemonijske politike na tlu države Bosne i Hercegovine. Konstitutivnost se razumijeva sa strane srbijanske i hrvatske državne politike kao pravo tih država da se miješaju u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine. Kao da ljudi u Bosni ili bosanski narod, Bosanci, nisu u stanju da samostalno i neovisno od bilo koga sa strane donose bitne odluke za sebe i svoju budućnost. Tako se pojavljuje model patronizma: briga za svoje “sunarodnjake” pretvara se u plansko ometanje bosanskog suvereniteta.
Pokazuje se da je konstitutivnost pretvorena u jedan opasan mehanizam kočenja bilo kakvog razvojnog procesa u Bosni. Ni jedna odluka ne može se donijeti bez besmislenih dogovaranja, natezanja, opstrukcija i sličnih smicalica. Zemlje slabedemokratije zato ostaju “negdje između” i uvijek su meta patronizma prvih susjeda koji vide svoju šansu u potčinjavanju. Naravno ovaj patronizam u Bosni pojavljuje se tokom 20. stoljeća i ide uz srpske i hrvatske nacijske projekcije kojima se Bosna sasvim neopravdano uračunava u neki veliki srpski ili hrvatski politički aranžman.
Empirijska provjera brojnih ustava pokazuje da Srbi, naprimjer, nisu konstitutivni u Hrvatskoj, Sloveniji, Rumuniji, Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji, Austriji, SAD, Njemačkoj i tako redom.
Umjesto etničko-teritorijalnog koncepta “konstitutivnosti naroda” trebamo uvesti koncept ravnopravnosti građana na svakom dijelu države Bosne i Hercegovine.
Peto, današnje stanje mira u Bosni zasnovano je na zadovoljenju potreba Srbije i Hrvatske da dominiraju u Bosni, a ne na unutarnjem procesu demokratizacije bosanskog društva i razvijanja građanskih sloboda i koncepcija. Zato je Bosna ostavljena između socijalističkog i demokratskog svijeta kao “zemlja u tranziciji” – što se tiče IC (internacionalne) birokratije ovo stanje može trajati vječno. Bosna još uvijek ne može ući u EU jer ima internacionalnog HR (Visokog predstavnika UN i EU). Bosni se, dakle, još ne dopušta da postane slobodna evropska demokratska država.
Preko konstitutivnosti naroda Srbija i Hrvatska ostvaruju direktno uplitanje u suverenitet države Bosne i na pojedinim dijelovima bosanske državne teritorije ostvaruju hegemonijski interes pod krinkom zaštite svojih sunarodnjak. Neprijatelji demokratije u Bosni hoće nam nametnuti karikaturu demokratije kroz shvatanje da postoje srpske i hrvatske teritorije u državi Bosni kojima samo Srbi i Hrvati mogu raspolagati kako oni hoće, to jeste – Srbija i Hrvatska mogu “voditi brigu” o tim bosanskim državnim teritorijama pod plaštom zaštite svoje dijasporalne zajednice. Tako se postepeno i prikriveno hegemonijsko-osvajačka pohlepa Srbije i Hrvatske zadovoljava na Bosni.
“Konsenzus” se pretvara u funkcionalno sredstvo blokade države Bosne i Hercegovine.
Šesto, etnofaulizam i historicistički mentalitet predstavljaju dvije glavne “kulturne crte” u djelovanju balkanskih “plemena”.Zavist pre drugačijim i ponižavanje drugog uz izmišljanje (falsificiranje) povlaštenog mjesta u povijesti i ishodišnog “zlatnog doba”, prepoznaju se u svakoj ljudskoj djelatnosti na prostorima balkanskih naroda.
Srbija i Hrvatska ne prihvataju potpunu suverenost Bosne jer po njihovim iz 19. stoljeća naslijeđenim koncepcijama trebaju da se teritorijalno prošire na Bosnu u sklopu rješavanja “istočnog pitanja”. Zato preko tobožnje brige za konstitutivnost naroda otvaraju prostor da se miješaju u unutarnje stanje Bosne. Strah od bosanske suverenosti kazuje da Srbija i Hrvatska ne napuštaju svoje hegemonijsko-osvajačke ciljeve po pitanju Bosne. Agresija na Bosnu 1992. imala je za cilj da slomi bosansku suverenost i zemlju podijeli prema etničkim linijama.
Zato kada god neko iz Srbije i Hrvatske počne pričati o konstitutivnosti bosanskih Srba i bosanskih Hrvata u Bosni, treba upitati – šta to znači?
