Piše: Nihad Kreševljaković

Nakon Orwellove “1984.” (februar 2012.) na sceni Sarajevskog ratnog teatra postavili smo i predstavu Životinjska farma. Po prvi put u našem teatru režirao je jedan od naših najvećih teatarskih reditelja – Dino Mustafić.

Glumačku ekipu čini 14 izvrsnih mladih ljudi (Ejla Bavčić Tarakčija, Snežana Bogičević, Sonja Goronja, Mirela Lambić, Ana Mia Milić, Maja Salkić, Amila Terzimehić, Benjamin Bajramović, Ermin Bravo, Adnan Goro, Adi Hrustemović, Sead Pandur, Enes Salković i Igor Skvarica), a umjetnički tim okuplja još veću ekipu sastavljenu ne samo od Bosanaca već i naših prijatelja iz Hrvatske i Srbije.

Dramaturgiju potpisuju Željka Udovičić Pleština i Dubravka Zrnčić Kulenović; scenski pokret Damir Klemenić; scenografiju Vedran Hrustanović, a kostimografiju Lejla Hodžić. Autor muzike je Vladimir Pejković, a autorica tekstova songova Milena Bogavac.

Okupili smo se oko djela jednog od najznačajnijih pisaca prošlog stoljeća i čovjeka koji nas je zadužio ovim remek-djelom književnosti, ali i potrebom da razmišljamo i borimo se za dostojanstvo čovjeka, pravdu i istinu.

Orwell je odličan pisac, novinar i esejist. Bio je principijelan i hrabar čovjek. On se sa oružjem, kao dobrovoljac, pridružio republikancima u borbi protiv pošasti fašizma u Španskom građanskom ratu.

Upravo zbog toga čina solidarnosti navođen je kao primjer odgovornog umjetnika i intelektualca. Orwell je bio i ratni vojni invalid. Ranjen je u vrat. Pogodio ga je fašistički snajperista. Upravo godine provedene u Španiji Orwella su nadahnule, ne samo da napiše predivne portrete Španije iz perioda građanskog rata poput “Homage Kataloniji” (1938.) ili “Sjećanje na Španski građanski rat” (1942), već i “Životinjsku farmu” (1945.).

“Španski rat i ostali događaji 1936.-37. su sve promijenili i poslije toga sam znao gdje sam. Svaka ozbiljna rečenica koju sam napisao od 1936. izravno je ili neizravno napadala totalitarizam i branila demokratski socijalizam, barem ja to tako shvatam..” – Iz eseja “Why I Write” (“Zašto pišem”).

Zastranjenje revolucije

“Životinjska farma”, Orwellovo općepriznato remek-djelo, nastalo je kao reakcija na zastranjenje jedne historijske revolucije, odnosno onoga što se dogodilo u Sovjetskom savezu.

Ne čudi, dakle, da je ova knjiga bila na listi zabranjenih knjiga u Sovjetskom savezu do 1989. godine.

Orwellov lik Napoleona, svinje, pripisuje se Staljinu. Ipak, sam OrwelI, unatoč svemu, brojnim razočarenjima, do kraja života ostao je vjeran svojim ljevičarskim pogledima i idejama.

Za razliku od mnogih, to mu nije predstavljalo problem da uoči i kritizira nepravdu počinjenu od strane onih sa kojim je suštinski dijelio vlastita ubjeđenja. Naprotiv, odustajanje od totalitarnog sovjetskog saveza za Orwella nije bio razlog da odustane i od ideja socijalizma i ideja o pravednijem društvu!

Orwell je nedvojbeno mislio svojom glavom (a takve pretjerano ne vole ni “njihovi”), pa ne čudi da zapravo svoju veliku današnju slavu doživljava tek nakon smrti, 1950. godine.

U predgovoru za ukrajinsko izdanje “Životinjske farme” (1947. godine) objasnio je kako su mu detalji priče pali na pamet kada je na selu, gdje je tada živio, ugledao malenog dječaka, starog možda 10 godina, koji je gonio ogromnog upregnutog konja po uskom puteljku i bičevao ga svaki put kada bi se konj pokušao okrenuti.

Sinulo mu je tada kako mi, ljudi, ne bismo imali nikakvu moć nad njima kada bi samo one, životinje, bile svjesne svoje snage.

Životinjski svijet

Radnju romana smjestio je u životinjski svijet ukazujući na tu vječnu ljudsku slabost i nemoć da se odoli pred izazovom onoga što nam nudi moć nad drugim!

Opisujući sunovrat koji počinje korak po korak, od samoljublja, sitnih povlastica, pohlepe, pripisivanja sebi tuđih zasluga, osobnih interesa, laži, izdaje, korupcije… pa do totalitarizma. Od utopije do distopije!

U tom smislu ovo djelo govori istovremeno i o civilizaciji kojoj pripadamo ali i nepravdama i nejednakosti u našem mikrosvijetu, definiranom državnim, entitetskim, kantonalnim, općinskim, pa ponekad i granicama mjesnih zajednica.

Njegova “1984” u Sarajevskom ratnom teatru bila je postavljena tačno prije tri godine, a izbor Orwella nikako ne može biti slučajan. Orwell je, čini se, aktualniji u današnje vrijeme nego u periodu kada je pisao svoja djela.

Moglo bi se reći da je šteta za nas, kao ljudski rod, da Orwell nije završio u policama biblioteka iznad kojih stoji ploča sa natpisom znanstvene fantastike. Nažalost, ono o čemu je on pisao predetaljno opisuje naše vrijeme.

Vrlo je jednostavno prepoznati odraze ovog djela u našem vremenu u kome se i pojam demokracije i ideja slobode zloupotrebljava sa ciljem manipuliranja, uzurpiranja i nasilja nad čovjekom i njegovim idealima. Pred svakim sistemom stoji opasnost degeneriranja u neku specifičnu totalitarnu formu.

U vremenu u kome živimo kao da je sve prisutno: klasični totalitarni sistemi, plutokratija, patokratija, tržišni neoliberalni fundamentalizam i njegove nuspojave koje multipliciraju druge fundamentalizme, terorizam, pervertirana demokracija koja se protiv terorizma bori terorom, a za “slobodu” ukidanjem sloboda.

Strah kao oružje

Strah postaje moćno oružje u kome zarad sigurnosti ljudi postaju spremni da dobrovoljno predaju svoje slobode u zamjenu sa apsolutni nadzor nad svakim našim korakom. Orwell je jasno govorio o strankama, bez interesa za pravdu i boljitak drugih. Te stranke samo traže načine da se održe na vlasti, težeći moći.

Ideja o jednakosti nikad nije bila s većim ubjeđenjem izgovarana iako nam je svima jasno kako su neke “životinje” znatno jednakije od drugih. Manipulatori, potpomoguti medijskom artiljerijom s lahkoćom zamagljuju oduvijek sasvim jednostavno shvatljivu granicu između pravde i krivde.

Naš veliki neprijatelj – LAŽ – nikad nije bio jači. Politički jezik je dizajniran s namjerom da laži zvuče kao istina te da se opravdaju ubojstva.

Što društvo više upada u laž, to ljudi više mrze one koji govore istinu.

Podijeljeni smo na “MI” i “ONI” kao neko navijačko društvo bez sposobnosti za komunikaciju i objektivno rasuđivanje. Nismo spremi na kritiku drugih o nama, a pogotovo nismo spremni kritički doživljavati sami sebe. Uvijek su nam krivi oni drugi i to do te mjere da nismo spremni ni na tren sagledati vlastita djela.

Baš kao što je Orwell rekao: “Svi vjeruju u neprijateljska zvjerstva, no ne vjeruju kako njihova vlastita strana čini ista takva zvjerstva, čak što više neće vjerovati niti dokazima o takvim činima, niti će željeti provjeriti dokaze, oni će se a priori odbaciti kao apsurdni i zlobni.”

Orwellova upozorenja

Dugo bi mogao nabrajati ono na što nas je Orwell upozoravao, ali njegove poruke su više ukazivanje na istinu i potrebu da se borimo, nego li neki puki pesimizam. “U vremenima univerzalnih laži, izražavanje istine je revolucionarni potez”, rečenica je koja se pripisuje G. Orwellu.

Stoga, dok nismo zaboravili ko smo i šta smo, imajmo na umu da je danas najteže biti normalan, a da je naš najveći izazov, ne neki zamišljeni neprijatelj, već upravo mi, sami sebi. Borba protiv samih sebe, mijenjanje samih sebe, jedino može promijeniti sliku društva u kome živimo.

Zašto bi se, na kraju, bilo šta promijenilo, dok se mi sami ne promijenimo?

Da bi u tome uspjeli prije svega moramo biti vrlo ozbiljni i ne bježati od problema, strahova ili svake ozbiljne teme.

Problemi neće sami od sebe nestati a pokušaj da se od njih pobjegne je svojevrsna antievolucija gdje ćemo se od ljudi postepeno pretvoriti u preplašene životinje sklone dresuri.

Umjetnost je tu da nas podsjeća i ona treba biti društveno angažirana. Sama potreba čovjeka za umjetnošću, kao i  potreba za pravdom i istinom, u biti su potreba da se ostane čovjekom.

Umjetnost nas drma i nastoji probuditi iz naše noćne more i uvijek, i kada ne izgleda tako, nudi nam nadu i optimizam.

U eseju “Sjećanje na Španski građanski rat” iz 1942. godine G. Orwell je napisao: “Hoće li običan čovjek biti gurnut natrag u blato, ili neće? Ja vjerujem, možda s nedovoljno razloga, da će običan čovjek dobiti svoju bitku prije ili kasnije, ali želim da to bude prije a ne kasnije – negdje u slijedećih sto godina, recimo, ali ne u narednih deset hiljada godina.”

Izvor: Al Jazeera