Piše: Nihad Kreševljaković

BiH ne može pripadati ni ovom ni onom, već narodima koji je od davnina nastanjuju. Uostalom, to njima nije niko poklonio, već su to sami izborili u narodnooslobodilačkoj borbi u kojoj su masovno učestvovali. Bilo je to jedino moguće i srećno rješenje, ne samo za narode BiH već i za našu zajednicu u cjelini

 Josip Broz Tito 1979. godine u Sarajevu.

                               ***

Iako se u današnjoj Bosni i Hercegovini i dalje iz godine u godinu poteže pitanje obilježavanja 25. novembra, svakom historičaru je jasno prepoznati važnost ovog datuma.

Upravo ta važnost, glavni je razlog zbog čega se pojedine političke i ideološke struje  žestoko odupiru prepoznavanju i priznavanju suštine onog što se dogodilo 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić gradu.

Dvije različite prespektive

Za jedne je tog dana potvrđen kontinuitet bosanske državnosti, te se udareni temelji modernoj bosanskohercegovačkoj državnosti baziranoj na jednakopravnosti njenih građana.

Za druge, sadržaj ZAVNOBiH-a isključivo je bio vezan za ulogu Bosne i Hercegovine unutar jugoslavenske federacije, a napuštanjem iste početkom devedesetih, sve druge odluke izgubile su, navodno, svoju važnost i smisao!

Zbog toga podsjetimo se nekih detalja u vezi sa tim događajem, a upravo brojne sličnosti sa situacijom u kojoj se danas naša zemlja nalazi možda mogu navesti na zaključke šta je zapravo suština negiranja odluka ZAVNOBiH-a.

Odluka o sazivanju zemaljskih antifašističkih vijeća donesena je na Prvom zasjedanju AVNOJ-a održanom  26. novembra 1942. godine u Bihaću.

S obzirom na odnose koji su vladali u zemlji neposredno pred fašističku okupaciju i uspostavljanje marionetske zločinčake Nezavisne države Hrvatske i među pojedinim rukovodiocima unutar Komunističke partije postojali su stavovi kako Bosna i Hercegovina ne može biti zasebna federalna jedinica.

Revolucionari i komunisti  

Kao problem oni su detektirali višenacionalni sastav njenog stanovništva, te su smatrali da bi Bosna trebala imati status autonomne pokrajine unutar Srbije ili Hrvatske.

S druge strane bili su revolucionari i komunisti koji su imali potpuno drugačije mišljenje.

Oni su insistirali isključivo na ravnopravnom statusu Bosne i Hercegovine unutar jugoslavenske federacije.

Poučeni negativnim iskustvima u smislu ideja o istovremenom svojatanju Bosne od strane srpskih i hrvatskih nacionalista prevladala je opcija o organiziranju zasebnog Zemaljskog antifašističkog vijeća Bosne i Hercegovine.

Zasjedanje prvog bosanskohercegovačkog Parlamenta – ZAVNOBiH-a odvijalo se svega  nekoliko desetina kilometara od njemačkog garnizona u Banjoj Luci.  Započelo je u 19.00 i trajalo je do 4 sata ujutro 26. novembra.

Prisutvovalo je 247 delegata, od čega 193 s pravom glasa, a dnevni red je sadržavao 10 tema.  Zasjedanjem je predsjedavao dr Vojislav Kecmanović – Đedo, liječnik iz Bijeljine, a prve izgovorene riječi sa govornice bile su:„Smrt fašizmu, sloboda narodu!“

U svom pozdravnom govoru Dr Ivan Ribar, predsjednik AVNOJ-a rekao je: „… Bosna je bila prva koja je ostvarila bratstvo Srba, Hrvata i Muslimana, lako je ona imala najkrvavijih dana, iako su tu vršeni najkrvaviji pokolji, nije opustošena zahvaljujući borbi Narodnooslobodilačke vojske… Naše divizije se junački bore širom Bosne i Hercegovine, ali ne samo da oslobode Bosnu i Hercegovinu, nego da učine zauvijek kraj zavadama naroda hrvatskog, srpskog i muslimanskog, da protjeraju okupatora i unište izdajnike; da Srbi, Hrvati i Muslimani Bosne i Hercegovine stvore svoje predstavništvo u zajednici s ostalim jedinicama Federativne Demokratske Jugoslavije u kojoj i Bosna i Hercegovina treba da uzme ono mjesto koje joj i pripada…”
 

“Bosna je pravi centar Jugoslavije“

Karakter i ulogu Bosne u budućoj Jugoslavenskoj zajednici definirao je u svom pozdravnom govoru predstavnik Osvobodilne fronte Slovenije, Josip Vidmar.

 On je rekao:  „… Bosna je pravi centar Jugoslavije koja će biti nezavisna, demokratska, federativna zemlja. Bosna je matica i centar politike koja se mora ostvarivati u budućoj Jugoslaviji. Bosna je zemlja u kojoj žive narodi triju vjera: katoličke, islamske i pravoslavne. To je najkomplikovanija zemlja u Evropi, pa ako se u njoj ostvari bratstvo Srba, Hrvata i Muslimana, njega neće biti teško ostvariti između Srba, Hrvata i Slovenaca, Makedonaca i čak Bugara……”

Govoreći o  „Spoljnoj i unutrašnjoj političkoj situaciji” Rodoljub Čolaković je rekao: „… na našem putu biće još mnogo teškoća i žrtava, ali cilj koji su preda se postavili u ovom surovom, prelomnom dobu za čitavo čovječanstvo najbolji sinovi naše, kroz vijekove ponižavane, ugnjetavane i mrcvarene domovine, takav je da za njega nije prevelika nikakva žrtva…”

Sličnu stvar u svom referatu „Značaj ZAVNOBIH-a“ naglašava i Osman Karabegović koji je za govornicom rekao: ,,Mi možemo danas s pravom reći da smo se muški othrvali okupatorskim namjerama istrebljenja naših naroda. Mi smo na putu bratstva i jedinstva Srba, Hrvata i Muslimana. Mi to jedinstvo kujemo i ovim veličanstvenim činom – stvaranjem i organizovanjem ovog našeg Vijeća…”

Predsjedavajući, Vojislav Kecmanovic Đedo,  u svom završnom izlaganju ponovno je naglasio: „Otupljena je oštrica najmoćnijeg oružja koje je neprijatelj uperio protiv naroda Jugoslavije, pomoću kojeg je htio uništiti nas i osigurati sebi život na Balkanu. To je oružje bratoubilačkog rata. To oružje danas je nemoćno.“

Rezolucija

Najvažniji zaključak sa zasjedanja, bio je definiranje Bosne i Hercegovine kao jedinstvene država jednakopravnih naroda.

Rezolucija, odnosno osnovni dokument Prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a sumirala je sve stavove u slijedećoj izjavi: „Danas narodi Bosne i Hercegovine kroz svoje jedino predstavništvo, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, hoće da i njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska, bude zbratimljena i slobodna Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata. Narodi Bosne i Hercegovine učestvovaćc ravnopravno s ostalim našim narodima u izgradnji narodne demokratske federativne Jugoslavije.”

Odluke Prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a potvrđene su na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu od 29. novembra 1943. čime je Bosna i Hercegovina postala šesta federalna jedinica u demokratskoj federativnoj Jugoslaviji koju je činilo 5 naroda.

Unatoč određenim pokušajima Bošnjaci, odnosno mulimani nisu dobili tu vrstu priznanja.

Prevashodno zalaganjem Edvarda Kardelja, te u finalu odlukom Milovana Đilasa muslimani su definirani kao etnička skupina, a ne kao narod.

Ta tema će biti predmetom brojnih rasprava i trajat ce do početka 70-tih, odnosno do  1971. godine kada su amandmanom na novi Ustav SFRJ, Bošnjaci pod imenom Muslimani postali konstitutivan narod.

Nakon prvog zasjedanja, uslijedit će drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a, održano u Sanskom Mostu u periodu od 30. juna do 2. jula 1944. godine.

 Deklaracija o pravima građana

Ono je posebno važno zbog činjenice da je na njemu donesena Deklaracija o pravima građana u BiH.

Tom Deklaracijom se posebnim odredbama garantira sloboda vjeroispovijesti, sloboda zbora, dogovora i udruživanja, sloboda štampe, lična imovinska sigurnost građana, sloboda privatne inicijative u privrednom životu, te ravnopravnost žena i muškaraca, kao i to da niko ne može biti osuđen bez prethodnog sudskog postupka.

Po svome sadržaju Deklaracija je, iako napisana tri godine ranije, bila u potpunosti usaglašena sa duhom Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

Konačno, nakon oslobođenja zemlja, održano je i III zasjedanje ZAVNOBIH-a u oslobođenom Sarajevu, 26. aprila 1945. godine na kojem je konstituirana Privremena Narodna skupština Bosne i Hercegovine koja će donijeti Zakon o Narodnoj vladi Bosne i Hercegovine.

Po mnogo čemu važnost ovog datuma prevazilazi ono što je on značio za Bosnu i Hercegovinu, prevazilaćeći granice ove male evropske zemlje.

Ono što je izrečeno u izmaglici tog novembarskog dana bilo je kristalno jasno.

Artikulirana je jedna univerzalna, plemenita ideja podjednako važna za nas koji ovdje živimo, za naše susjede u regiji, za cijelu Evropu, pa i za ovaj današnji svijet, ispunjen nepravdom, osvajačkim i bratoubilačkim ratovima.

Skender Kulenović u Oslobođenju od 15. decembra 1943. U svom izvještaju, piše: „Bratstvo naših naroda na tlu Bosne i Hercegovine – to je malj ravno u čelo švapskoj i četničko ustaškoj pogani! Tu ga učvrstiti znači položiti nesalomive temelje zgradi koju danas krvlju i kostima zidamo. To jasno osjećamo mi iz Bosne, ali, u istoj mjeri, svjesni su toga i naši drugovi iz Srbije, Hrvatske, Slovenije, čitave naše domovine.  Osnažiti bratsku zajednicu na tlu gdje su krvni naši dušmani htjeli da stvore zvjerinjak bratoubojica, znači iščupati glavno korijenje svim neprijateljima našeg naroda u čitavoj našoj zemlji…“

Situacija danas

Nedvojbeno, ova poruka i danas ima smisla, iako ne zvuči svima isto, a upućena je prije svega običnom radnom čovjeku, građaninu.

 Bez obzira na ideološku pozadinu skupa u Mrkonjić gradu, kao i na naše moguće neslaganje sa istom, teško je neprimjetiti da je u središtu pažnje delagata, neosporno bio interes za budućnost običnog čovjeka.

Ne mislim da morate biti titoista, komunista, pa ni ljevičar da bi većina izrečenog u toku zasjedanja ZAVNOBIH-a imalo prijatni prizvuk logike, podjednako potreban danas, kao i u periodu Narodno-oslobodilačkog rata.

Ne počinje slučajno spomenuti izvještaj Skendera Kulenovića upravo pričom o malom šegrtu u jednoj jedinoj mrkonjičkoj brijačnici koji, umoran od posla vjerovatno  nije bio svjestan onoga čemu svjedoči.

Skender je duboko vjerovao da će u narednim godišnjicama, šegrt  postati ponosan na obrijane brade prvih delegata našeg bosansko-hercegovačkog parlamenta. 

U svakom slučaju, takva pretpostavka je logična, ali ono što je potpuno nelogično je da , već godinama, mnogi  neobrijani i obrijani članovi istog tog parlamenta, utemeljenog 25. novembra 1943. godine, negiraju značaj ovog datuma.

Oni ne mare za ono što je u Mrkonjiću izrečeno, a ne mare ni za riječi Mitra Subotića, jednog od posljednjih odbornika AVNOJA-a i ZAVNOBiH-a izgovorene neposredno pred smrt u februaru prošle godine.

U duhu ZAVNOBIH-a pokojni Subotić je poručio:  “Mi moramo nastaviti živjeti zajedno. Ovo je naša domovina i moramo je cijeniti, voljeti i zajedno graditi. Ne treba se niko zavaravati da će Bosne nestati. BiH niko neće i ne može ukinuti”.

Izvor: Al Jazeera