Nicholas Hill: Vrijeme je za eliminaciju etnički zasnovane politike koja omogućava korupciju!

Obraćanje Nicholasa Hilla petoj generaciji diplomanata Američkog univerziteta u BiH prenosimo u cjelosti:

Uopšteno govoreći, ja sam optimista u vezi sa budućnošću Bosne i Hercegovine i vašim izgledima da – na kraju – dobijete posao i bolje živite. Mladi u ovoj zemlji su pametni i vrijedni,  spremni za suočavanje sa izazovima. Ali, moram biti iskren i reći da je tih izazova puno. Nedavna prošlost ove zemlje i regiona bila je brutalna.

Destruktivne patologije
Dozvolite da se fokusiram na jedan aspekt iz ove bliske prošlosti koji tako dobro objašnjava destruktivne patologije koje su i dalje prisutne u ovoj zemlji i prepreka su na njenom putu u 21. stoljeće, na putu reformi – putu koji je toliko neophodan za prosperitet i nova radna mjesta.
Ovdje mislim na etničku politiku.
Stoljećima je u ovoj regiji postojalo nešto više od etnički motiviranog ubijanja i destrukcije. Neću navoditi sve bitke i sve strahote koje su iskusili stanovnici ove regije, no njihov broj je beskrajan, i puno je krivice i puno je žrtava na svim stranama.
U Titovo vrijeme, etničke tenzije među različitim narodima držane su pod kontrolom. Građanima nije bilo dozvoljeno puno o tome govoriti. Nisam ja taj koji bi trebao danas suditi o tom pristupu. Na kraju krajeva, pitanje tih neprijateljstava nije riješeno i ona su ponovno isplivala na površinu u pogodnom trenutku.
Slobodan Milošević nije prvi politički lider u Jugoslaviji poslije Tita koji se okoristio ovim etničkim tenzijama da bi došao na vlast i učvrstio svoju poziciju, ali je sigurno najuspješniji. U martu 1991, stotine hiljada Jugoslovena izašli su na ulice Beograda i demonstrirali protiv korupcije i loše vladavine vlastodržaca. Bilo je to vrijeme puno naboja koje je nastupilo vrlo brzo nakon velikog oslobođenja Istočne Evrope čiji je simbol bio pad Berlinskog zida, te se na vođstvo u Beogradu sve više gledalo kao na staru gardu koja nije u dodiru sa demokratskim proljećem.
A tadašnji srbijanski predsjednik Milošević osjetio je na svojoj koži bijes mase frustrirane zbog zaostajanja zemlje koja je nekada bila daleko ispred ostalih istočnoevropskih zemalja. Pogrešno upravljanje privredom i korupcija bili su sveprisutni. Uz pomoć JNA, Milošević je silom savladao mase i potom krenuo putem koji je vratio etničke politike – i, što je još važnije, etničke mržnje, u prvi plan. To je taktika koju je prvi put iskoristio osamdesetih godina na Kosovu.
Milošević je iskoristio medije da podigne tenzije. I sam bankar u komunističkoj eri, aparatčik, preuzeo je otrovni jezik nacionalista – uključujući ljude koje je vjerovatno jedva bio u stanju da razumije, poput Dobrice Ćosića-da bi pridobio svoje pleme, dok su drugi u Sarajevu i Zagrebu imali sličan pristup da bi u svojim plemenima dobili podršku. A zbog duge povijesti etničkih tenzija i nemira u regiji, strategija poticanja osjećanja žrtvom i bijesa dala je rezultate.
Uslijedila su četiri rata-u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. Živio sam u Beogradu krajem devedesetih prošlog stoljeća i gledao kako Milošević koristi istu formulu etniciteta koju je koristio i 1991. da bi odvukao pažnju građana nakon masovnih demonstracija koje su izbile u Beogradu i drugim srbijanskim gradovima 1996-97. zbog pokušaja da se velika pobjeda opozicije  na općinskim izborima poništi.

Etnički ratovi virtualni poput video-igrica
Zašto li ja sada kopam po ovoj sumornoj historiji? Jer je ona bitna za razumijevanje današnjih problema Bosne i Hercegovine. Kao što znate, etnička politika upravlja sudbinom ove zemlje više nego što je to slučaj u Hrvatskoj ili Sloveniji ili na Kosovu-niko ne poriče da se u ovom dijelu svijeta stoljećima događalo strašno međuetničko nasilje, a kada se ljudi fokusiraju na prošlost, njihovim se strastima može lako manipulisati.

Ova manipulacija etničkim osjećanjima u moderno doba je zaostavština Slobodana Miloševića i etničkih mržnji koje je on-i “nacionalisti” iz drugih etničkih skupina – iskoristio krajem osamdesetih i početkom devedesetih prošlog stoljeća da bi došao na vlast i ostao na vlasti.

Tragična je činjenica da danas, nekih devetnaest godina poslije Daytona, političkim sistemom Bosne i Hercegovine dominira etnička politika. Baš kao što je Milošević, bankar u doba socijalizma, iskoristio etničke mržnje i počeo ratove da bi odvukao pažnju građana od njegove korumpirane vlasti, političari u Bosni i Hercegovini danas igraju na istu patološku kartu i koriste je još više u svojoj retorici i nastavnim planovima i programima koje često kontrolišu.
Ono što je u tome dobro jeste da su pronašli načina da, koristeći daytonske strukture, održavaju etničke tenzije na istom nivou bez pokretanja ratova. Današnji etnički ratovi su, rekao mi je jedan visokorangirani političar pola u šali, pola u zbilji, “virtualni-poput video igrica”. Nemojmo umanjivati ovo postignuće. U ovoj zemlji je mir već skoro dvije decenije i to je jako dobro.
Ono što je loše je što politički lideri i njihove stranke uspijevaju ostati na vlasti uprkos tome što ne rade skoro ništa da poboljšaju život građana. Zemlja je ekonomski uništena. Nakon socijalizma, bilo je vrlo malo prestruktuiranja. Stopa nezaposlenosti je preko 25 procenata, a među mladima prelazi 60 posto. Mladi ljudi odrasli su u etnički podijeljenim školama. Korupcija na svim nivoima vlasti je endemska. Cinizam je metastazirao.

Politički lideri su poslije rata naslijedili sistem koji je omogućio da institucije ove zemlje pretvore u izvor zarade-ne za birače, ne za građane, nego za njih same. A kada politički lideri osjete da su birači bijesni i ljuti, oni samo pritisnu dugmad za etničko djelovanje.

U februaru smo vidjeli ljutite građane ogorčene zbog neefikasnosti političara, ali ništa se nije dogodilo u pogledu reformi. Korumpirani srpski i hrvatski lideri rekli su da je ta ispoljena ljutnja, po svojoj prirodi, bila bošnjačka. A to je najdalje od istine. Ljutnja je bila ljutnja onih koji nemaju prema onima koji imaju. Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Ostali-nebitno je. Korupcija i nepostojanje ekonomskih prilika su fenomeni koji ne poznaju etničke podjele. Ljudi pate. I tačka. I njihova patnja će trajati sve dok prihvataju da njima manipulišu političari koji igraju na kartu neprijateljstava koja je Slobodan Milošević ponovno iskopao osamdesetih godina prošlog stoljeća.
SAD su intervenisale 1995. godine kako bi se zaustavio rat. Nažalost, tada su etnički odnosi u zemlji bili na najnižem nivou u njenoj povijesti. A to govori mnogo, s obzirom na njenu prošlost. Radeći sa političkim rukovodstvom na svim stranama koje su, najblaže rečeno, bile problematične, a ponekad i kriminalne, postigli smo kompromisni okvir koji je zabetonirao etničke podjele koje su tada bile na najnižem nivou u istoriji zemlje, omogućavajući svakoj etničkoj grupi da koristi veto kako bi se zaustavio napredak zemlje. Ova “kolektivna odgovornost” je mutirala u “kolektivno izbjegavanje odgovornosti”.

Zavadi, pa vladaj
Lako je sa ove vremenske distance biti kritičan prema ulozi SAD u stvaranju današnje ustavne strukture. I ja to radim, iako je besmisleno vraćati se u prošlost. Svi moramo raditi na iznalaženju ustavne strukture koja će ovu zemlju, nakon dugogodišnjeg zastoja, dovesti u 21. stoljeće.  Ja sam uvjeren da možemo doći do nove strukture koja će zahtijevati od političara  na vlasti odgovornost i za njihove uspjehe i neuspjehe, a građanima svih etničkih grupa omogućiti da žive bolje nego sada.

Danas živimo sa dubokim, vještačkim etničkim podjelama, ne zato što one odgovaraju potrebama građana, već zato što one omogućavaju političkim liderima da se prema svojim biračima odnose po principu “zavadi, pa vladaj”. Vidimo to u Mostaru gdje građani sa obje strane bošnjačko–hrvatskih podjela traže kompromis kako bi živjeli u miru, ali dvije najveće političke stranke su zauzele tvrde položaje u borbi za ekonomski plijen grada.

Korupcija u Mostaru plaši i tjera privatna ulaganja kojima bi se stvarala nova radna mjesta, što je trend kojim se učvršćuje moć vladajućih klika. Građanima koji se usude protestvovati kaže se da bi mogli izgubiti svoje povlaštene poslove u javnom sektoru. Danas je Mostar žarište, a sutra bi to mogao biti bilo koji drugi grad.

U Republici Srpskoj ključa nezadovoljstvo zbog endemske korupcije lidera ovog entiteta, kronizma, dilova kojima se bogate članovi porodice, priča o luksuznim nekretninama u Beogradu i na Kipru, o sudijama RS koji su pritegnuti kako bi ignorisali mito i osigurali da predmeti korupcije nikada ne ugledaju svjetlo dana u sudnicama.  I umjesto da rješava aktuelne probleme, lider RS mijenja temu.

On smišlja lažne priče da bi izazvao strah, neodređeno navodeći da su se tamo neki namjerili da ukinu RS, te podstiče paranoju među građanima.  Najnovije izvrtanje stvarnosti koje dolazi iz Banje Luke tiče se uskraćivanja podrške izmjenama i dopunama Krivičnog zakona na državnom nivou kako bi se počeo primjenjivati Zakon o sprečavanju pranja novca.  Trebamo promisliti i  upitati se ko bi to mogao biti protiv ispunjavanja međunarodne obaveze sprečavanja pranja novca? Besramno je navoditi odbranu RS kao razlog za takvu odluku, jer obični građani u RS žele spriječiti pranje novca kao i svi drugi.
Cinično korištenje etničke politike ovu zemlju vuče unazad. Postalo je uobičajeno gledati kako najbolji i najpametniji mladi ljudi ove zemlje pakuju kofere i odlaze na Zapad u potrazi za poslom. U porodicama svih etničkih grupa postoji generacijska praznina i to ne zato što je to neizbježno. To se događa, jer političko rukovodstvo ove zemlje nije stvorilo ekonomsku klimu u kojoj bi se otvarala nova radna mjesta i zadržali ovi mladi ljudi u zemlji u kojoj su odrasli.

Izborna koreografija
Ovdje je izborna koreografija takva da je potrebno da se vladajuće političke stranke predstave kao sudionici ogorčenih etničkih svađa. Prečesto se u izbornim kampanjama potencira netolerancija. Ali kad nisu izloženi javnosti, lideri se u duhu “bratstva i jedinstva” veoma dobro slažu. Neki od slučajeva o kojima se vode istrage, a o kojima su mediji nedavno izvještavali, pokazuju kako elite nemaju problema da sarađuju preko etničkih linija kada je u pitanju krađa novca iz budžeta.
Istovremeno su neki od tih istih političara uznemireni međuetničkom saradnjom nakon nedavnih poplava. Osuđuju ljude koji su pomagali svojim komšijama druge nacionalnosti, ljude čija hrabrost i humanost prijeti da razotkrije priče o etničkim tenzijama na kojima politički lideri ustrajno grade karijere.
Dobra vijest je da su građani počeli shvatati u čemu je problem. Shvataju da je politički sistem koji slavi etničke podjele taj koji, u sadašnjoj organizaciji, omogućava političarima da budu neodgovorni prema javnosti.  To mora prestati. Da bi se riješio cijeli niz problema, ono što je ovoj zemlji najhitnije potrebno su institucionalne reforme koje promovišu odgovorne vlasti, gdje izbori imaju stvarne posljedice i gdje loši političari  bivaju svrgnuti sa vlasti.
Politički lideri ne smiju biti nagrađivani na osnovu toga koliko dobro mogu stvarati etničke tenzije ili ih retorikom izazivati – niti na osnovu toga koliko dobro mogu “braniti” svako svoju naciju.  Političke vođe treba cijeniti prema broju radnih mjesta koje mogu osigurati i količini prosperiteta. Treba ih cijeniti prema tome koliko kilometara puta mogu popraviti bez “ugrađivanja” ličnih interesa u ugovore o javnim radovima.  Treba ih cijeniti prema tome koliko mogu uraditi da bi bolnice bile u stanju pružiti kvalitetnu medicinsku uslugu i da bi škole kvalitetno djecu podučavale matematiku ili jezik.

Vrijeme je da se eliminiše etnički zasnovana politika koja omogućava korupciju koju je Slobodan Milošević oživio osamdesetih, a koju su politički lideri u ovoj zemlji – Miloševićevi nasljednici – dobili u nasljeđe i koje se još uvijek drže, skoro već dvadeset godina od kraja rata. Ovdje, svakako, moram spomenuti da i u nacionalnim strankama ima poštenih političara, baš kao što i u multietničkim strankama ima nepoštenih političara.

Ja sam ipak optimista, nakon putovanja ovom zemljom i brojnih susreta sa mladim ljudima, jer se građani BiH – u oba entiteta – sve više zgražavaju nad etničkom politikom i neodgovornim sistemom koji je etnička politika pomogla uspostaviti. Ovo je predivna zemlja, čiji pejsaži oduzimaju dah i čiji su stanovnici inteligentni i marljivi, i ako mogu dodati, duhoviti ljudi.  Mnogi koje sam sreo nose u sebi duboku tugu zbog nesretnih životnih okolnosti, a njihovo poštenje i nepatvorenost su impresivni.
Optimista sam, jer je vaša generacija spremna odbaciti mračno doba nacionalizma velikog broja političara koji prodaju prazne slogane dok pune svoje džepove. Vaša generacija zahtijeva odgovorne institucije koje doprinose prosperitetu, a ne etničkim tenzijama. Optimista sam, jer vidim aktiviste nevladinog sektora, novinare, umjetnike, intelektualce, obične ljude, koji se, ma kako usamljeni ponekad izgledali, bore protiv podjela, korupcije i manipulacija.
Nadam se da ćete zahtijevati da se politički lideri fokusiraju na ono što je zaista važno u životu građana: borbu protiv korupcije, otvaranje dobrih radnih mjesta i vraćanje ove zemlje na pravi kurs. Samo uz vaš aktivan angažman i angažman drugih mladih ljudi vaše generacije iz cijele zemlje, pojaviće se pošteniji, odgovorniji i manje korumpiran politički sistem. I taj preporod će konačno uvesti ovu zemlju u 21. vijek.