Nekrolog Momčilu Momi Dragićeviću
Draga Meliha, dragi Ognjene,
Iskreno danas saučestvujemo u vašoj boli. Otišao je Momo…
Poštovani prijatelji Momčila Mome Dragičevića,
Uvijek na rastanku, baš na ovakvim tužnim mjestima, neumitno lebdi ono bremenito i teško pitanje bez ikada dovoljno dorečenog odgovora: čemu život ako je prolaznost neumitna? Ili je možda odgovor, bez konačne utjehe, sadržan baš u onom što je jedino neponovljivo i uzvišeno dato, u samim oscilacijama životnog puta, onog činjenja koje ostavlja mnogostruki trag. Svih nas koji su i sami na proputovanju.
A Momino putovanje započeto je u Trebinju, zavičajnoj Zelenici, i nastavljeno u Sarajevu. To doba prvog i nepatvorenog životnog nazora, doba prostodušnog radovanja boljem svijetu i lijepoj budućnosti, tom prvom životu, bilo je za njega obilježeno humorom, u onoj ekspanzivnoj snazi smiješnog. Kultne emisije Cik-cak, Veče uveče, Momo Dragičević, Rejhan Demirdžić, Rudi Alvađ, proizvodili su emisije milionskog, posvećenog i redovitog slušateljstva na tadašnjem Radiju Sarajevo. Tajna je bila u osebujnom talentu da se proizvede smiješno na način koji se iskrada naporu i pozerstvu, izmiče pravilu, i prkoseći iskače u energije smijeha kao neočekivano. A to je već umjetnost, umjetnost smiješnog i komičnog.
Možda je Momina najveća tajna bila u njegovoj opsjednutosti ljudskim. Jer smiješno jeste najčišće ljudsko, ona posvećenost čovjeku čija ravnodušnost tek treba da se uzburka. A tada i najveće komedije postaju dramatične i dramske, a mnoge drame i dramatična zbivanja tek komični igrokazi. Žig koji je Momo utisnuo u proizvodnji smiješnog, ljudskog zdravlja reklo bi se, tek će sa odmakom vremena biti ispravno valoriziran.
Proizvođači smiješnog najčešće su tužni ljudi. Ne zbog inhibicija ili vlastitih životnih okolnosti. Naprotiv! Već strasti za promjenama i neslaganjem sa nepravdom, poniženjem, nesputanom moći silnika i autoritarnim poretkom. Ta strast je njegov talent nužno usmjerila ka satiri koju je obilato koristio, i za koje je nagrađivan, u izvedbenoj ili pisanoj formi. Umjetnička forma satire i načina preuveličavanja ili potcjenjivanja ostao je njegov cjeloživotni stil. Politički pogotovo.
Drugo životno doba, drugi ovosvjetovni život, onaj koji je rušio temelje nepokolebljivog životnog uvjerenja, antifašizam, odveo ga je u svijet angažiranog novinarstva. Bez imalo patetike može se reći da je vrijeme agresije na BiH i opsade Sarajeva bilo doba herojstva, časti i junaštva Momčila Mome Dragićevića.
Preko talasa Radio Sarajeva iz noći u noć povezivao je i one na prvim borbenim linijama i one razasute po BiH, i one obespravljene i ponižene, i one ranjene, i one nasilno posijane po čitavom svijetu. Uvjerljivost njegove dikcije, iskrenost vokabulara, bile su snažnije od činjenica, postajući glas kojem se vjeruje i koji uliva nadu. I još više, diže snage otpora pred koljačima koji dolaze. Odbio je sve primamljive ponude koje se prebjezima mogle ponuditi, a strah od prijetnji poništavao još snažnijim glasom bosanskog patriotizma.
Momo je dao neosporno velik doprinos i u zemlji i inostranstvu slobodarskom identitetu grada Sarajeva onda kada je to bilo najpotrebnije.
I treći ovosvjetovni život, ovaj poslijeratni, i pored ozlojađenosti nepravednim mirom i post ratnim nepravdama, proveo je časno i dostojanstveno, nikad ne odustajući od svojih antifašističkih nazora i kritike neofašizma u našim današnjim i evropskim okolnostima. Strast u traženju bar mrvice pravde za Gorana Čengića, bila je jednaka strašću traženja pravde za crnogorskog krvnika koji ga je ubio.
Tuga sa kojom ga mi danas ispraćamo nemjerljiva je tuzi dok je baš na ovom mjestu sahranjivao svog sina Bojana.
Ponosio se u svakoj prilici svojom suprugom Melihom, radovao se svakoj lijepoj vijesti od sina Ognjena.
Čast i junaštvo Momčila Mome Dragićevića nije tek usputna nota iz narodnih crnogorskih pjesama već istinski izraz njegovog autentičnog života.
Sretan sam što je Momo od samih početaka do posljednjih dana bio član Predsjedništva Kruga 99.
Dragi Momo, neka ti je lahka bosanska zemlja i časno crnogorsko porijeklo!
Sarajevo, 9.2.24.
Adil Kulenović
About The Author
