Glavni tajnik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine monsinjor Ivo Tomašević reagirao je na kolumnu Nine Raspudića, koja je objavljena 1. novembra u banjolučkim „Nezavisnim novinama“ pod naslovom: “Plenković u BiH i ‘građansko’ junačenje”.

Tekst monsinjora Tomaševića za Katoličku tiskovnu agenciju prenosimo u cijelosti.

Osvrćući se na nedavni posjet predsjednika Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića Bosni i Hercegovini, gospodin Raspudić govori o SDP-u kao „kriptonacionalistima pod građanskom krinkom“ koji „zaslužuju naziv šovinista, jer izvjesne narode očito smatraju maloumnima, nižima“ te pojašnjava da su oni svojevremeno „Hrvatima birali Komšića“, te da njegova „dva mandata sigurno nisu dovela do stabilnije BiH s manje unutarnjih međunacionalnih konflikata“.

Međutim, Hrvate bi, prema njegovom mišljenju, trebalo više „da zabrinjavaju dvije floskule, iskovane u politički korektnom vašingtonsko-briselskom diskursu, koje se i dalje provlače kroz govore dužnosnika iz Hrvatske kada govore o BiH“.

Kao prvu floskulu gospodin Raspudić navodi „tezu o federalizaciji koja se odnosi na cijelu BiH“ te pojašnjava da je „za Hrvate protjerane prije četvrt stoljeća s područja Republike Srpske ugodna bajka o tome da se tu nešto može promijeniti“.

„Kažete lijepo – nema federaliziranja ako ono neće obuhvatiti i RS, a budući da svi znamo da neće i ne može, ostaje zaključak da nema federaliziranja, tj. da ostaje ovakvo stanje koje dugoročno vodi do najprije političkog, a onda i doslovnog nestanke Hrvata iz dvoentitetske, bošnjačko-srpske BiH“, zaključuje gospodin Raspudić.

Podsjeća da je „Daytonski okvir promijenjen nametnutim odlukama visokih predstavnika“ te rješenje vidi u povratku na stanje prije ovih nametnutih promjena, a ne u Daytonu II.

Gospodin Raspudić potom navodi da je „drugi, za preostale Hrvate u BiH pogubni biser, koji na prvu jako lijepo zvuči, onaj o jednakopravnosti Hrvata na teritoriju cijele BiH“ i to naziva „spikicom“ koja „vodi tome da će uskoro Hrvati i tamo gdje su u Herceg Bosni ostali i opstali biti ‘jednakopravni’ i ‘konstitutivni’ taman onako kako su danas u Sarajevu, Banjaluci, Bugojnu ili Derventi“.

Zato smatra da, „gurati u ovakvom institucionalnom okviru opciju da je Hrvat ‘jednakopravan’ u Goraždu kao i u Posušju, ne znači da će time i ona šačica u Goraždu postati svoji na svome, već prije da će onaj u Posušju doći na status kakav ima rijetka hrvatska ptica u Goraždu“.

Stoga zaključuje da hrvatski političar koji, kako kaže, „mantra o ‘jednakopravnosti na cijelom teritoriju BiH’, u stvari govori protiv bilo kakve posebne hrvatske teritorijalne jedinice, što, s ovakvim Izbornim zakonom i načinom izbora Doma naroda, formiranja federalne vlade i izbora članova Predsjedništva, u konačnici djeluje isto kao da ih je pozvao da prihvate status nacionalne manjine“.

Na kraju piše da je „svojim porukama Plenković pokazao kako, nažalost, malo zna o BiH, a što je za njega još poraznije takva politika je u suprotnosti sa javno proklamiranim interesom Hrvatske da se situacija u BiH stabilizira i unaprijedi“.

Smatram svojom obvezom iznijeti svoje neslaganje s ovakvim, više puta javno iznesenim stavovima koji imaju veliki odjek jer gospodin Raspudić, kojeg uistinu cijenim zbog brojnih mudrih rasprava, ima rijetku privilegiju gotovo svakodnevno biti gost Hrvatske televizije te pojavljivati se i u drugim medijima.

Nije i ne smije biti, kako je gospodin Raspudić naziva, „floskula“ ideja o federalizaciji koja bi se odnosila na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Zašto bi to bilo floskula i zašto bi to bilo nemoguće? Zato što trenutna politika u RS to ne želi?

Nisu željene mnoge slične stvari pa su se dogodile. Može se činiti da je to u sadašnjoj političkoj konstelaciji nemoguće. Vlast želi i stvoriti upravo takav dojam. Međutim, svi znaju da se politike mijenjaju i to često puno brže nego se neki, pa čak i najveći stručnjaci nadaju. Koliko su se puta na ovim prostorima promijenile države i politike u prošlom dvadesetom stoljeću?

Tko se sedamdesetih ili osamdesetih godina nadao da će komunizam pasti poput kule od karata iako se činilo da će trajati stoljećima? Nisu li brojni pa i svjetski stručnjaci početkom devedesetih godina smatrali da će moćna JNA sve brzo staviti pod svoju kontrolu pa ipak nije bilo tako?

Zašto je gospodinu Raspudiću stalo uvjeriti ljude da se legalizirana nepravda neće nimalo i nikada ispraviti? Stavlja li se gospodin Raspudić u službu nepravde protiveći se i mogućnosti da se razmišlja i javno govori o ispravljanju nepravde?

Na temelju čega tako kategorički i uporno tvrdi da je „za Hrvate protjerane prije četvrt stoljeća s područja Republike Srpske ugodna bajka o tome da se tu nešto može promijeniti“? Zašto se ne bi moglo puno toga promijeniti? Je li se pokušalo išta promijeniti?

Ako vlast većine ne želi dati potporu povratku, zašto gospodin Raspudić kao Hrvat to ne napiše i ne prozove takvu vlast? Zašto ne govori i ne piše o tome što je vodeća politika u hrvatskom narodu u BiH poduzela da se popravi stanje malobrojnih preostalih Hrvata u toj polovini BiH?

Kako to da gospodin Raspudić, koji piše kolumne za najtiražniji dnevnik u Banjoj Luci, ne piše o poteškoćama s kojima se tamošnji Hrvati susreću? Kako to da se ne u njegovu pisanju ne može čuti glas hrvatskih udruga koje rade na povratku u RS?

Kako bi i pisao kada ih je odavno žive sahranio, a one, koji govore da se za njih treba zauzeti, prozvao osobama koji govore „spikice“ i „bajke“. Zašto ne piše o tome što su vodeći ljudi hrvatske politike u BiH tijekom dvadeset poratnih godina učinili da, i bez federalizacije BiH, Hrvati budu jednakopravni građani u RS i da se vrate oni koji žele bez obzira koliko ih je?

Nastojanje da Hrvati u BiH budu jednakopravni na cijelom teritoriju BiH nije i ne smije biti „spikica“ nego mora nužno biti jedna od temeljnih zadaća prije svih onih koji su izabrani da predstavljaju Hrvate na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine kao i onih koji su njihovi predstavnici u pojedinom dijelu BiH.

Naravno, za sve svoje građane trebali bi se zauzimati svi predstavnici vlasti bez obzira na etničku pripadnost. Nužno je postaviti pitanje jednakopravnosti hrvatskog, ali i svih drugih naroda i građana u cijeloj Bosni i Hercegovini zato što to traži pravda, svi pozitivni ljudski zakoni o čovjekovo dostojanstvo koje ima dijete Božje.

Znači li zauzimanje gospodina Raspudića za hrvatsku teritorijalnu jedinicu istovremeno zauzimanje da se obesprave Hrvati u najvećem dijelu BiH i je li moguća hrvatska teritorijalna jedinica bez da se istovremeno obesprave Hrvati u najvećem dijelu BiH?

Mora li se upravo zato uporno dokazivati da Hrvati uopće ne postoje izvan malog zamišljenog hrvatskog teritorijalnog područja u BiH i mora li se zato uporno Hrvate u najvećem dijelu BiH žive sahranjivati?

Znači li to da Hrvati izvan nekog zamišljenog prostora ne trebaju imati nikakva prava i da moraju nestati ili ih treba žive sahraniti? Ako gospodin Raspudić govori samo u korist većine kada je riječ o hrvatskom narodu u BiH, zašto se protivi logici većine koju u djelo provodi politika RS, a dobrim dijelom pridružuje im se i politika većinskog naroda u Federaciji BiH?

Rat je pokazao, a poraće to i dalje vrlo zorno pokazuje, da podjela BiH samo na etničkom načelu cementira etničko čišćenje i da je put u nestanak drugih i drugačijih na određenom teritoriju gdje su manje brojni što uzrokuje velike nepravde.

Na temelju čega gospodin Raspudić smatra da, kako je naziva, „ona šačica u Goraždu“ nije na svome? Tko ima pravo reći da netko na svojoj rodnoj grudi i u svojoj zemlji nije „na svome“ i za kakvu se to Bosnu i Hercegovinu gospodin Raspudić zalaže?

Budući da sam u poratnom vremenu, s kolegom vlč. Josipom Senjakom, odlazio iz Sarajeva nedjeljom slaviti Svetu misu u Goražde, osjećam svojom dužnošću reći da su se građani i tamošnje vlasti redovito vrlo korektno postavljali prema tamošnjoj malobrojnoj katoličkoj zajednici kao i prema hodočasnicima koji i danas dolaze častiti mjesto gdje su Drinske mučenice položile svoj život iz ljubavi prema Bogu i ljudima.

Tamošnji malobrojni Hrvati su svoji na svome kao i malobrojna katolička zajednica u Foči, Srebrenici…, ali i u mnogim drugim velikim gradovima poput Tuzle, Banje, Luke, Zenice… u kojima je broj Hrvata daleko veći. Zato se treba zalagati da se sadašnje nepravedno stanje promijeni, a na de se cementira.

Također se postavlja pitanje, znači li jednonacionalna vlast ujedno dobru, poštenu i sposobnu vlast koja će iskorijeniti nepravdu i riješiti brojna gospodarska pitanja? Zar je netko dobar, sposoban, pošten, radin, pravedan… samo zato što je Hrvat, Srbin, Bošnjak… Kada bi bilo tako, onda u jednonacionalnim obiteljima, poduzećima, organizacijama… nikad ne bi bilo poteškoća i sve bi savršeno funkcioniralo.

Na više mjesta za gospodina Raspudića navodi se da je dobar poznavatelj prilika u Bosni i Hercegovini. Budući da većinu svoga života, koliko mi je poznato, ne živi u BiH, ne znam na čemu se temelji takva tvrdnja.

Bez obzira na to, smatram da biskupi, kao i mi svećenici, koji cijelog svog života živimo i djelujemo u Bosni i Hercegovini, bolje poznajemo stanje u njoj i da nam je do nje puno više stalo. Nebrojeno puta biskupi u BiH istaknuli su „potrebu rada na svim razinama da svaki narod i svaki čovjek u svakom dijelu Bosne i Hercegovine ima jednaka prava“.

To nisu „spikice“ i „bajke“.

Nužno je da to bude cilj jer rat i poraće pokazuje da vlast većine, iako ne u jednakoj mjeri, obespravljuje one drugačije koji su manje brojni. U isto vrijeme predstavnici vlasti te većine prešutno podržavaju oduzimanje prava sunarodnjacima na teritoriju koji ne smatraju svojim ili ih, poput gospodina Raspudića, žive sahranjuju. Svakome je poznato da na zemlji nema savršene pravde.

U isto vrijeme to nikoga, a posebno ne one koji su u vlasti, ne oslobađa obveze da teže za tom pravdom.

A na tom putu ne može biti rješenje u Bosni i Hercegovini neka, kako je gospodin Raspudić naziva „građanska“ opcija, ali ne može biti rješenje ni unutarnje uređenje BiH samo na etničkom načelu jer bi svi narodi i svi građani BiH bili gubitnici, a ponajviše hrvatski narod kao najmalobrojniji i najviše izmiješan s drugima i drugačijima.

Podsjećam da su biskupi BiH, u dogovoru s pravnim stručnjacima, 29. listopada 2005. dali moguću viziju unutarnjeg uređenja BiH.

Biskupi predlažu: „Sigurno je da će ustavno-pravni položaj hrvatskoga naroda, a samim time i ostala dva naroda u BiH, biti pravednije i kvalitetnije uređen u jedinstvenoj, cjelovitoj i decentraliziranoj državi bez dosadašnje entitetske podjele. Ta snažna decentralizacija Bosne i Hercegovine bi morala ići u dva pravca: prema općinskoj i prema regionalnoj razini vlasti. Vlast na općinskoj razini morala bi biti postavljena proporcionalno po načelu ‘jedan čovjek jedan glas’ i to je razina na kojoj bi se ostvarivala vlast građanskoga društva.

Vlast na regionalnoj ili federalnoj razini bi morala biti limitirana, i to na način da se odredi minimalna zastupljenost svakoga od tri konstitutivna naroda u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Općine kao administrativno-upravne jedinice već postoje i one bi mogle uglavnom nastaviti funkcionirati u sadašnjem obliku dok s regijama to nije slučaj.

Umjesto zadržavanja dosadašnje nezgrapne i nepravedne disproporcije s dva entiteta i deset kantona u jednome od njih, trebalo bi pristupiti preustroju regionalne razine vlasti. Jedan od mogućih modela mogao bi biti sljedeći: Bosna i Hercegovina ustrojena u 4 kantona (odnosno regije, provincije, distrikta, federalne jedinice…): Sarajevski, Banjolučki, Mostarski i Tuzlanski s granicama formiranim po kriterijima ekonomske, prometno-komunikacijske, prirodne, povijesne, geografske i (više) nacionalne naravi.

Uz eventualne korekcije, mogle bi biti preuzete regije kako ih je, za potrebe svoga djelovanja već formirala, primjerice, misija OSCE-a u BiH. Bilo bi, međutim, vrlo bitno odrediti da u svakom od četiri kantona (regije, federalne jedinice itd.) svaki konstitutivni narod mora imati najmanje 30 % udjela u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, (k)ako nikada pripadnici jednoga naroda ne bi mogli nadglasati pripadnike druga dva naroda“.

Ne može biti točna tvrdnja gospodina Raspudića da bez federalizacije entiteta Federacije BiH „ovakvo stanje dugoročno vodi do najprije političkog, a onda i doslovnog nestanke Hrvata iz dvoentitetske, bošnjačko-srpske BiH“.

Ne treba biti posebno mudar da bi se uvidjela činjenica da su zaposlenje, bolja plaća i bolji uvjeti života temeljni razlog odlaska ponajprije mladih ljudi. Kad ne bi bilo tako, onda ti ljudi ne bi odlazili ponajviše u Njemačku i Austriju gdje nema nikakve hrvatske vlasti. Zašto odlaze i brojni mladi i iz Republike Hrvatske, Srbije i brojnih drugih zemalja u bogatije zemlje u kojima nema njihove vlasti? Očuvanje vlastitog identiteta nije nimalo nevažno pitanje.

Međutim, taj identitet se sigurno puno brže gubi u inozemstvu nego u Bosni i Hercegovini. Zato je najvažnije poraditi na otvaranju radnih mjesta i podizanju životnog standarda ljudi. A za to je nužna suradnja i to svih u Bosni i Hercegovini.

Pri tome nužno je omogućiti da svatko može živjeti svoj nacionalni i vjerski identitet za što nije nužno imati vlastiti teritorij i pri tome obespraviti dio drugih i dio vlastitog naroda nego imati mehanizme koji će učiniti mogućim ispravljanje, a ne cementiranje učinjene nepravde.

Bez obzira na uspjeh i broj povratnika, ponosim se svojim kolegama svećenicima, redovnicama i časnim sestrama koji su, čim se ukazala i najmanja mogućnost, pošli u razorene župe i započeli obnovu.

Uspjeh njihova zalaganje bio bi daleko veći da su imali snažniju potporu ne samo predstavnika vlasti onog naroda koji je većinski na određenom teritoriju nego i hrvatskih predstavnika vlasti u BiH. Materijalna i duhovna obnova temelj su opstanka ne samo hrvatskog nego i svakog drugog naroda i građanina u Bosni i Hercegovini.

Prošlogodišnji posjet pape Franje Sarajevu i Bosni i Hercegovini, o kojem je gospodin Raspudić pisao na neprimjeren način, pokazao je da se kroz suradnju svih u ovoj zemlji mogu učiniti mnoge dobre i lijepe stvari. Papa Franjo na prvo mjesto u svojim pohodima stavlja upravo zemlje u kojima žive malobrojne katoličke zajednice.

Zato ću ovaj osvrt završiti njegovim riječima upućenim predstavnicima vlasti u BiH, 6. lipnja 2015. u zgradi Predsjedništva BiH u Sarajevu: „Političari su pozvani na plemenitu zadaću da budu prvi koji će služiti svojim zajednicama, radeći prvenstveno na očuvanju temeljnih ljudskih prava, među kojima istaknuto mjesto ima ono o vjerskoj slobodi.

Na taj će se način konkretnim zalaganjem moći izgraditi mirotvornije i pravednije društvo, u kojem bi se uz pomoć svakoga člana rješavali mnogovrsni problemi iz svakodnevnoga života naroda.

Da bi se ovo ispunilo, prijeko je potrebna stvarna jednakost svih građana pred zakonom, posebno u njegovoj provedbi, bez obzira na njihovu etničku, vjersku ili geografsku pripadnost: tako će se svi, bez razlike, u potpunosti osjećati dionicima javnoga života i, uživajući ista prava, moći će aktivno dati svoj posebni doprinos općem dobru“.

(Vijesti.ba / SB)