Lovrenović: “Hrvatsvo” u BiH je fikcija, fikcija se održava lažima koje proizvode tragedije

SARAJEVO, 15. juna (FENA) – Historičar Dubravko Lovrenović već niz godina se između ostalog bavi i hrvatskim pitanjem u BiH.Tako je i za pristupno predavanje prilikom prijema u ANUBiH izabrao baš ovu temu. I ujedno otvorio niz pitanja.

Razgovarala: Nermina Omergebović

U predavanju nazvanom “Bosanskohercegovački Hrvati: Zamišljena nacija u potrazi za zamišljenom državom” („Nomen est Problem“) Lovrenović se bavio pitanjem identiteta Hrvata unutar BiH.

FENA: Na pristupnom predavanju u ANUBiH između ostalog ste rekli: “U imenu je sadržano sve: od pojedinca do naroda. Jednoj je naciji u BiH na ‘krštenju’ dato pogrešno ime, iz te pogreške nastale su ostale tragične posljedice na kojima se i danas slijepo istrajava”. Možete li pojasniti ovu rečenicu i koje je to “pravo ime”?

LOVRENOVIĆ: Hrvatskim pitanjem- najprije kao znanstvenim, onda i kao političkim – ne bavim se od jučer. U tom kontekstu postavlja se najprije pitanje (pre)imenovanja naroda u naciju: “Kako su bh. katolici postali bh. Hrvati i kakve je to posljedice proizvelo?” Svoju poziciju legitimiram tezom o trovrsnoj pojavnosti hrvatske nacionalne kulture, o tri kulturno-civilizacijska podtipa: mediteransko-romanskom, panonsko-srednjoevropskom i balkansko-orijentalnom. Ovu tipologiju historija književnosti predstavlja trima paradigmama: Augustin (Tin) Ujević – Miroslav Krleža – Ivo Andrić. Njihove preokupacije, teme, način elaboracije, jezik – konačno: stil – koliko god slični, suštinski se međusobno razlikuju. Legitimiram je i razumijevanjem nacionalnog identiteta, ne kao prirodne datosti nego kao proizvoda ideološko-kulturalnih i crkvenih elita. Nacionalni identitet konstruirani je identitet podložan dekonstrukciji. Konačno, svoje polazište legitimiram egzaktno dokazivim skepticizmom u odnosu na integralno hrvatstvo: za razliku od mediteransko-romanske i panonsko-srednjoevropske, balkansko-orijentalna komponenta hrvatske kulture, osim pod NDH (1941.-1945.), uz zločin i genocid kao popratne pojave, nikad nije bila obuhvaćena političkim pojmom Hrvatske.

Ovdje se postavljaju pitanja: u kakvim je političkim okolnostima kroatizirana balkansko-orijentalna inačica današnje hrvatske kulture? Kako je bosanskohercegovačko- povijest, jezik i kultura – postalo hrvatsko?

Svoj metodološki postupak temeljim na tipologiji nastanka suvremenih nacionalnih država profesora Metzeltina: Osvješćivanje; Teritorijalizacija; Historizacija; Standardizacija i historizacija jednog nacionalnog jezika; Kanonizacija teksta; Institucionalizacija; Posredovanje; Globalizacija.

Kada se uz ove znanstvene orijentire pređe put hrvatske nacije u Bosni i Hercegovini dug nešto više od jednoga stoljeća, dođe se do jedinog logičnog zaključka, naime da zamišljena hrvatska nacija političkog katolicizma i pravaškog svehrvatstva nije našla svoju mitsku zamišljenu hrvatsku državu. Našla je ono što nije tražila: državu Bosnu i Hercegovinu.

Imajući sve to u vidu dolazi se do izvornoga imena: bosanskog i hercegovačkog. Jedino ona odgovaraju stvarnoj državi: Bosni i Hercegovini. U čemu je problem: Bili smo Bosanci i Hercegovci, postali smo Hrvati, sada je ponovo red da postanemo ono što smo oduvijek i bili. Na jednom vitražu sarajevske katedrale podignute 1889. piše: “Darovali katolici Bošnjaci Sarajeva”.

Postavimo i ovo pitanje: Koje su to svete vrijednosti što ih je hrvatstvo tokom stotinu i nešto više godina u Bosni i Hercegovini postavilo kao neupitan kriterij? Koje su to nacionalne „dogme“ da ih se ne bi moglo dovesti pod znak pitanja?

FENA: Do kakvih ste rezultata došli istražujući tu temu?

LOVRENOVIĆ: Sudbina hrvatske integralne nacionalne ideologije u BiH ocrtava se u višekratnom raspadu povijesnih kontekstâ, ne samo onoga u kojemu je nastala – austro-ugarskog (1878.-1918.) – nego i ostalih u kojima se razvijala i doživljavala svoje nužne metamorfoze: Kraljevine Jugoslavije (1918.-1941.), Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.) i Socijalističke Jugoslavije (1945.-1991.). Posljednji u ovom nizu – okvir međunarodno priznate države BiH od 1992. – definiran je Dejtonskim mirovnim ugovorom iz 1995. i otvoren je za sve scenarije. To znači da se jedan, u osnovi konfesionalni, koncept nacije, nastao u jednom vremenu, za tadašnju „upotrebu“, nastojao i još se nastoji primijeniti kao univerzalan u svim vremenima. Tu, zapravo „Nomen“ postaje „Problem“.

Svih tih pet političkih režima, bilo tuđinskih bilo otuđenih, više ili manje nedemokratskih i represivnih, uvijek su iznova aktualizirali pitanje preispitivanja i novoga definiranja jednom uspostavljene identitarne matrice. Zato se nameće pitanje: šta je, u svakom od navedenih državnih režima, u BiH značilo hrvatstvo i biti Hrvat? Odgovor na postavljeno pitanje složen je i u isto vrijeme mora računati s više povijesnih konstanti i varijabli. To kako su dva ključna hrvatska mita – onaj o predziđu kršćanstva/Europe, u međuigri s motivima mosta i raskrižja, te onaj o „granici na Drini“- doživljavala svoje metamorfoze i reinterpretacije jedan je od putokaza za odgovor na postavljena pitanja. Međutim, svi odgovori moraju poći od jedne kapitalne činjenice: poput Srba i bh. Hrvati „svoju su matičnu naciju našli izvan zemlje u kojoj su živjeli i željeli su se ujediniti s njom“. To je pak, u političkom smislu, hrvatsku naciju u BiH učinilo „separatističkom“ s bosanskog i „unitarističkom“ sa svehrvatskog stajališta. Između tih krajnosti teško je živjeti.
Ako je riječ o konstantama bh. hrvatstva koje su preživjele sve političke režime i sve kataklizme onda je ova, uz katoličku vjeru, najizrazitija. Dok je žilavo bosanskohercegovačko katoličanstvo, čak i u izrazito nepovoljnim povijesnim okolnostima diskriminacije i demografskih gubitaka biološki opstajalo i čak se regeneriralo, težnja za ujedinjenjem s Hrvatskom nikad nije našla čvrsto tlo pod nogama, šta više u pravilu je proizvodila teško popravljive političke i moralne štete. Zato se, između ostalog, današnje “Hrvatsko pitanje” čini toliko složenim i – nerješivim. A stvarno, nije tako. Opet smo na početku: Ime! Hrvatsko ime – bosanska sudbina. Jedno se s drugim ne “rimuje”. Preimenovanje bosanskohercegovačkih katolika u bh. Hrvate katolike, pokazuje to povijesno iskustvo duže od jednog stoljeća, ispostavilo se krajnje problematičnim i za isti taj – ni narod, ni naciju – preskupim luksuzom.

FENA: Bliži se vrijeme izbora, predizbornih kampanja, a ove kampanje nerijetko karakteriše “potraga za pravim Hrvatom”. A stiče se utisak da samo jedna politička partija ima apsolutno pravo na tog i takvog “pravog Hrvata” koji je podoban da bude u svim organima vlasti.

LOVRENOVIĆ: Stanje je upravo takvo kakvim ste ga opisali i ono, na svoj način, govori o imenu, odnosno “pogrešnom imenu”. Raskid s poviješću, onako kako se odigrao koncem XIX. i početkom XX. stoljeća, ostavio nam je u naslijeđe “hrvatsko” umjesto “bosanskohercegovačkog pitanja”. U međuvremenu je to “pitanje” evoluiralo u pitanje političke ravnopravnosti, i inače rak-ranu bosanskohercegovačkog društva i svih političkih uređenja u kojima se BiH nalazila ili se nalazi. To ključno pitanje – pitanje političke ravnopravnosti u BiH – “riješio” je Dejtonski mirovni ugovor iz 1995. tako što je samo legalizirao ratom nastale tzv. realitete. U toj podjeli prava bh. Hrvati su, kao najmalobrojniji, prošli najgore. Naime, retrogradna pravna konstrukcija o “tri konstitutivna naroda” i procentualnoj “etnodemokraciji” problem ne samo da nije riješila nego ga je dodatno usložila.

Pri svemu tome treba praviti razliku između pripadnika tzv. političkih elita, koje hedonistički koriste sve privilegije “etnodemokracije”, i običnih ljudi koji žive isključivo od svoga rada.

U taj kontekst treba staviti i potragu za “pravim Hrvatom” koja nije ništa drugo nego potraga za članom svoga gremija koji će sutra bespogovorno izvršavati “radne naloge” partijskog centra, dakako sve “u ime naroda” kojemu je ostalo da se valja u blatu etnonacionalizma. Katolička crkva, posebno njezina hijerarhija, morala bi napokon progovoriti o ovoj anomaliji.

FENA: Desio se raskol između dva HDZ-a? Da li će HDZBIH istrajati na pravovjernosti Hrvata i okretanju ka „matičnoj domovini“ ili će se pak HDZ1990 ipak “malo više okrenuti” ka BiH?

LOVRENOVIĆ – Ni jedan od dva HDZ-a ne trebaju o tom pitanju, o pitanju “okretanja matičnoj domovini”, bilo šta više činiti, naime sve je već “učinjeno” tako da su, imajući u vidu rat i poslijeratno razdoblje, bh. Hrvati definitivno, više psihološki ali i politički, postali narod- dijaspora, kako ih je imenovao (ili bi možda bolje bilo reći: ismijao) Tuđmanov ustav. Nijedno “malo više okretanje ka BiH” najprije nije moguće, drugo samo po sebi ne donosi ništa. Da budem malo ironičan: Ili si “okrenut”, ali nisi, ne može se biti “malo više”. Još je to jedan među pokazateljima da je na “krštenju”, koncem XIX. stoljeća, nacionalnom “djetetu” dato pogrešno ime. Ukratko: Nije više moguće biti i živjeti u državi BiH (ma kakva ona bila) na premisama političkog katolicizma i pravaštva jednog davnog vremena, uza sve njihove pozitivne strane. Najtragičnije je to što se i nakon najnovijih povijesnih iskustava pitanje nacionalnog identiteta uopće i ne postavlja kao problematično.

FENA: Rekli ste i između ostalog: “Ne želim biti – ni nominalno – dio “etnobajke” o izmišljenim bosanskim Hrvatima “od stoljeća sedamnaestog”, isto tako objektom straha o “iseljenju ili asimilaciji”, “opredjeljenju ili istrebljenju” rekao bi HDZBiH, a njihovim protagonistima želim sretan put u budućnost u kojoj će i dalje tvrditi da je Zemlja “ravna ploča”.

LOVRENOVIĆ – Osim na vlastitu štetu, i po cijenu licemjerja, više se ne može biti Hrvat u Bosni i Hercegovini! Ukratko: „hrvatstvo“ u Bosni i Hercegovini je fikcija, fikcija se održava lažima koje proizvode tragedije.
Ovako je to 1994. na osnovi vlastitog ratnog iskustva, opisao jedan Varešak, pripadnik HVO-a: “Poručujem vam da za nas života nema nigdje drugo nego u našem Varešu. Gdje god dođemo mi smo ljudi drugog reda, za Hercegovce Bosanci, za Hrvate u Hrvatskoj opet Bosanci”. Taj čovjek platio je visoku cijenu hrvatstva po svaku cijenu.
Za današnje okolnosti vrijedi formula: Novo državno-političko ozračje – novi nacionalni tekst. Svaka, ili gotovo svaka nacija, zbir je povijesnim mijenama oblikovanih komponenti: etničkih, regionalnih, kulturoloških, religijskih, političkih. Fragmenti se vremenom, pod unutrašnjim i vanjskim pritiskom, često tek stjecajem okolnosti, stapaju u cjelinu pri tome ili gubeći svoje izvorne osobine ili, češće, zadržavajući ih. Tako nacija živi u stalnoj unutrašnjoj napetosti: imperativ nacionalnog traži „jedinstvo“, vitalna energija dijelova teži vlastitoj prepoznatljivosti u ukupnom nacionalnom mozaiku. Odnos između nosilaca i objekta autoriteta – da li demokratske naravi ili u totalitarnoj državi – kojim se legitimira nacija od presudnog je značaja. Razlika je u tome što se „s demokratskim autoritetom može poistovjetiti, umjesto da se mora zadovoljiti pukim participiranjem“, dok se u totalitarnom sustavu postavlja jedino pitanje odnosa „između onoga koji je rođen za naređivanje i onoga koji je rođen za poslušnost.“ Ako se podloženi ne može poistovjetiti s totalitarnim autoritetom njegov je izbor unaprijed određen i sveden na to „da svoju sreću nalazi u radosnom potčinjavanju volji moćnijeg, da participira u njegovu sjaju ukoliko se ne može poistovjetiti“.

Nedavne nagle promjene u unutarnjim i/ili međunarodnim granicama vezane za pad Berlinskog zida 1989. raspad Jugoslavije i novo preoblikovanje nacionalnih/etničkih grupa rezultirali su u „novom raskoraku između kulturalnih i političkih granica“.

Nakon što je teritorijalna država ostvarila neovisnost od starog, osloboditeljskog i ujedinjujućeg nacionalizma, ostale su samo „neotkupljene manjine izvan granica nacionalne države“. Jedna je to u nizu sukcesivnih promjena praćenih tokom zadnjih stotinu i više godina promjenom državnog okvira, od Osmanskoga carstva do današnje Bosne i Hercegovine. Problem se usložnjava time što je svaki sljedeći politički režim predstavljao negaciju prethodnog, tako da se započeti procesi nisu mogli dovršiti odnosno rezultirati demokratskom političkom kulturom.
Tek u posljednjem od tih političkih sustava skrasili su se bh. Hrvati od 1992. u državi s političkim središtem u BiH. To, međutim, proizvodi dihotomiju budući da je politički identitet bh. Hrvata modeliran prema obrascu „matere-zemlje“, u novije vrijeme tezom o „rezervnoj domovini“. Otud pitanje: da li i dalje slijediti stoljetni nacionalno-vjerski integralni obrazac političkog identiteta ili ga iznova osmisliti sukladno postojećim okolnostima? Drugim riječima: da li je moguća identifikacija i s predhrvatskim slojem vlastite kulture kao nosivim stupom ukupne nacionalne kulture? Odgovore na postavljena pitanja svaki pojedinac treba dati sam za sebe.

FENA- Da li je realan scenarij da se Hrvati, Bošnjaci i Srbi u nacionalnom smislu izjasne kao Bosanci i Hercegovci? I koliko je realno da jedan privremeni, a čvrsti okvir kao što je Dayton “padne”?

LOVRENOVIĆ- To da se u neko (ne)dogledno vrijeme bh. Srbi, Bošnjaci i Hrvati u značajnijem broju izjasne kao nacionalni Bosanci i Hercegovci nije realan scenarij niti ga očekujem: tu su politički realiteti, geopolitika, ravnoteža sila, tranzicijski interesi. Međutim, diktirana politička stvarnost nije naša jedina stvarnost. Postoji naime i ona stvarnost koju sami kreiramo, neovisno o velikim silama, geopolitičkim mapama i “salvetama”. Zato sam govorio o “svom” rješavanju nacionalnog pitanja, jer sam predugo a bezuspješno “rješavao” “Hrvatsko pitanje” koje se, slijedeći osnovne logičke postulate (a gdje su tek ostali) kao takvo ne može riješiti. Naime može na jedan jedini način, prema formuli: “Hrvatsko pitanje” – Bosanski (Hercegovački) odgovor. Secundum loca et tempora: Koncem XIX. i početkom XX. stoljeća – slijedeći evropski princip – smo se kroatizirali, sada, početkom XXI. stoljeća – ponovo: Secundum loca et tempora: ponovo prema evropskom principu – trebali bi se nacionalno bosnizirati.
Zato ću u odgovor na Vaše pitanje uključiti Stanka Lasića (“Autobiografski zapisi”): Nacija koja živi u kulturi i smjera kulturi, živi u volji i dinamici koja se oslanja na tradiciju, a gradi budućnost. Zato kulturi treba sve podrediti, ona je najviši oblik života jednog naroda, jednog individuuma. Država je narodu potrebna, ali ne da mu bude fetiš, nego da bude u funkciji kulture. Kulturna nacija bez države opstat će i dobiti jednoga dana državu, nacionalna država bez kulture potkopava svoje temelje i može lako nestati […] Za svaki je narod bitno da može sebe dovesti u pitanje, da sebe vidi okom Drugoga. Dakle, snaga je nacije u njezinoj kulturi, u sposobnosti trajne kritičke negacije.
Ima samo jedan mali problem: neko reče da u BiH ne prolaze jedino logična riješenja!

FENA: “Zalažem se za novu ‘politiku’ historiografije primjerenu novom nacionalnom identitetu, za koncept Healing history (ography) – za terapijski postupak ‘liječenja’ od hereditarno shvaćene nacije.” Kako to ostvariti i šta tačno podrazumijeva?

LOVRENOVIĆ : Lapidarno kazano, na tragu Lasićevih opservacija: najprije dovesti sebe u pitanje, vidjeti sebe okom Drugoga. Na Kraju kojim, u svim pojavnim oblicima, caruju Praznina i Baznađe, nakon iznevjerenih očekivanja – jedine sigurne konstante povijesti, koja obično dolazi poput poštara s telegramom sućuti – pokušaj „trajne kritičke negacije“. Temelji starih, činilo se vječnih nacionalnih „dogmatskih“ uporišta, pokazali su se nestabilnim, zato šaljem „reklamaciju“ na adresu „izvođača radova“. Garantni rok naciji nije istekao – tako bar tvrde oni „“bolje“ upućeni, što znaju i jučer i danas i sutra. Zvjezdoznanci zagledani u zodijak nacije koji daju pitijske odgovore na životno lažna pitanja. To stanje duha slikovito je opisao dr. Ivan Markešić: “Blago pokvarenjacima na vlasti, oni će baštiniti Hrvatsku!” Također: “Dok je nas pokvarenjaka bit će i Croatiae”. Na sceni je Novi Tisućljetni Hrvatski Čovjek: Konvertibilno-tranzicijski: “Homo Croatiae”.
„Zgrada“ nacije čini se monumentalnom, trajnom, ali njezinu čvrstinu treba ispitati. Vidljive su na njoj pukotine laži, ideologije, natražnjaštva, klerikalizma, bolećive sentimentalnosti, cinizma, lopovluka, „filozofije“ pošto-poto. Stavljam zato odgovarajuće „instrumente“ u njezine pukotine koji će pokazati isplati li se sanacija? „Održavanje“ nacije trajan je proces, nakon preliminarnih ispitivanja upućujem „Reklamaciju“ na adresu „Nacije“. Je li to što se jednom dogodilo nešto što određuje sve naše živote – do Vječnosti. Jesu li to neupitne vrijednosti – transgeneracijsko naslijeđe koje nam je suđeno još dok smo bili u majčinoj utrobi? Nešto kao Pravila službe Naciji!

Da li je nacija tek prošireni rodovski kolektivitet – “kolhoz” – koji živi „umirujući vlastito poniženje provincijalnim sanjarijama (C. Miłosz). Odan zlu znanju, gorem od svakog neznanja. Neoliberalni kapitalizam, ali ne samo on, diskreditirao je većinu naših dojučerašnjih znanja i primorao nas na drukčije čitanje knjige Povijesti. Na ovom tragu razmišljam o „ljekovitoj“ historiografiji. Kako od nas samih napraviti svoje najveće prijatelje a ne neprijatelje?

FENA – Kako se bliže izbori počinju i priče o ugroženosti svih naroda/nacija na tlu BiH?

LOVRENOVIĆ: To je jeftina propaganda “selektivnog populizma”, na koju nasjedaju naivni, kako je opisuje Umberto Eco u svom eseju o fašizmu. “Za fašizam” – kaže Eco – “individue kao individue nemaju nikakva prava, dok je narod, naprotiv, shvaćen kao kvalitet, kao monolitni entitet koji izražava zajedničku volju (…) U budućnosti [koja je već počela] nas čeka jedan televizijski ili internet-populizam u kojem će emocionalna reakcija neke odabrane grupe građana biti prihvaćena kao glas naroda.” Bosna i Hercegovina: pozornica neofašizma. “Neofašizam u etno-fraku” naslov je izvrsne knjiga Esada Bajtala koji opisuje našu stvarnost kao “bljutavi zadah velikodržavnih etno-kaljuža”. U najkraćem, kaže Bajtal: “Projektovano bezumlje,”, “govor o nebitnom [kao] laganje samog sebe”, “znanje u službi neznanja”. Od tih retrogradnih pojava, u međuvremenu etabliranih kao društvenih i prestižnih vrijednosti, ugroženi su, ne narodi, nego svi oni koji još njeguju kritičko mišljenje.

FENA: Jedna od stalnih predizbornih priča je i ona o majorizaciji Hrvata. Tako se potegnu priče o hrvatskom jeziku (koji se “razlikuje” od bosanskog pa se ne “razumije”!), o pravom Hrvatu koji bi bio član Predsjedništva.

LOVRENOVIĆ: Bh. Hrvati su od Bošnjaka, gdje god je to moguće, majorizirani u Federaciji BiH, a u Republici Srpskoj ih nema pa i ne mogu dospjeti u poziciju da budu majorizirani. Isto tako međutim, svugdje gdje je to moguće, majoriziraju Hrvati Bošnjake. U Republici Srpskoj ozakonjena je majorizacija Srba nad svima ostalima. To je izravni refleks podaničke i parohijalne političke kulture koju BiH baštini iz svoje cjelokupne povijesti. U taj kontekst treba staviti pitanje o ugroženosti Hrvata u BiH.

Nakon triju dekonstrukcija koje su doživjeli u Bosni i Hercegovini – Tuđmanove koja ih je pretvorila u dijasporu Republike Hrvatske, Herceg-Bosanske koja ih je izdvojila iz primarnog pravnog sustava BiH te Petritcheve iz 2001. (princip: 8-5-3), logično je i neizbježno da su bh. Hrvati institucionalno marginalizirani i majorizirani. Međutim to je i rezultat svehrvatski vođene i dirigirane politike “etnoprocenata” koja je, sa svim navedenim “studijama izvodljivosti”, bh. Hrvate dovela u politički ćorsokak “neizvodljivosti”.

Pitanje “pravog Hrvata” kao člana Predsjedništva BiH na jednoj strani jest pitanje političke ravnopravnosti bh. Hrvata, ali s druge strane je, barem u istoj mjeri, pitanje zastupljenosti određenih stranačkih struktura otuđene moći u političkim centrima odlučivanja koji sa stvarnim životom građana (Hrvata) imaju malo dodirnih tačaka. To je, u našim pretpolitičkim uvjetima, najprije elitističko i nacionalističko, a tek onda svako drugo pitanje. Može li neko na tom fonu dati odgovor na pitanje: Šta je bitno za Hrvate u BiH bilo bolje kada je član Predsjedništva BiH bio Dragan Čović u odnosu na to kada je tu funkciju obnašao Željko Komšić? Jesu li se u prvom slučaju Hrvati, u cjelini i pojedinačno, osjećali imalo “konstitutivnijim”?

O jeziku kada je riječ, naša se lingvistika (južnoslavenska) još temelji na prevaziđenim romantičarsko-nacionalističkim idejama s kraja XVIII. stoljeća, prema kojim svaki narod mora imati svoj jezik da bi to i bio. Zato su političke elite u bivšoj Jugoslaviji s tom krivom predodžbom krenule u pravljenje samostalnih država, a da bi one takve i ostale, odnosno da bi te iste elite bile to, simboličkoj i identitetskoj jezičkoj funkciji daje se primat. Kao što je u srednjem vijeku filozofija bila sluškinja teologije, današnja je lingvistika sluškinja ideologije, stoga se svako pitanje o jeziku, bilo kojem na južnoslavenskom prostoru, mora pristupiti u tom kontekstu. A posebno je pitanje o nekoj kao ugroženosti jezika. Jezik kao sredstvo komunikacije naime ne može biti “ugrožen”, on to postaje kada njegova standardizacija ne služi jeziku nego politici, odnosno demonizaciji malih razlika.
Zato je ovo vrijeme raznih (re)standardizacija, između ostalih i onih koji se tiču jezika i historiografije. Vrijeme je i uvođenja “novogovora” kako ga je opisao Orwell, na primjer riječi “lingvocid”. Vrijeme je “zaposjedanja” katedri koje diktiraju tzv. nacionalnu jezičnu politiku kao logističku podršku nacionalnim strankama.

FENA: Šta očekuje hrvatske stranke na idućim izborima?

LOVRENOVIĆ: U najkraćem, posebno kada je riječ o HDZBiH, očekuje ih pobjeda. Na idućim izborima političke stranke hrvatskog predznaka u BiH očekuju “kvalitetno” i višekratno prevareni i obeščašćeni hrvatski birači, koji će im i ovaj put dati svoju punu podršku. Vjerujem da neće biti mali broj Hrvata koji će apstinirati od izbora, ali to u bitnom neće dovesti u pitanje izborni rezultat.
Kao naručen za ova predviđanja, dolazi mi telefonski poziv jednog Hrvata iz Centralne Bosne. Čovjek živi u tzv. hrvatskoj većinskoj sredini, donedavno je bio više nego “lojalan” Hrvat. Očito je da to više ne ide. Ukratko – kaže čovjek: “Smučilo mi se hrvatstvo”. Naravno, neće (prvenstveno iz egzistencijalnih razloga), to javno reći, ali sam prilično siguran da bi nepremostivu dihotomiju između izvornog (bosanskog) i eksternog (hrvatskog) identiteta na ovaj način mogao opisati daleko veći broj pojedinaca koji i dalje šute. Ipak – kreće(mo) se naprijed, ispod kože progovora istinska muka koja traži odgovor na pitanje: “Tko sam i što sam”? Nomen est Omen ili Nomen est “Problem”.