LAŽI NE MOGU POSTATI ISTINE - ODGOVOR NA TVRDNJE O PRAVNOM SUBJEKTIVITETU RS

Reakcija Kruga 99

na tekst: Каран: Знање има границе, незнање нема; Истином лако оголити лажи двојице залуталих дјечака, Каран: Знање има границе, незнање нема; Истином лако оголити лажи двојице залуталих дјечака (rtrs.tv), od17.05.2024.

LAŽI NE MOGU POSTATI ISTINE

ODGOVOR NA TVRDNJE O PRAVNOM SUBJEKTIVITETU RS

Nedavno je na stranici RTRS objavljen autorski tekst izvjesnog Siniše Karana, osobe koja sebi pripisuje navodni status profesora ustavnog prava, pod naslovom “Znanje ima granice, neznanje nema; istinom lako ogoliti laži dvojice zalutalih dječaka“. Nemamo namjeru braniti one koje Karan naziva “zalutalim dječacima“ (inače, riječ je o članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Denisu Bećireviću, i njegovim saradnicima; stoga, neka se njihovom odbranom bavi Bećirovićev kabinet). Ali, ne možemo dopustiti da se neko kome su preci bili toliko karani, da im je to postalo i prezime, sprda sa pravnim i historijskim činjenicama i da prijesne laži proglašava ‘istinama’. Naravno, kojekakvi karani sami po sebi nisu bitni i ne bismo na njih traćili vrijeme, kada navedeni tekst ne bi bio sveobuhvatan zbir pravnih falsifikata koje u svojoj pravnoj mitologiji koristi vlastodržačka ekipa u Republici Srpskoj i koje iznosi sa ambicijom da stvori osnovu za otcjepljenje RS od Bosne i Hercegovine. Kao takav, ovaj zbir zaslužuje sveobuhvatan odgovor, u kojem će svaka pojedinačna laž biti dekonstruirana.

U prvom dijelu, pod nazivom “Istina o suverenitetu“, navodni ‘profesor’ prvo iznosi sljedeću laž: “Deklaraciјom o proglašenju Republike srpskog naroda u BiH 9. јanuara 1992. godine nastala јe srpska država na prostoru tadašnje Sociјalističke Republike BiH, kasniјe preimenovana u Republiku Srpsku BiH i, zatim, u Republiku Srpsku, kao odgovor na nelegalne i nelegitimne težnje muslimana (tada sebe јoš nisu nazivali Bošnjacima) i Hrvata da cјelokupnu teritoriјu BiH otciјepe od SFR Јugoslaviјe.“ Ukoliko je 9. januara 1992. godine postojala Socijalistička Republika BiH (iako je u tom trenutku republika o kojoj se radi zvala Republika Bosna i Hercegovina, što autor ne zna, ili glumi da ne zna), u njenom Ustavu, kao ni u Ustavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, nije postojala mogućnost proglašenja nove države na teritoriji R BiH. Također, proglašavanje države koja ne posjeduje nikakvu teritoriju samo po sebi predstavlja pravnu besmislicu. Dakle, ova deklaracija predstavljala je ne samo nelegalan akt, za koji su počinioci morali krivično odgovarati, nego i pravni apsurd. No, umjesto da budu uhapšeni od strana tadašnjih vlasti u R BiH zbog narušavanja ustavnog poretka, Karadžićeva i Krajišnikova kriminalna grupa, uz pomoć trupa JNA i Srbije i Crne Gore, započela je vojnu agresiju u cilju etničkog čišćenja i stvaranja etnički ‘čiste’ teritorije za takvu ‘državu’. Nema potrebe naglašavati da je počinjeno etničko čišćenje, u kojem je na tlu BiH pobijeno više od 100.000 ljudi, proglašeno ratnim zločinom od strane Internacionalnog tribunala u Haagu, što znači da je i ovaj dio operacije ‘stvaranja države’ proglašen u potpunosti nelegalnim i podložnim krivičnom gonjenju.

Navodni ‘stručnjak za ustavno pravo’ zatim iznosi i još veći, do sada neviđen pravni nonsens: “Ovom deklaraciјom јasno јe definisano da srpski narod u BiH želi da ostane u sastavu SFR Јugoslaviјe kao njena federalna јedinica, a što јe i potvrdio na plebiscitu održanom 9. i 10. novembra 1991. godine.“ U kojem pravnom sistemu, u kojoj pravnoj logici, ‘narod’ može postati, a kamoli ostati, ‘federalna jedinica’?! Bilo gdje na svijetu, u bilo kojoj federaciji, federalnu jedinicu čini jasno razgraničena teritorija, a ne bilo kakav ‘narod’ kome se ne mogu odrediti ni najgrublje konture, jer živi potpuno izmiješan sa drugim ‘narodima’! Također, u kojoj logici je moguće da ‘narod’ potvrđuje deklaraciju na plebiscitu, iako je prvo održan plebiscit (u novembru 1991. godine), a deklaracija donijeta naknadno (u januaru 1992. godine)?! Povrh svega, na temelju kojeg pravnog akta i koje pravne logike je mogao biti održan plebiscit bilo koje etničke grupe, bilo kojeg ‘naroda’, ukoliko takva opcija nije postojala u Ustavu R BiH, niti u Ustavu SFRJ, a takav plebiscit ne postoji ni kao presedan u pravnoj praksi drugih država?! Jer, na svim historijski poznatim plebiscitima oduvijek su se većinski izjašnjavali stanovnici određene teritorijalne cjeline, bez obzira na njihovu etničku pripadnost; nikada se nije izjašnjavala pojedina etnička grupa. Jer, kao takva, etnička grupa – za razliku od teritorijalne cjeline i njene populacije – ne predstavlja pravnu kategoriju ni u jednom pravnom sistemu i stoga ne posjeduje pravo na izjašnjavanje putem plebiscita.

Napokon, tvrdnja da je “Republika Srpska posebno definisala pitanje teritoriјalnog razgraničenja sa političkim zaјednicama drugih naroda BiH, kao i razrјešenje drugih međusobnih prava i obaveza, na način da se to pitanje izvrši mirnim putem i dogovorom, uz uvažavanje etničkih, istoriјskih, pravnih, kulturnih, ekonomskih, geografskih, komunikaciјskih i drugih bitnih kriteriјuma i uz poštovanje principa i pravila međunarodnog prava“ predstavlja ne samo najdrskiju laž, nego i ljudskom umu nepojmljiv cinizam, s obzirom da je tim “mirnim putem i dogovorom“ pobijeno preko 100.000 žrtava, te da su za taj “mirni put i dogovor“ počinioci osuđeni na doživotne i višedecenijske kazne.

Sve ovo svjedoči kakva je istina o suverenitetu Republike Srpske: ova tvorevina etničkog čišćenja nema nikakvo pravno, nego samo protivpravno utemeljenje. Njen pravni život počinje tek sa Dejtonskim mirovnim sporazumom. U tom smislu, ona nije na Dejtonskoj mirovnoj konferenciji mogla unijeti nikakav pravni subjektivitet u ‘novu državu’, kako to tvrdi autor ove gomile laži, o čemu najbolje svjedoči činjenica da je Dejtonski mirovni sporazum u njeno ime potpisao Slobodan Milošević, tadašnji predsjednik Srbije. Naravno, moglo bi se raspravljati i u kojem kapacitetu je tada nastupao Milošević, s obzirom da Republika Srbija 1995. godine nije postojala kao suverena i nezavisna država i nije imala međunarodno priznanje. Takav status imala je Savezna Republika Jugoslavija (čiji predsjednik je tada bio Zoran Lilić), u kojoj je Srbija bila jedna od dvije federalne jedinice, zajedno sa Crnom Gorom, te je kao takva SRJ i nastupala kao jedna od strana-potpisnica u Dejtonskom mirovnom sporazumu. Da je Republika Srpska postojala kao pravni subjekt prije njene legalizacije u Dejtonu, da je zaista legalizirana 9. januara 1992. godine kada je još postojala SFRJ, to bi značilo da je starija i od Savezne Republike Jugoslavije i od Republike Srbije, kao njenog dijela. A kada bi to bilo tako, kako bi onda Milošević i Savezna Republika Jugoslavija mogli nastupati u ime Republike Srpske?!

U drugom dijelu, pod nazivom “Istina o kontinuitetu“, autor pokušava da pokaže da postoje dva različita viđenja o kontinuitetu “Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine“: “Razlika se ogleda u tome da se tamo negdјe smatra da postoјi kontinuitet Sociјalističke Republike BiH, dok mi u Republici Srpskoј smatramo da јe raspadom bivše Јugoslaviјe nestala SR BiH, a nastala BiH kao nova država koјa јe prvi put dobila svoјu državnost 21. novembra 1995. godine.“ No, ukoliko je bivša Jugoslavija nestala “raspadom“, kako to ovaj ‘stručnjak’ ovdje tvrdi, to znači da nije nestala “otcjepljenjem“ pojedinih republika (uključujući i R BiH), kako on to prethodno tvrdi u gorenavedenom citatu. To što neko ko navodno predaje ustavno pravo ne razlikuje “otcjepljenje“ od “raspada“, i što je upravo neko takav izabran od vlasti u RS da uobliči njihove ‘pravne’ argumente, najbolje svjedoči o tome kakva je pravna valjanost i težina tih argumenata. Pored toga, ovaj vrli ‘stručnjak’ bi trebalo da zna da u vrijeme raspada SFRJ zvaničan naziv buduće nezavisne države nije bio “Socijalistička Republika BiH“, nego “Republika Bosna i Hercegovina“. Napokon, mogu oni u RS, na čelu sa navedenim ‘stručnjakom’, koliko god žele smatrati da je Republika BiH nestala raspadom SFRJ, ali “tamo negdje“ – a to nije ni Sarajevo, ni Federacija, nego sam Dejtonski ustav, Član 1 – jasno piše:

“Continuation. The Republic of Bosnia and Herzegovina, the official name of which shall henceforth be “Bosnia and Herzegovina,” shall continue its legal existence under international law as a state, with its internal structure modified as provided herein and with its present internationally recognized borders. It shall remain a Member State of the United Nations and may as Bosnia and Herzegovina maintain or apply for membership in organizations within the United Nations system and other international organizations.“

U neoficijelnom prevodu:

“Kontinuitet. Republika Bosna i Hercegovina, čiji će službeni naziv od sada biti “Bosna i Hercegovina”, nastavit će svoje pravno postojanje prema internacionalnom pravu kao država, sa svojom unutarnjom strukturom izmijenjenom kako je ovdje predviđeno i sa sadašnjim internacionalno priznatim granicama. Ona ostaje država članica Ujedinjenih nacija i može kao Bosna i Hercegovina održavati ili podnositi zahtjev za članstvo u organizacijama unutar sistema Ujedinjenih nacija i drugih internacionalnih organizacija.“

Da je Republika Bosna i Hercegovina nestala raspadom SFRJ, onda nikako ne bi mogla “nastaviti svoje pravno postojanje prema internacionalnom pravu kao država“, niti bi imala “sadašnje internacionalno priznate granice“!? Da je Republika BiH nestala, kako to oni u RS zamišljaju, onda ne bi mogla “ostati država članica Ujedinjenih nacija“. Dakle, mogu oni u RS fantazirati šta god hoće, ali neka prvo pročitaju Ustav Bosne i Hercegovine, a naročito njegov Član 1. Tamo sve piše, pa neka pročitaju umjesto da fantaziraju, a pogotovo neka svoje fantazije ne proglašavaju istinom. Tvrdnja da “BiH nikada niјe bila država do Deјtona. Ona јe uviјek imala drugačiјi status – teritoriјalni, administrativni ili kao federalna јedinica u SFRЈ“ ne može ni na koji način biti shvaćena ozbiljno, kada je suočimo sa činjenicom da je Republika Bosna i Hercegovina bila internacionalno priznata 1992. godina i da je kao takva, iste godine, postala članica Ujedinjenih nacija, i pri tome je ta činjenica uključena u Član 1 Dejtonskog ustava.

No, sljedeća tvrdnja, u kojoj se tobože citira upravo pomenuti Član 1, potpuno je komična: “Pogrešno se tumači teza o kontinuitetu BiH, јer i sam član 1 Ustava BiH јasno kaže “Republika Bosna i Hercegovina, čiјe јe zvanično ime od sada ‘Bosna i Hercegovina'”, što potvrđuјe da ona niјe postoјala od 1992. godine.“ Jer, kao što smo već pokazali, rečenica se ne završava na mjestu gdje ju je ‘stručnjak za ustavno pravo’ samovoljno prekinuo i time pokušao izmijeniti njeno značenje, nego teče dalje i kaže “nastavit će svoje pravno postojanje prema internacionalnom pravu kao država, sa svojom unutarnjom strukturom izmijenjenom kako je ovdje predviđeno i sa sadašnjim internacionalno priznatim granicama“. Dakle, da nije postojala od 1992. godine, ne bi mogla nastaviti svoje pravno postojanje prema internacionalnom pravu, niti bi njene tadašnje internacionalno priznate granice mogle postojati. Ovo je smiješan pokušaj prekrajanja pravnih činjenica, pomoću navođenja samo jednog dijela rečenice, čiji nivo je čak i ispod nivoa prethodno iznesenih direktnih laži.

Sljedeća tvrdnja pokazuje da u svojim bezočnim lažima ‘profesor’ nije u stanju da razlikuje ni najosnovnije pojmove iz struke: “Konstataciјa Badinterove komisiјe o raspadu SFRЈ bila јe osnov za stvaranje novih država od bivših federalnih јedinica uz napomenu da јe u SFRЈ predviđeno pravo naroda na samoopredјeljenje, a ne federalnih јedinica ili tadašnjih republika. Tako se raspala i bivša SR BiH a na istom principu raspada i principu samoopredјeljenja naroda nastala јe Republika Srpska.“ Kada bi znao bilo šta o ustavnom pravu, ovaj ‘stručnjak’ bi trebalo da zna da se svaka federacija sastoji od federalnih jedinica i da u svakoj federaciji pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja imaju jedino federalne jedinice, kao njeni sastavni dijelovi, a ne nekakvi fantomski ‘narodi’. SFRJ je, naravno, kao i svaka druga federacija, bila sastavljena od svojih federalnih jedinica, republika, i samo one su mogle imati pravo na samoopredjeljenje. Da su u SFRJ pravo na samoopredjeljenje imali ‘narodi’, onda bi to pravo valjda imali i Albanci (a ne samo Srbi), te onda ne bi svojevremeno zahtijevali da Kosovo stekne status republike, kako bi pomoću toga stekli pravo na samoopredjeljenje! Mogu oni u RS koliko god hoće fantazirati o pravu ‘naroda’ na samoopredjeljenje – u SFRJ su to pravo imale isključivo republike, i to je SFRJ činilo federacijom. Pored toga, Badinterova komisija je ustanovila da je SFRJ nestala usljed raspada, usljed urušavanja federalnih institucija, a ne usljed otcjepljenja bilo koje od republika. Također, Badinterova komisija je ustanovila da sve republike nastale raspadom SFRJ imaju pravo na internacionalno priznanje, te ga je u tom kontekstu stekla i Republika Bosna i Hercegovina. Umjesto da se 1992. godine raspadne i nestane, kako to fantaziraju neki u RS, Republika Bosna i Hercegovina je internacionalno priznata iste godine, i nakon toga primljena među države-članice Ujedinjenih nacija. Kakva bujna mašta je potrebna da ovakav razvoj događaja protumači kao ‘nestanak’!?

U trećem dijelu, pod naslovom “Istina o Ustavnom sudu BiH“, navodni ‘profesor’ iznosi svoje nezadovoljstvo činjenicom da je Ustavni sud BiH jedina institucija u državi u kojoj postoji mogućnost donošenja odluka koje ne bi bile blokirane od strane RS: “Danas јe Ustavni sud BiH otuđeni centar (sve)moći, vlast nad vlastima, primјer sudokratiјe na sceni, organ samovolje, ekspozitura velikobošnjačke maјorističke politike, rušitelj deјtonskih dogovorenih principa i Ustava BiH, predvodnik eliminaciјe pronađenog okvira zaјedničkog života u multietničkoј konfederalno-federalnoј novonastaloј državnoј zaјednici.“ U to ime, princip po kojem je sudstvo nezavisno od izvršne i zakonodavne vlasti on baca pod noge i tvrdi da u Bosni i Hercegovini ni sudstvo ne smije donositi odluke koje entiteti ili ‘narodi’ neće unaprijed moći da blokiraju. Dakle, da bi RS bila slobodna da blokira baš sve institucije, ‘stučnjak za ustavno pravo’ bi ukinuo jedan od osnovnih principa ustavnog prava. Šta reći, osim da se ovdje radi ne samo o falsificiranju pravnih činjenica, nego i o osporavanju elementarnih pravnih principa. Toliko o stanju svijesti onih u RS koji navodno poučavaju studente principima prava, kao i o svijesti onih koji RS vode u nove protivpravne avanture.

U četvrtom dijelu, pod naslovom “Istina o visokom predstavniku“, ‘stručnjak za ustavno pravo’ ponovo protivrječi sam sebi. Dok u prvoj rečenici kaže “Dejtonski sporazum i Aneks 10 su jedina mjera ko ima status visokog predstavnika“, u posljednjoj rečenici zaključuje: “Jednostavno, instituciјa visokog predstavnika i uticaј meђunarodne zaјednice moraјu nestati iz BiH kako bi dva entiteta i tri konstitutivna naroda bili suvereni.“ Prva rečenica sama po sebi nije netačna – sva ovlaštenja i imenovanje visokog predstavnika utvrđeni su Aneksom 10 Dejtonskog sporazuma. I, sve dok je na snazi Dejtonski sporazum i njegov Aneks 10, institucija visokog predstavnika NE može nestati. A ako nestane Dejtonski sporazum, onda nestaje i sve što on sadrži, uključujući i Dejtonski ustav i entitete. Povrh svega, ako jednog dana nestane i Dejtonski sporazum i institucija visokog predstavnika, ne mogu biti suvereni ni entiteti ni ‘konstitutivni narodi’. Suverenitet se jedino može vratiti državi Bosni i Hercegovini. Jer, nestanak Dejtonskog ustava i Dejtonskog sporazuma ne podrazumijeva povratak na princip status quo ante u smislu povratka na ratno, bespravno stanje. Upravo suprotno – kao što to kaže Član 2 Ustavnog zakona Republike BiH od 12.12.1995., kojim su od strane Parlamenta Republike BiH bili prihvaćeni i Dejtonski mirovni sporazum i izmjena ustavnog poretka koju je taj sporazum donio – princip povratka na status quo ante podrazumijeva povratak na Ustav Republike Bosne i Hercegovine kao na prethodno pravno stanje.

Konačno, u petom dijelu, pod naslovom “Istina o Srbiji kao garantu Dejtona“, ‘stručnjak za ustavno pravo’ iznosi najluđu tvrdnju u cijelom tekstu: “Istina koјu bi dvoјica dјečaka trebali da znaјu јeste i da su Srbiјa, kao i Hrvatska garanti Deјtonskog sporazuma.“ Naravno, mogu u RS fantazirati šta god hoće, ali u Dejtonskom mirovnom sporazumu prva rečenica preambule započinje sljedećim navodom:

“The Republic of Bosnia and Herzegovina, the Republic of Croatia and the Federal Republic of Yugoslavia (the “Parties”), …“

U neoficijelnom prevodu:

“Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija (“Strane“), …“

U kojoj kosmičkoj dimenziji “Strane“ koje potpisuju mirovni sporazum mogu taj sporazum potpisivati ukoliko je jedna od tih “Strana“ (Republika Bosna i Hercegovina) prethodno ‘nestala’?! A u kojoj kosmičkoj dimenziji druga od tih “Strana“ (Republika Hrvatska) može postati ‘garant’ samog sporazuma, a treća od tih “Strana“ (Savezna Republika Jugoslavija) mora prvo prestati da postoji, kako bi jedna od njenih sastavnih jedinica (Republika Srbija) postala drugi ‘garant’ tog sporazuma?! Također, u kojoj kosmičkoj dimenziji “Strane“ koje sklapaju mirovni sporazum sa potpuno jednakom pravnom pozicijom u preambuli, gdje su sve označene kao “Strane“, mogu da ne budu strane koje su prethodno bile u međusobnom oružanom sukobu?! “Strane“ potpisuju mirovni sporazum upravo zato što su prethodno bile u međusobnom ratu, kao zaraćene strane; ne potpisuju mirovni sporazum zato što je jedna od njih prethodno ‘nestala’, pa sporazum potpisuje iz pozicije države koja ne postoji; ili, što na drugom mjestu reče citirani ‘stručnjak’, iz pozicije države koja nikad prethodno nije ni postojala!? A ni druge dvije “Strane“ ne mogu da prestanu biti prethodno zaraćene strane potpisivanjem mirovnog sporazuma, a zatim da prestanu biti čak i “Strane“, i onda postanu ‘garanti’ sporazuma!? Da li je ovo krajnji stepen ludila? Ili su to krajnje bijedne laži koje ne mogu izdržati ni test najelementarnije logike?

Konačno, valja reći i da Dejtonski mirovni sporazum ima svoje garante. Dovoljno je pogledati završni dio sporazuma, Član 11:

“This Agreement shall enter into force upon signature.

Done at Paris, this 14 day of December, 1995, in the Bosnian, Croatian, English and Serbian languages, each text being equally authentic.

For the Republic of Bosnia and Herzegovina

For the Republic of Croatia

For the Federal Republic of Yugoslavia

Witnessed by:
European Union Special Negotiator
For the French Republic
For the Federal Republic of Germany
For the Russian Federation
For the United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland
For the United States of America“

U neoficijelnom prevodu:

“Ovaj sporazum stupa na snagu nakon potpisivanja.

Sačinjeno u Parizu, 14. decembra 1995. godine, na bosanskom, hrvatskom, engleskom i srpskom jeziku, svaki tekst je podjednako autentičan.

Za Republiku Bosnu i Hercegovinu

Za Republiku Hrvatsku

Za Saveznu Republiku Jugoslaviju

Svjedočili:

Specijalni pregovarač Europske Unije

Za Francusku Republiku

Za Saveznu Republiku Njemačku

Za Rusku Federaciju

Za Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske

Za Sjedinjene Američke Države“

Ovaj član Dejtonskog mirovnog sporazuma također jasno pokazuje da su Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska, i Savezna Republika Jugoslavije strane koje su se prethodno nalazile u međusobnom ratnom sukobu, i da kao takve potpisuju mirovni sporazum iz potpuno jednakih pozicija, kao strane u ugovoru. Istovremeno, ovaj član jasno pokazuje da pravni subjekti (Europska Unija, Francuska Republika, Savezna Republika Njemačka, Ruska Federacija, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske, i Sjedinjene Američke Države) čiji su predstavnici svjedočili sklapanju i potpisivanju sporazuma predstavljaju garante samog sporazuma. Dakle, kada u pitanju ne bi bile sirove laži, čije bjesomučno ponavljanje bi trebalo da u pitanje dovede i najelementarnije pravne i historijske činjenice i najosnovniju logiku, tvrdnje o Srbiji i Hrvatskoj kao garantima Dejtonskom mirovnog sporazuma mogle bi se jedino proglasiti posve maloumnim. Međutim, kao što reče ‘otac nacije’, Dobrica Ćosić:

– “Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“
-“Laž je srpski državni interes.“
-“Laž je u samom biću Srbina.“
-“U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“
-“Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…“
(Izvod iz knjige Dobrice Ćosića “Deobe”)