Lazar Manojlović, Pravednik svijeta, čovjek Bosne (1932-2016)

Lazar Manojlović
STID ME

I nakon deset godina, od kraja bosanskohercegovačkog vjersko-zvjerskog pokolja, nemam mira ni u javi ni u snu. Svuda susrećem te ljudske aveti. I na ulici, i na novinskim stranicama i na tv kanalima. Još šetaju. Još su na slobodi. I tvorci politike zla i crnomantijaši, koji su to zlo javno blagoslovili. U ime Boga. Boga Marsa i Aresa. Jedna strana straha su ti, tu pored nas, nekadašnji članovi eskadrona smrti, a kontejnerski otpad. Druga strana su crnomantijaši, koji su držeći Jevanđelje u jednoj ruci i bosiok u drugoj, blagosiljali ubice uz poklič:

– Bog čuva Srbe! Idemo na Brčko, na Srebrenicu, na… A gazili su i Jevanđelje, i oltar i vjeru. Odlično su se uvezali, zvjeri, koji su činili zvjerstva nad ljudima i ljudskim, i božiji izaslanici koji su to blagoslovili i blagosiljali.

Evo, petnaesta godina kako mi se vrti u mozgu slika paljanskog vjerinjaka, pandorine kutije, polpotovskih polja smrti, malajskog ludila, resantimana.

Petnaest godina iste stranke, koje su gurnule građane u smrt, i dalje vladaju, a boluju od šovinističke groznice, stranačkog bjesnila i domaćeg ludila, a podržava ih rulja, kal. Kako živjeti u tom i takvom okruženju i pod ovim nebom?

A na sve to dođe dokumentarac o ”Škorpionima”. Zvjeri, u ljudskom liku, lišeni i pameti i časti, i svega što je ljudsko. Ubijaju mladiće iz bijesa i zabave. Na mjestu Godinske Bare, blizu Trnova, na monstrouzan način, u julu 1995. godine. Oduzimaju živote šestorici mladića, djece, Muslimana. Sve to u ime srpstva, vjere. I još se uslikali za uspomenu i dugo sjećanje. Trebao srpskim zvijerima dokumentarac o junaštvu na kraju 20. vijeka. Po naučnoj odrednici to su mladići, a po ljudskom i roditeljskom shvatanju to su još djeca koja nisu ni okusila života, a odoše iz života. Vrte se snimci o zvjerstvu srpskih izroda. Opet su Srbi u crnim hronikama svjetskih medija. A pjesnik, Milan Nenadić, 2002, kao da je ovaj film gledao, zapisa i ovo:

…
Od čega globus beži,
čega se kultura srami
time se ponose Srbi
i čude što su sami.
…
Stid me što te psihopate, poremećene osobe, pripadaju istom rodu i mom srpskom narodu.

Stid me što, još uvijek i nakon svega, mnoštvo VELIKIH SRBA, i Srba kojima je to zanimanje, ne priznaju zločin svjetskih razmjera načinjen u Srebrenici. I što pokušavaju, taj KRVAVI SRPSKI CUNAMI, da porede i pravdaju sa drugim zločinima. Umjesto da hrabro i otvoreno pogledaju istini u oči i da ne pravdaju svoje zlo tuđim. Srbi, u tim brdima srebreničkih žrtava moraju vidjeti svoju vlastitu sramotu i da, na tom besprimjernom istrebljenju jednog naroda, ostanu vječno zamišljeni, jer i Srebrenica će ostati vječni srpski holokaust.

I pucanj u jedno ljudsko biće je zločin i kažnjava se, jer to je pucanj u čovječanstvo. Jer, svaka nasilna smrt umanjuje ljudski rod i čovječanstvo uopšte.

Balkanski monstrumi. Paljanski zvjerinjak Crnomantijaši koji sve to blagosiljaju pod parolom: – Bog čuva Srbe!… Jadan im Bog i majka koja ih je rodila.

Stid me!

Uzimam ”Anatomiju ljudske destruktivnosti”, Eriha Froma, gdje lijepo piše: ”(…) da je čovjek, suprotno gotovo svim sisavcima, jedini primat koji osjeća intenzivno zadovoljstvo pri ubijanju i mučenju. (…)”. Da je ljudska agresija više ili manje na onom stupnju na kom je kod drugih sisavaca, posebno našeg najbližeg rođaka čimpanze, ljudsko bi društvo bilo prilično miroljubivo i nenasilno. Ali tome nije tako. Ljudska je povijest zapis izvanredne destruktivnosti i okrutnosti, a ljudska agresija, izgleda, daleko nadmašuje agresiju čovjekovih životinjskih predaka; čovjek je, suprotno od većine životinja, pravi ”ubojica”.

Tako kaže svjetski naučnik. A zaključak je da je čovjek gori od životinja kada postane sam životinja, kad postane destruktivan.

Otuda je i mogla da se rodi crnohumorna anegdota u Bosni i Hercegovini, 1992. godine: – Kad životinja glumi čovjeka to je BASNA, a kad čovjek glumi životinju to je BOSNA.

Stid me!

Kako su riječi male u opisu zla. Velikog zla. Bosanskohercegovačkog, a u njoj Srebrenica, tuzlanska Kapija, na kojoj je ubijeno 71 ljudsko biće, opet mladići i djeca, ranjeno 150, a trajnih invalida ostalo je 64, među kojima je 14 djece. Nikad kraja žrtvama ljudskog zvjerinjaka.

Stid me!

A veliki srpski naučnik i književnik, Milan Kašanin, ostavio je zapisane i ove redove: ”(…) Što istorija duže traje i što duže živim, sve više se divim onom što čovek zna da stvori i sve više grozim onog što ume on da počini. Nikad čovek nije bio takav duh kao za moga života i nikad takav zver. (…)”

Stid me!

Opet Desanka Maksimović. Krvava bajka. Zemlja seljaka. Brdoviti Balkan.

Stid me!

Deset godina srpskog cunamija nad Muslimanima u Srebrenici (11. jula 1995. – 11. jula 2005.). U zemlji Bosni i Hercegovini, lijepoj za oči, a teškoj za dušu. Zasijanoj ranama i minama. Grobovi ostaju. Rane teško zarastaju, a mine sporo uklanjaju. Pod ovim svodom nebeskim.

Stid me!

*****************

Preminuo je jedan hrabri i humani čovjek Lazara Manojlović. Pravednik svijeta, koji je tokom rata spašavao Bošnjake od etničkog čišćenja rizikujući vlastiti život, preminuo u četvrtak, 3.3.2016. godine u Bijeljini nakon kraće bolesti.

Lazar Manojlović rođen je 1934. u Velikoj Obarskoj kod Bijeljine. Diplomirao je na Višoj pedagoškoj školi u Tuzli srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Radio je kao učitelj i rukovodilac u oblasti prosvjete. Autor je više desetina publicističkih, novinarskih, stručnih i književnih radova, knjige “Učitelju s ljubavlju” i koautor knjige “Imam petlju”. Od brojnih nagrada čija je lista dugačka, ističemo samo jugoslovensko priznanje i nagradu Najdraži učitelj iz 1976. godine. Od 1994. godine radio je kao nezavisni novinar.

Kao direktor osnovne škole Radojka Lakić u Bijeljini 1992. odbio zahtjev onih koji su provodili etničko čišćenje da u školu idu djeca samo jedne etničke grupe, kao i da im preda spiskove ostale djece, te je odbio naredbu tadašnjih vlasti da otpusti nacionalno nepodobne nastavnike. Odbio je i da sruši spomenik u dvorištu škole narodnom heroju Drugog svjetskog rata Radojki Lakić, po kojoj je škola i dobila ime. Zbog svega navedenog je dobio i priznanje “Duško Kondor”.

Uspio je osloboditi nekoliko Bošnjaka iz logora u Batkoviću, ugrozivši svoje život. Istjerali su ga naoružani vojnici-čuvari logora. Zbog toga je 2008. godine dobio pečat grada Padove i u njegovu čast je posađena maslina u “Parku pravednika širom svijeta”, utemeljenom radi širenja kultura mira i čuvanja uspomene na hrabre ljude iz cijelog svijeta koji su se suprotstavili genocidima prošlog stoljeća.

Nosilac je jugoslovenske nagrade “Najdraži učitelj”, Ordena rada sa Srebrnim vijencem kojim ga je odlikovalo Predsjedništvo SFRJ, nagrade za životno djelo u pedagogiji “Dr. Vojislav Bakić”, i niza drugih priznanja.