Mit o veličini Dobrice Ćosića prerastao i u (našu) parodiju

Šta je o naciji znao Dobrica Ćosić? Pa, gotovo ništa, što se može pročitati iz njegovih uradaka i pamfleta o srpstvu.

U Srbiji je mit o veličini Dobrice Ćosića prerastao u parodiju još dok je taj “otac nacije” bio živ, ali je četnička “kultura” postala dominantna i općeprihvaćena. Šta je o naciji znao taj navodni književnik? Pa, gotovo ništa, što se može pročitati iz njegovih uradaka i pamfleta o srpstvu. Vjerovatno srpski rod nije zaslužio da ga ovakvi tipovi predstavljaju. Ali, to je zla kob vremena u kojem je znanje uništeno, a gedže počele tumačiti povijest i nacionalne interese. Isto možemo reći za M. Bećkovića i slične pojave na sve strane.

Pošto uglavnom ne znaju šta bi radili s državom i kako bi razvijali infrastrukturu države pojedinci iz humanističkih disciplina pokušavaju igrati ulogu presudnih tumača nacije. Tu počinju i naše lokalne shizofrenije! Preko književnosti se plete “naša nacionalna povijest”, sve su “naše veličine pisale knjževna djela”, a u njima su pohranjene vječne istine o “našem rodu” i “njegovom identitetu”. Kao da je to svrha književnosti! Instrumentalizacijom književnosti oni vole govoriti o predstavnicima naroda ili “plemena”, stvarati o njima mitske slike i razvijati kult ličnosti, vjerovati u njihove nadprosječne moći, smatrati ih nepogrješivim. Tako dobijamo jednu iščašenu iracionalnu strukturu u racionalnom vremenu 21. stoljeća.

Šta književnici i teoretičari književnosti mogu reći o naciji? Uglavnom, ništa. Nacija nije književno-teorijska forma! Nije romaneskno djelo, poetska forma, epopeja… Ako bi Bošnjaci nastavili svoj nacionalizam razvijati na predstavama o jeziku i vjeri iz 19. stojeća, onda bi oni vrlo brzo postali lagan plijen velikosrpskih i velikohrvatskih hegemonijskih projekcija. Nažalost, to im se nakon trideset godina razbija o glavu. Naivna samoobmana da je nacija etničko-religijska grupa samo pogoduje antibosanskim snagama da Bosnu drže u agoniji “legitimnih predstavnika” etničko-religijske grupe. Pokazuje se da ona politika koja se navodno vodi u ime naroda na kraju završava i bez države i bez naroda!

Zašto Bošnjaci nisu u stanju da se odlijepe od ove pogrešne antievropske ideje nacije u evropskoj epohi nacionalizma? Kako je moguće da o naciji govore ljudi koji uopće nisu studirali epohu nacionalizma u Evropi? Moguće je, nažalost, jer više nije bitno znanje. Svako može proizvoljno mlatiti šta mu na um padne. Zdravorazumski, onako odoka, da bi se napravio dojam u kafanskoj raspravi i efektno poentiralo, da bi se sagovornika ismijalo i ponizilo. Poluobrazovane galamdžije u općoj kakofoniji, ti sramni govornici besmislica, šilje priču da je “religija osnova nacije” i time se završava bilo kakvo razmišljanje i argumentacija u razgovoru. To nam kazuje da na ovim prostorima nije uopće postojala ideja liberalizma i prosvjetiteljstva među stanovništvom. Ovi prostori su direktno iz višestoljetnih okupacija i potčinjenosti uletjeli u priču o naciji iz naslijeđa Millet sistema, a to je bilo povezano s religijskom pripadnošći i identitetom. Potreban je, dakle, razvoj i daljnje napredovanje društvenog života ljudi i društvene svijesti kako bi se oslobodili predmodernih konstrukcija.

Sociološki posmatrano bosansko društvo je potčinjeno, planski i ne slučajno, religijskim interpretacijama ljudskog postojanja. Uvijek kada u jednoj ljudskoj zajednici zavlada ortodoksija, koja je ustvari skamenjena i okoštala zbirka dogmi, odjednom se potiskuje znanost i znanstveno-racionalna slika svijeta. Od početak dvadesetog stoljeća u Bosni se nastavlja razvijati neka varijanta osmanskog Millet sistema (glavni identitet bio je religijski), samo što se umjesto pravoslavnih i katolika pojavljuje nominacija za etičku grupu, Srbi i Hrvati, a bošnjačko ime se potiskuje pred religijskim imenom muslimani. Ova identitetna nominacija bosanskog ljudstva bitno je odredila društvene i političke tokove bosanske povijesti u 20. stoljeću. Interesantno je da su bosanski katolici i pravoslavci iz okvira religijske određenosti išli u etnički identitet srpstva i hrvatstva pod organiziranim orkestriranim propagandnim djelovanjem iz susjednih država, dok su Bošnjaci otišli u religijski identitet muslimanstva i tako se pogubno namjestili velikodržavnim konstrukcijama hegemonijskih projekata prvih susjeda. Bošnjačka regresija bila je izraz potpunog neznanja o tome šta se zbiva u Evropi i kuda idu povijesni procesi.

U osmanskom periodu Bosne petvjekovna historijska neravnopravnost stanovništva bila je zasnovana na “socijalnoj nejednakosti” (E. Redžić). U tom društvu religija je bila osnova identiteta naroda. Tvrdnja o potčinjenosti bosanskog društva religijskoj interpretaciji podrazumijeva da se radi o povijesnom naslijeđu, zdravorazumskoj navici i neodgovornosti. Zajednice ljudi, naime, već nekoliko stoljeća u Evropi svoje postojanje organiziraju na svjetovnim pravno-političkim principima koji su izraz ljudskog dogovora. Uvođenje u ljudske zajednice današnjice religijskih ahistorijskih interpretacija znači da je na djelu velika neodgovornost političkih i intelektualnih grupacija koje u tom procesu koriste raznovrsne manipulacijske tehnike za ostvarenje moći. Stoga se religija ostvaruje i potvrđuje kao instrument manipulacije u svrhu vladanja ili sticanja neke koristi. Odavno je kapitalizam prilagodio sebi sve što je u njegovom okviru zadešeno. On u sebi njeguje patologiju