Kvalitetno novinarstvo vs govor mržnje

Piše: Asja Rokša – Zubčević i Bojan Šošić

U ovom članku se želimo koncentrisati na opasnosti i posljedice zanemarivanja kvalitetnog novinarstva koje kao posljedicu može dovesti do govora mržnje, iz perspektive njegovih efekata na ljudsko ponašanje. Bez obzira na to koji medij ili platforma su u pitanju, zajednički nazivnik je u konačnici ljudsko stanje, koje je prikladno opisano izrekom izraelskog političara Abba Ebana, po kojem su ljudi sposobni da se ponašaju racionalno tek kada iscrpe sve druge alternative.

Često zaboravljamo koliko su riječi važne, jer su vezivno tkivo naših kolektivnih života, a tada i propuštamo da razumijemo kako riječi mogu imati hendikepirajući uticaj na tok života i kako nas riječi mogu dovesti u ozbiljne situacije. Medijske propagandne mašine će koristiti narative opstanka i paradigmu Nas nasuprot Njih, a svi se onda šokiraju kad nam se prišunja divljaštvo, i pored samosvijesti o ljudskom stanju.

Ovih dana se, putem medijskog izvještavanja, cijela planeta navikla na novi rat u Evropi i prije nego što je počeo, možda i bez da ga se u potpunosti razumije. Kao ljudima koji su imali tu nesreću da iskuse rat i ono što loš novinarski rad, laži i propaganda mogu učiniti ljudima, koža nam se naježi i krv se sledi svaki put kad smo izloženi takvim izvještavanjima.

Opće je poznato da je u vremenu kriza istina prva žrtva. Ali šta ako (pokušamo da) uspijemo u naporima da se unaprijedi važnost kvalitetnog novinarstva i efektivno proizvedu prikladni narativi, naročito u vremenu kriza? Znamo da propaganda djeluje u svim vremenima, ali u krizama naročito. Dok god je prisutan bilo pozitivan ili negativan narativ, u bilo kojoj medijskoj formi ili platformi, on postaje moguć i oživljava se samoispunjujuće proročanstvo (self-fulfilling prophesy). Koncept Overtonovog prozora se lijepo uklapa u ovaj kontekst, sa šest stepeni prihvatanja javnih ideja, od Nezamislivog, Radikalnog, Prihvatljivog, Razumnog, Popularnog, do – Politike ili uvriježenog javnog mnijenja. Kao što je to sročio jedan od zagovornika teorije Overtonovog prozora, Joseph Lehman: “ova teorija govori o tome kako ideje funkcionišu, na isti način na koji gravitacija objašnjava zašto nešto pada na zemlju, s tim da je padanje sjekire na nečiju glavu pogrešno, ali je zato korištenje gravitacije da se davljeniku dobaci spasilački pojas naravno pozitivno”. Na ovaj način se ljudi naviknu na rat kao politički i javno prihvaćen način djelovanja, čak i kao poželjnu politiku. Ovdje, naravno, govorimo samo o ratovima, ali isto se može primijeniti i na druge oblike nanošenja štete i destruktivnih djelovanja. Ali, ako se ova teorija primijeni na praksu kvalitetnog novinarstva, rezultat bi bio prihvatanje i potreba za dubinskim analitičkim narativima, konstruktivnim pojmovima i (eventualna) izgradnja mostova.

Bilo online ili u tradicionalnim medijima, govor mržnje se ne zaustavlja u tim okvirima, nego se prelijeva u stvarni život. Ono što čini prisustvo takvih narativa je da isprva podigne razinu prihvatljivosti agresivnosti tako da smo se danas obreli u situaciji da je sveprisutna popularnost koja se gradi na agresivnom sadržaju; toliko da je i ljubav prožeta idejom vampira i zombija. Tu govorim o jednoj od najvećih opasnosti koju nosi govor mržnje. Kao dio javnog diskursa, oni koji ga diseminiraju nastoje ga prikazati kao nešto “normalno”, žele svoje poglede učiniti paradigmom i takav govor potpuno prihvatljivim, čak opravdanim u datom istorijskom i kulturnom kontekstu.

Težak je posao odbaciti govor mržnje i odagnati se nastojanju da nas uplete u sebe, pošto je to i emocionalni koncept koji djeluje na primalnim, snažnim osjećanjima, bez izuzetka ukazujući na konkretnog neprijatelja koji biva prikazan kao oličenje zla. Kada dozvolimo govoru mržnje da procvjeta, kada nedostaju alternative ili ih je teško naći u moru govora mržnje i propaganda, tada govor mržnje postaje društveno prihvatljiv diskurs.

Trebamo također imati na umu premise knjige Carla Cipolle Temeljni zakoni ljudske gluposti iz 1976. godine, jedan od kojih je da uvijek i neizostavno potcjenjujemo broj glupih ljudi u cirkulaciji. Što neizbježno vodi do pitanja šta se može učiniti u takvim okolnostima? Naročito u eri Interneta i online okruženja, s mnoštvom novih aktera u kreiranju i distribuciji komunikacijskih kanala, uz enormnu količinu sadržaja i odluke o ključnim pitanjima o javnim politikama koje kroje privatne kompanije, a da se pri tome služe algoritmima i vještačkom inteligencijom.

Stoga je potrebno naglasiti potrebu kvalitetnog novinarstva u prozelitističkoj formi, svojevrsnog glavnog i odgovornog urednika za sve što je loše i ružno u onome što vidimo i doživljavamo danas. Osim toga, potrebno je naglasiti i potrebu interinstitucionalne saradnje regulatora, agencija za konkurenciju i zaštitu podataka, kao i izbornih tijela, akademskih institucija, online platformi, nevladinih organizacija, a naročito medija i platformi za provjeravanje činjenica (factchecking), kako bi se formirale strukture i platforme za zaštitu svačijih kolektivnih interesa, odnosno vrijednosti od javnog interesa, a ne bilo čijih pojedinačnih interesa.

Predlaže se model platformi koje pružaju glas u moru destruktivnih glasova, u pokušaju da se postigne nešto što možemo nazvati imunizacijom informacijama, ili demokratskim mentalnim antitijelima; tj. prikladan tok informacija koji počiva na efektivnoj upotrebi onoga što mogu ponuditi web giganti u smislu mogućnosti nalaženja, pristupačnosti i isticanja sadržaja, a što djeluje kao neka vrsta vakcine protiv nezdravih percepcija svijeta. Vidimo tendencije raznih vlada da posegnu za raznim politikama i akterima koji ne pokazuju blagonaklonost prema pravu na slobodu izražavanja, a predloženi model može biti način da se pokuša restaurirati demokracija, koja je danas, blago rečeno, u dubokom glibu.

Ipak, djeluje da makar postoji slaganje da je današnjica razarajuće izazovna. Da se poslužimo analogijom iz područja klimatskih promjena, čije posljedice su dobro poznate, i gdje više ne govorimo više o teorijama, već o izvjesnostima, po načelu “Nemojte brinuti, počnite paničiti”. I pitanje nije zapravo da li bi trebalo nešto učiniti, nego ko će šta raditi i u kojem smjeru će stvari ići. Rješenja problema nisu laka i zahtijevaju izlazak iz zone komfora, uz učenje, istraživanje i saradnju. Ali bolje je izabrati kompleksniji i teži put i naglasiti saradnju te ono što bismo mogli nazvati prozelitističkim novinarstvom, utemeljenom na kvaliteti, integritetu, humanosti, profesionalizmu i etici, s kreiranjem protunarativa i prokazivanjem stereotipa, propagande i govora mržnje kao onoga što stvarno jeste – opasnost po društvo i čovječanstvo. Iznad svega, treba imati Cipolline zakone na umu i osigurati konstantan tok simplističkih i lako razumljivih narativa kako bi se stvari pogurale u smjeru racionalnog spektra ljudskog ponašanja.

Asja Rokša – Zubčević, COO, Wagner-Hatfield

Bojan Šošić, član Predsjedništva ANI „Krug 99“ i član Odbora za psihijatrijska i neurološka istraživanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine

(prevod teksta izvorno objavljenog na https://www.mediaregulation.org/blogs/2022/04/26/222/ )