Kurt Bassuener: Može li i treba li BiH biti građanska?

Uloga internacionalne zajednice u potkrepljivanju oligarhije

Krug 99 Diskusija s dr. Kurtom Bassuenerom, višim saradnikom i suosnivačem Vijeća za politiku demokratizacije

Nedjelja, 28. marta 2021.

Čast mi je i zahvalan sam što sam pozvana da razgovaram sa Krugom 99 o ovoj važnoj temi – koja ima i tematski značaj i filozofsku težinu. Ovaj sažetak treba smatrati sažetkom moje uvodne riječi za današnju diskusiju. Oslanja se na moju angažman u BiH iz 1990-ih, kao i na mojih više od deset godina života u njoj. Također ću se osvrnuti na moju nedavno odbranjenu doktorsku disertaciju, „Mirovni karteli: Internacionalno posredovanje u podjeli moći i vječna oligarhija u Bosni i Hercegovini i Sjevernoj Makedoniji“.

Želio bih započeti od podnaslova razgovoru – onog koji sam dodao na predloženo pitanje o tome može li i treba li BiH biti građanska – odnosno koja je uloga „internacionalne zajednice“ danas u BiH? Tvrdio bih da, na žalost, umjesto da primijenimo polugu da EU, SAD i drugi demokratski akteri moraju ograničiti mogućnosti ukorijenjenih političkih elita u BiH – i na taj način otvoriti prostor i pojačati glas onih građana širom zemlje koji žele bolju upravu za svoje potrebe – Zapad trenutno udovoljava upravo tim ukorijenjenim elitama. Stalni napori na izmjenama i dopunama izbornog zakona i provođenju minimalnih ustavnih promjena, kao odgovor na dugogodišnji zahtjev Dragana Čovića da osigura da može biti izabran na hrvatsko mjesto u predsjedništvu, odražavaju ovu dinamiku. Pitanje je zašto.

Vrhunac trenutne zapadne ambicije u BiH, kao i na ostatku Balkana, može se okarakterizirati ne samo kao traženje stabilnosti, već i pacifikacije – jednostavno da na to ne bi trebalo trošiti političku energiju na visokom nivou. Tu su i popratni strahovi geopolitičkih izazova od strane neliberalnih vlasti. Ali mislim da najjasniji pokazatelj onoga za što regionalni akteri vjeruju da će odjeknuti u čelništvu EU-a može se naći u neslužbenom dokumentu pod vodstvom Hrvatske, koje sponzoriraju Bugarska, Grčka, Mađarska i Slovenija, a koji je predstavljen kolegama iz zemalja članica EU prošle sedmice. Riječ „stabilnost“ obilno se prosipa kroz dokument. „Pitanje“ u ovom članku dolazi pri dnu stranice 2, gdje se iznosi poziv na novi izborni zakon mnogo prije izbora sljedeće godine, umotan u jezik poput „Evropske vrijednosti i standardi EU“ i istinski dijalog . Ne čudi da bi se Zagreb zalagao za Čovićev cilj – kao što već neko vrijeme to radi u Briselu i drugdje.

Ali najočitiji aspekt je u pasusu koji slijedi: „Migracija“. Ovdje neslužbeni dokument navodi da zemlja mora prevladati „strukturne slabosti“ i usvojiti „zdravu migracionu politiku“ kako bi „zaustavila ilegalnu migraciju“, a zatim nastavlja s ocrtavanjem čvrstog režima. Grupa supokrovitelja – a najviše Mađarska – sada ima više smisla. S obzirom na neuralgiju EU o migracijama općenito, autori ovog dokumenta kreirali su je da pogodi sve akupunkturne tačke. Veza koju implicira sekvenciranje je jasna: BiH će se moći pozabaviti ovim migracijskim problemom (npr. Čović i Dodik će početi koordinirati s državom o migracijskoj politici) samo ako se riješi pitanje izbornog zakona (na Čovićevo zadovoljstvo). Možda čak i više od ucjene oko izbora 2022. godine, kojima se Dodik i Čović skupa služe, ovo je napravljeno da bude maksimalno privlačno.

Sve ovo odgovara dinamici koju ocrtavam u svojoj disertaciji – ponašanju mirovnog kartela (prikazano dolje). Gornji primjer pokazuje kako političke elite mogu iskoristiti strah od vanjskih aktera da izvuku pokroviteljstvo (kako materijalno tako i u smislu dodijeljene legitimacije) prijeteći narušavanjem mira. Časopisi koje predvodi Hrvatska predstavljaju vrlo vješto sastavljeno otkupno pismo. I kao što je to bio slučaj ranije, internacionalni akteri, predvođeni EU-om, će platiti – iz pogodnosti i navike (ako se ne moraju suočiti s nagomilanim nasljeđem neuspjeha politike), ali i iz straha od alternative. Ovo je nepotopivi poslovni model mirovnog kartela u BiH.

Kako djeluje mirovni kartel

Povezanost s BiH koja postaje građanska – i što to mora značiti idući dalje

U osnovi, ono što „internacionalna zajednica“ radi je prihvatanje komisije, koja će za svoje ciljeve pomoći bh. Mirovnom kartelu da zavari vodonepropusne pregrade između odjeljaka ispod paluba na tom do danas nepotopivom brodu. Jer sam problem koji izmjenama izbornog zakona Čović želi sanirati bio je zaista nezamisliv za daytonske arhitekte. Pretpostavljalo se da će ljudi prirodno glasati za „svog“ kandidata – i „ostati u svojoj traci“. Događaji koji su nakon toga – 2013., 2014., 2018. – podvukli svim etnokratima da podjele koje je rat stvorio i koje ljubomorno čuvaju radi održavanja feudalnog feuda nisu vječne i da se neće održavati. Znaju da su narodna zabrinutosti i nezadovoljstvo njima zbog korupcije, lošeg pružanja usluga, nesposobnosti i općenito ponižavanje „svojih“ građana univerzalni u cijeloj BiH. Stoga sada nastoje zaključati i pooštriti svoje strukturne prednosti. Svi etnokrati, čak i oni koji se pokušaju proglasiti građanskim, bit će korisnici ove regulacije tržišta. Dodavanje zapadne legitimnosti tim ciljevima tako što ih SAD-a i EU prodaju javnosti slasan je bonus – onaj koji ne smanjuje njihove mogućnosti arbitraže s drugima.

Ironično, ono čega se politička elita plaši – narodna usaglašenost radi ljudskog dostojanstva, odgovornosti i dobre vlade – navodno je ono što internacionalna zajednica teži. Ali ako postignu svoj cilj izmijenjenog izbornog zakona i minimalne ustavne reforme do juna, vjerojatnost postizanja 14 prioriteta EU bit će utoliko udaljenija. Vladavina zakona, na primjer, u piramidalno uređenoj etno-državnici je zabluda.

Želi se da građani BiH imaju toliko samopouzdanja koliko i političke elite imaju strah od vlastitog naroda. Nažalost, sada se čini samorazumljivim da je jedini način na koji će vanjski akteri razviti poštovanje prema građanima BiH jeste da oni to traže za sebe – mirno, ali uporno – od svojih lidera i stranaca.

Već odavno je „građansko“ postalo identitet koji je antipod „etničkom“ u javnim raspravama u BiH. Jedna od mnogih loših strana ovog je da implicira da oni koji osjećaju snažnu privrženost svom etničkom identitetu (a u BiH ih ima više od tri) ne mogu biti predani građani. Ovo samo getoira one koji žele cjelovitiju, socijalnu državu.

Uobičajene pritužbe građana BiH čitaju se kao fotografski negativ obrisa društvenog ugovora – koji trebaju namjerno sklopiti među sobom, a zatim zahtijevati. U vrijeme pandemije, propusti u upravljanju – i zloupotrebe od neodgovorne vlasti – svježe su rane u političkom tijelu. Racionalno pružena javna zdravstvena zaštita, dostupna svim građanima širom države, očigledan je zahtjev koji bi imao odjek u javnosti. Držanje lidera odgovornim za zloupotrebu javnih sredstava koja su trebala biti posvećena borbi protiv pandemije, pružanju podrške onima koji su najgore pogođeni i slično, još je jedna očigledna tačka zajedništva. Činjenica da javnom raspravom sada dominira odredba o izbornom zakonu koja služi interesima jednog čovjeka (koji tvrdi da je u pitanju dostojanstvo njegovog naroda) naglašava izopačenost političke kulture u BiH – i internacionalno jačanje te bolesti kada ima druge mogućnosti.

Vanjski akteri, na žalost, počet će poštivati građane BiH tek kad im se mirno suprotstavite, prkosite njihovoj volji i prisilite ih da se priklone VAŠEM DNEVNOM REDU – kako to već godinama pokazuju Dodik i Čović. Da prenamijenim logotip Bebolucije: „nećemo biti smireni!“ To će ih natjerati da odluče hoće li zadržati svoj faktički savez s mirovnim kartelom ili će konačno prepoznati da njihovi jedini pravi partneri mogu biti oni koji zagovaraju njihove proklamirane vrijednosti.