Kulenović: Treba li BiH graditi kao modernu državu i suverenu naciju slobodnih građana?

Danas je uvodničar na sesiji Kruga 99 gospodin Nenad Čanak, predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine. Nenad Čanak je neosporno ličnost čiji se glas uzima sa najvećim stepenom pažnje kod demokratskih snaga u zemljama Zapadnog Balkana. I onih antifašističkih, posebno. Neovisno o tome u kojoj mjeri imao u promjenjivom, i sve više autoritarnom, klerofašističkom i populističkom okruženju, realne političke moći i instrumente te moći.

Zato upravo sa njim počinjemo sa redovnim sesijama Kruga 99 u periodu jesen – zima na temu: Treba li BiH graditi kao modernu državu i suverenu naciju slobodnih građana?

A ova tema je, sigurni smo, od ključnog značaja za stvarni napredak i Bosne i Hercegovine, i mira i stabilnosti na Zapadnom Balkanu, a posebno transformacija država i društava u standardima liberalne demokracije i evropske moderne.

To nije nerealna fikcija dobronamjernih građana! Ona je historijska nužnost čiju će brzinu određivati koliko demokratski potencijali zajednica i ljudi kojih se to ponajviše tiče, toliko i internacionalni procesi, odnosi, utjecaji i interesi dominantnih sila koji imaju realnu količinu političke moći. I, na žalost, teško čitljivih ciljeva, dosljednosti u iskazivanju te volje, a posebno u ostvarivanju univerzalnih civilizacijskih načela. Embargo na fizičku odbranu najvećoj žrtvi veliko srpskog i hrvatskog ekspanzionizma i nacionalizma samo su metafora tretmana presuda najviših internacionalnih sudišta koje su sami formirali i stvarali.

Nije teško ustvrditi da razloga za optimizam nema u vremenu dok se jedna multietnička zajednica i donedavno suverena, građanska nacija Crna Gora urušava, a drugoj, Bosni i Hercegovini, do pucanja steže omča nedemokratskog etno nacionalističkog modela, podjela, mržnje i razdora, naprosto puke gebelsovštine na vrijednostima nacifašizma.

Badava presude najviših internacionalnih sudišta i izrečene kazne, ciljevi udruženih zločinačkih poduhvata i okupacije dijelova Bosne i Hercegovine skoro 30 godina poslije, realiziraju se svom žestinom i raspoloživim sredstvima, bilo puzajućom, bilo i otvorenom i osionom strategijom i taktikom. Glavni generatori mržnje i razdora, rata, razaranja i stradanja nevinih u BiH, koriste od njih inspirisane i proizvedene posljedične činjenice kao uzrok i razlog daljih paternalističkih, hegemonističkih i ekspanzionističkih politika i namjera.

Danas su aktuelni režimi i Srbije i Hrvatske ključni agensi nestabilnosti, unutrašnjih i euroatlantskih blokada BiH, puzajućeg državnog udara, te sprečavanja njene demokratske transformacije i pripadnosti zajednici demokratskih država svijeta.

Politička psihopatologija Milorada Dodika i Aleksandra Vučića može biti samo predmet ponerološke nauke, nauke o prirodi zla u političke svrhe, ali ne i prihvatljivim faktorom mira ili novog rata u BiH. Koji, poput mnogih već identifikovanih u toj nauci, vode sve nas i narod iz kojeg potiče poput slijepog Domanovićevog Vođe u historijska bespuća i katastrofe. Dvolična politika Dragana Čovića i Zorana Milanovića prema BH, zalaganje za europske integracije, ali bez evropskih demokratskih standarda i vrijednosti, uporno insistiranje na tzv. legitimnom predstavljanju kolektiviteta, ali na način i modelima iz projektovane okupacije dijelova BiH pod vođstvom Franje Tuđmana još od 18. novembra 1991. godine i livanjskog pitanja o referendumu. Na žalost, evo na 30-o godišnjicu tog čina kao da ti ciljevi nailaze na razumijevanje najretrogradnijih političkih opcija i u BiH i van nje. Upravo zbog toga nije Željko Komšić razarajući faktor bosanske državnosti već jedna od važnih prepreka njenoj daljoj razgradnji i destrukciji.

Otpor Kruga 99, i ne samo njega, da se budućnost BiH gradi mimo standarda modernih zapadnih nacija i vrijednosti liberalne demokracije, ljudskih prava i građanskih političkih sloboda, nije samo zbog četvrtstoljetnog neuspjeha etnokratskog modela političkog uređenja, već i stalne opasnosti za mir i stabilnost u ovoj zemlji. Svako tretiranje BiH kao posebnog slučaja je mimikrijski izraz za prihvatanje njene neravnopravnosti i u odnosima sa susjedima i internacionalnim relacijama. Građanski otpor tome je nužna pretpostavka.

I Srbi i Hrvati i Bošnjaci moraju odbaciti posuđene identitete, i srpskih ustanaka, i hrvatskog kraljevstva, i otomanskog vladanja, u kojima nikad nisu ni njihovi predci učestvovali. Pa i sadašnje obilježavanja srpskog jedinstva na simbolici proboja Solunskog fronta to potvrđuje. ZAVNOBiH-ovska obnova državnosti BiH mora u novoj fazi izgradnje biti nadograđena kako bi konstrukcija da Bosna nije ni Srpska, ni Hrvatska, ni muslimanska, konačno bila pretočena određenjem da je ona Bosanska. Svih slobodnih i ravnopravnih građana dakle. Koji su u vlastitoj kulturi zajedničkog života znali graditi u najprosperitetnija vremena tanane niti pune ravnopravnosti svih različitosti. Odbacivanje sovjetskog modela konstitutivnosti, koja je u Dejtonu prihvaćena samo iz razloga zaustavljanja rata, i reafirmacija odgovornosti i povjerenja izabranih narodnih tribuna pred svim građanima i za opšte dobro svakog pojedinca i države, put su ka tome.

Da li će BiH izići iz začaranog kruga diskriminacije i nefunkcionalnosti na modelu građanskog državnog uređenja ili će ostati trajna moneta velikodržavnih ekspanzionizama, razmjerno je i sa odlučnosti euroatlatskih aktera da implementiraju vlastite proklamacije: od 14 prioriteta, presuda i rezolucija do vlastitih vrijednosti pogotovo. Sadašnje nejasnoće, postupci, konfuzije ne idu u prilog tome.

Adil Kulenović, 19. septembar 2021.