Kulenović: Transparentno traženje jedinstvenog državotvornog odgovora
Politički događaji kojima svakodnevno svjedočimo i oni koji se ubrzano najavljuju nužno su definisali temu o kojoj ćemo raspravljati pod naslovom „Posljednja faza politika UZP-ova – Kako dalje?“ Neizmjerno se zahvaljujem našem članu i uvodničaru prof. dr. Enveru Haliloviću, profesoru emeritus, ex rektor UNTZ, što je prihvatio da govori „onda kada je to trebalo“, dok burni događaji još traju, a njihov ishod još uvijek neizvjestan. I dok Minervina sova još putuje, a cjelovito znanje slijeće po usudu tek kada je već kasno. Organski intelektualci naroda nemaju privilegiju čekanja na ishod prijetećih procesa, već odgovornost da u vremenima krize budu svjetlonoše narodu koji strepi i moralni oslonac otpora pred silom koja je tu i nasiljem koje dolazi. Zato hvala profesoru Haliloviću na odvažnosti da govori u ova teška vremena kada je svaka riječ preteška, ali i dužnost i intelektualna, moralna obaveza.
Bar mi u Krugu 99 mogli bismo lamentirati u ovom trenutku da smo predugo, decenijama, upozoravali na pogubne ishode politika ustupaka nosiocima ciljeva udruženih zločinačkih poduhvata i Srbije i Hrvatske, koji su presuđeni, i njihovih domaćih kolaboracionista protiv BiH. Čak i po cijenu trpnje podmuklih udaraca kako bi se Krug 99 konačno zaustavio, i to ne od strane kolaboracionista već i skučenih umova nomenklatura na vlasti i impotentnih cinika u njihovom kukavičluku vlastite nemoći i perfidijama spletkarenja.
Nije vrijeme za ta razmatranja. Vrijeme je za suočavanje sa realpolitičkim stanjem.
Prvo, politika ustupaka, po definiciji „državotvornih snaga“, udvorničke politike dogovora i kompromisa, „gutanja živih žaba“ nije dala rezultate. Podjednako kao i internacionalnih nalogodavaca i osionih internacionalnih stabilokrata, koji su zarad napredovanja u birokratskim nomenklaturama odbijali da „popu kažu pop, a bobu bob“. Evo nas opet Eskobar, nasuprot O Brajanu, uvjerava da je korupcija a ne etno nacionalizam najveći problem za BiH i regiju. Kao da ratne trube nisu odzvanjale juče u Banja Luci, a uskoro kao da neće i na Vaskršnjem saboru u Beogradu!
I to, sve dok opstaje politički sistem koji je generator i korupcije i autokratske vladavine, i prirodni agens svakog etno nacionalističkog ekspanzionizma. I prema BiH, i prema Kosovu i Makedoniji. Upravo od onih koji su izgradili i dalje grade nad državne, etno nacionalističke institucije, urede i kancelarije za dijasporu, za srpski i hrvatski svijet u regiji, sa ciljem razaranja društvenog, inkluzivnog bića BiH, sa dvojnim državljanstvom i podijeljenom lojalnošću prema državi BiH.
Drugo, suočeni sa agresivnim prijetnjama konačnog realiziranja ciljeva udruženih zločinačkih poduhvata i Srbije i Hrvatske u datim geopolitičkim okolnostima, da li treba biti dovoljan oslonac za mir u BiH samo nekoliko aviona koji izviđaju i prelijeću svakodnevno našu zemlju? Treba li relativizirati, i u čijem interesu, otvorene prijetnje, postupke i namjere sa mitinga u Banja Luci, i tražiti utjehu u namijenjenih 25% teritorije BiH za muslimane? Novoj kartografiji za BiH, najsurovijim uvredama koju ne bi podnosila niti jedna etnička ni ljudska grupa u svijetu, negiranja zločina genocida, rasplamsavanja mržnje ne samo za postojeće generacije već i koljenima unaprijed? Zašto protesti s razlogom, protiv genocida u Gazi, imaju masovnost u BiH, a prati je preteška šutnja i ravnodušnost, čak i odsustvo samopouzdanja da se organizuju nužni skupovi i mobilizira javnost, pred očitom namjerom da se realiziraju genocidni ciljevi i uruši država BiH?
Do koga je sve to? Ni narod ne može biti amnestiran od moralne i političke odgovornosti.
Treće, zaista nam nije udijelila ni povijest, ni historijska sudbina pravo da u ovim okolnostima istjerujemo krivice, lične ili stranačke svejedno, umjesto činjenja, produktivnog činjenja u zaštiti domovine i svih njenih ljudi. Traženje jedinstvenog državotvornog odgovora je nužda. Prvi korak na tom putu je neskriveno senzibiliziranje i mobiliziranje svakog građanina od mjesne zajednice do države za odbranu države. Taj prvi korak mora se oduprijeti propagandističkim moćima relativizacije opasnosti koje su na vrhuncu u ovoj posljednjoj fazi politika udruženih poduhvata.
Bez transparentnog pokazivanja te odlučnosti, naša staništa, naša imanja, naši identiteti, budućnost generacija koje dolaze su pred neizvjesnosti ishoda.
Adil Kulenović, 21.4.2024., uvodna riječ
About The Author
