Kulenović: Dekonstrukcija doktrine i ideologije „ruskog", "srpskog" i "hrvatskog" "svijeta“, otrcanih inačica velikodržavlja

Tema naše sesije „Doktrina i ideologija „ruskog svijeta“ u BiH bez Rusije“, kontekstualno je definisana. I povodom agresije na Ukrajinu i našeg tragičnog iskustva. Agresivna matrica koja traje u Ukrajini, već trideset godina unesi nemir i nestabilnost u BiH.

Naš uvodničar je relevantan i kao znanstvenik i kao diplomata BiH koji je bio na licu mjesta. Njegovi znanstveni radovi, ne samo o toj temi, tek će sa protokom vremena biti čitani u onoj dimenziji filozofije koja nije svrha samoj sebi, niti skup pukih fakata, opisa i zgoda iz protokolarne diplomatske prakse.

Prof.dr. Enver Halilović, je redovni član Kruga i ex Rektor UNTZ i ambasador BiH u Moskvi.

Namjera nam je da ovom sesijom dekonstruišemo doktrine i ideologije „srpskog svijeta“, otrcane inačice Velike Srbije, odnosno „ruskog svijeta“ ili Velike Rusije. Profesor Halilović će o tome govoriti sa potrebnom aparaturom znanja i jasnih uvida.

Naš direktan povod je podatak koji je nedavno pomenuo Vuk Drašković da 80% građana Srbije podržava agresiju Rusije na Ukrajinu, kao i izvod iz relevantnih empirijskih istraživanja, da isti broj tvrdi da ne zna ni za kakvu opsadu Sarajeva, da negiraju genocid i obožavaju Ratka Mladića. Nije riječ o slučajnosti, niti trenutnom medijskom ambijentu. U vrijeme interneta apsurdno je relativizirati znanje o činjenicama. Možda je i moglo imati odjeka sa propagandom tzv. mirotvornih inicijativa u vrijeme Miloševića. Ali nakon sadašnje ubjedljive pobjede sofisticiranog Miloševića na izborima, to je jasan indikator političkog raspoloženja i volje većinske Srbije.

Danas, međutim, u jeku proizvodnje javnog mnijenja i moći tog autoritarnog režima, podčinjenosti medija i propagandističke snage nacionalne crkve, jasno je da je riječ o rezultatima i nastavku stare ekspanzionističke političke strategiji i ideologije. One ideologije Velike Srbije, ali i ideologije i politike proširene Hrvatske, ideologiji etnonacionalizma koja svoje temelje gradi na politici instrumentalizacije položaja i interesa etničkih grupa u susjednim zemljama radi vlastitog teritorijalnog i državnog proširenja. To je stvarnost Ukrajine danas i aktuelna pozicija Bosne sve do danas.

Negirati razaranje gradova, pokolje i stradanja ukrajinaca, predstavlja svojevrsno obećanje da bi se sve i u BiH moglo ponoviti i sutra. Čin Milanevićevog posjeta obilježavanju 30. godišnjice osnivanja HVO u Mostaru, bez i naznake suočenja sa odgovornošću za presuđeni udruženi zločinački poduhvat, posljednja je kockica ka nužnom otrežnjenju i internacionalnih aktera i bosanskih državotvornih snaga.

Od presudne važnosti je konačno razobličavanje imperijalnih ideologija koje tako dugo proizvode plodno tlo za konfuziju, otupjelost narodne volje, i, u konačnici, nestabilnost i razaranja u BiH i na zapadnom Balkanu. I istim šnitom u Ukrajini.

Čini mi se da je jedan od bitnih segmenata dekonstrukcije pomenutih ideologija i epohalan zaokret koji se mora učiniti u sferi jezika, a prije svega odbacivanja hegemonijskog kategorijalnog aparata i u akademskoj zajednici, obrazovanju, medijima, prevodilaštva i u svakodnevnom životu. Nije riječ ni o kakvom jezičkom purizmu već standardiziranju u skladu sa evropskim naslijeđem modernih država liberalne demokracije, savremene političke sociologije i nauke o državi.

Više od stoljeća mi smo educirani u okvirima hegemonijskih kategorijalnog aparata koji je pretočen i u jezik svakodnevnice. Primjera radi, iako je BiH članica Ujedinjenih nacija, što je doslovan prijevod, dakle zajednice 193 suverenih država u svijetu, u našem korištenju tog pojma često se navodi da smo članica Ujedinjenih naroda. Dakle, između 193 države, moderne nacije, i preko 5.000 naroda, etničkih grupa u svijetu, nije ni naizgled isto – već stoji bitna razlika. Nije naravno riječ o argumentu brojeva, već sadržaja i opsega pojma nacija, država, narod i etnička grupa. Čak se i kod nas već oficijelno koriste pojmovi „nacionalni plan ili nacionalni program, nacionalna galerija i sl.“ Ali jezik politike i svakodnevnice zaostaje. Hegemonijski sadržaj je jasan tek u njihovoj političkoj instrumentalizaciji i manipulativnoj zamjeni pojmova. Primjera radi, kada se ističe šta su nacionalni interesi države Srbije ili države Hrvatske prema BiH, hoće se nametnuti princip da su srpski ili hrvatski narod u BiH nacije, odnosno da su dio nacije tih država-nacija. Konsekvenca je toga je etno nacionalizam kao politika velikodržavnog ekspanzionizma putem etničkog zaokruženja teritorija u kojima žive dijelovi naroda u drugim državama, a separatizam rezultat. Slično je i sa upotrebom pojma „međunarodni odnosi“, a jasno je da se radi o odnosima nacija, suverenih država, o internacionalnim odnosima, a ne o odnosima između naroda. Zamka postaje jasna u vokabularu dogovara između naroda namjesto institucionalnog odnosa država. Drugi primjeri su pogubniji i stoje kod nas još uvijek bez odgovora nauke i sociolingvistike posebno.

Taj proces odbacivanja hegemonijskog vokabulara i pojmovnog manipuliranja će još dugo trajati sve dok se do kraja ne izvrši dekonstrukcija i ideologija i politika velikodržavlja. A to nije samo stvar jezika već jezičke ekonomije koja je uvijek u korespondenciji sa životnom, historijskom i političkom praksom.

Adil Kulenović, 10. april 2022.