Kulenović: Deklaracije HNS-a su notorna i providna oblanda namjeravanih konačnih rješenja za BiH

Adil Kulenović 10

Adil Kulenović, 16. januar 2025.

Zašto se danas baviti Deklaracijama nevladine organizacije HNS-a, pa i ovom zadnjom,  usvojenoj na krnjem zasjedanju prije sedmicu dana? Zbog upornog recikliranja ideja, stavova i opredjeljenja koje stubokom urušavaju društveno i državno biće bosanske države? Ili zbog nastavka građenja para državne pozicije i najvišeg političkog predstavništva jednog naroda u suverenoj državi, konstrukciji i konstituciji moguće političke i izvršne vlasti u pričuvi? I institucionalnoj operacionalizaciji  u pogodnim unutar političkim okolnostima, regionalnim i globalnim prilikama i okolnostima novog svjetskog poretka koji se nazire.

Kako god, svjesni smo odgovornosti, naprosto one koja proističe iz moralne savjesti za javno djelovanje, dati „Odgovor Kruga 99 na Deklaracije HNS-a“. Naši današnji uvodničari su članovi Kruga 99, Prof. dr. Senadin Lavić, Prof. dr. Hazim Bašić i Prof. dr. Enver Halilović.

Da bi se razumjele, međutim, stvarne nakane i suština deklaracija, vidljivih manifestacija i zaključaka nužno je ući u razumijevanje ideja koje stoje u njihovom korijenu. U novoj epohi razvoja bosanske države one su se konfigurirale u prelomnom vremenu borbe za samostalnost i nezavisnost. Odbačene ideje u jednom vremenu, kao što je to slučaj sa tzv. „livanjskim pitanjem“, ponuđenim za referendum iz 1992. godine, ipak su nastavile da žive u ratnim okolnostima agresije na BiH pa sve do danas. I uobličile kroz ultimatume za mir u BiH i rješenja iznuđenih u Dejtonu između uključenih strana: Bosne i Hercegovine (Izetbegović), SR Jugoslavije (Milošević) i Hrvatske (Tuđman).  Ideje iz livanjskog  pitanja za budućnost Republike Bosne i Hercegovine značile su transformaciju demokratske republike u „državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)“. Dakle,umjesto demokratske i „suverene bosanske države“ formiranje „državne zajednice konstitutivnih i suverenih naroda“.  Te namjesto teritorijalnog jedinstva bosanske države  insistiralo se na etničkoj fragmentaciji i prekompoziciji na etničkim, ili, kao se podvaljuje u hegemonijskim vokabularima „nacionalnim područjima (kantonima)“. Naravno, narodi su i u konstrukciji livanjskog pitanja pretočeni u nacije, dakle  eo ipso suverene države u nakani.

Time se, pored ostalog, etablirao etnonacionalizam kao suština politike iredentizma, a koji se u konačnici zalaže za mijenjanje državnih granica kako bi  etničke manjine sa prostora na kojima žive, prisajedinjenjem teritorija, došle pod suverenu vlast susjednih država gdje čine većinu. U našem slučaju u sastav Hrvatske i Srbije. Čak i bez eksplicitnih zahtjeva te vrste tranzicija BiH,  iz jednog političkog poretka u drugi, ne samo što bi bila historijski korak unazad, već bi razvojem takvog poretka, kojeg imamo danas na djelu, BiH bila izolovana od savremene demokracije i vladavine manjina nad demokratskim većinama. A to je poželjna matrica ne samo srbijanskog i hrvatskog već svakog neokolonijalizma i hegemonizma.

Sasvim lapidarno da podsjetim na neke činjenice. Narodna Skupština Republike Srbije je 2009. godine usvojila Zakon o Srbima u dijaspori i regionu, a Sabor Republike Hrvatske dvije godine kasnije Zakon o odnosima Republike Hrvatske sa Hrvatima izvan Republike Hrvatske. Takođe, Narodna Skupština Republike Srbije usvojila je 2011. godine „Strategiju očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu“,  a Hrvatski Sabor krajem 2018. godine donio je „Deklaraciju Hrvatskoga sabora o položaju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini“.

Indikativno je da su tadašnja Makedonija i Crna Gora odmah reagovali na srbijanski Zakon i Strategiju sa ocjenama da predstavljaju zakonodavnu i političku placentu za miješanje u unutrašnje stvari drugih država u regiji, a posebno u namjeri stvaranja nadržavnih, nadnacionalnih institucija mimo institucija suverenih država i principa međudržavnih odnosa zasnovanih na reciprocitetu. Tako je u rezultatu u Srbiji formirano Ministarstvo za dijasporu i otvoren politički proces koji je vodio ka Svesrpskom Saboru, čiji rezultati se ocrtavaju danas.  U to vrijeme iz BiH, izuzev Kruga 99 na posebnoj sesiji, niko nije reagovao, pa ni Ministarstvo vanjskih poslova i ambasada u Beogradu.

I kod donošenja Zakona i Deklaracije Hrvatskog Sabora nije bilo relevantnih reakcija. Naprotiv, Središnji državni ured za Hrvate izvan Hrvatske djeluje kao ministarstvo nadređeno Bosni i Hercegovini, vodeći politike i procedure mimo institucija države BiH.

Krug 99 je već 21. januara 2019. godine uputio demokratskoj javnosti i Saboru Republike Hrvatske „Memorandum o razumijevanju građanske javnosti i državotvorne političke volje BiH“ povodom „Deklaracije Hrvatskog Sabora o položaju Hrvatskog naroda u BiH“.  Bez obzira na činjenicu što nije uslijedio, izuzev nekih napisa u medijima Hrvatske, nikakav pokušaj dijaloga i razumijevanja, već naprotiv – ignorisanje i izbjegavanje dijaloga,  Krug 99 stoji iza svih tada objavljenih tvrdnji i navoda. (vidjeti na: https://www.krug99.ba/poziv-na-prihvatanje-nacrta-memoranduma-civilnom-drustvu-i-drzavotvornim-politickim-akterima/ ).

Razlog zašto smo u naslovu stavili množinu, a ne jedninu,  „Odgovor na Deklaracije HNS-a“, jeste naprosto u tome što se u suštini, evo i u ovoj 12.-oj Deklaraciji HNS.-a, samo recikliraju stare ideje i strategija državne hegemonijske politike Republike Hrvatske prema BiH. Neki će reći da su to dokumenti za jednokratnu upotrebu koji će ubrzo biti van javne pažnje. Utoliko prije, naša pozornost mora biti veća! Jer realpolitika će okuražena transakcionom politikom Trampa i preslagivanjem internacionalnog poretka nastaviti da nezaustavljivo gazi suverenitet država, humanističke i demokratske ideale čovječanstva. Snaga našeg otpora biće u ravni našeg razumijevanja izazova sa kojima smo suočeni! Deklaracije HNS-a su notorna i providna oblanda namjeravanih konačnih rješenja za Bosnu i Hercegovinu među samosvjesnim, državotvornim građanima. Da li će nominalno državotvorna politička nomenklatura biti u ravni takve političke samosvijesti i prosvjećenosti sve većeg broja građana i intelektualnih struktura nije samo do njih. Već snage organske energije i otpora svakog pojedinca!

About The Author