Kulenović: Bunt!
Adil Kulenović, 16.12.21.
Sjećam se onih vremena u kojima su ideje slobode, pravde, jednakosti i mira bile pogonsko gorivo i poriv pojedinaca da „svojim prsima“ budu nasuprot silama koje prijete, da i sami učestvuju u građanskom buntu, uvjereni u prevratničku energiju masa i konačan ishod narodne volje. Sasvim ovlašna prisjećanja na masovne mirovne demonstracije u Sarajevu, tik u osvit rata, demonstracije za mir koje su pucnji sa Holiday inn-a zaustavili, na beogradske martovske demonstracije koje su konačno skinule sa pijedestala moći Miloševića, na zagrebačkih 100.000 ljudi za slobodu radija 101 i otpora, kako su govorili „tuđem menu“, Tuđmanu, na podgoričke suverenističke demonstracije koje su označile raskid sa politikom „dva oka u glavi“, sve to izaziva žal za jednim vremenom povjerenja u ideale i vrijednosti slobodnih ljudi. Ne zaboravljajući, naravno, ni Žutu gredu, ni Gazimestan, ni beogradski miting na Ušću, ni litije i druge, koji su obilježili vrijeme stradanja i razaranja, vrijeme smrti.
Kako god, i u Evropi je nakon studentskih pobuna iz 1968. godine, odlaskom sa scene velikih historijskih ličnosti i humanističkih ideala, hrastova koje obaraju, nestajao i građanski optimizam za lični angažman. Velike pokretačke slobodarske ideje gubile su energiju za udruživanje slobodnih pojedinaca. Što su više prevladavale vrijednosti tržišnog fundamentalizma kao mjere svih stvari, to su pragmatični interesi bili razlogom građanskih protesta kratkog trajanja. Atomiziranje ključne supstance i pogonskog goriva za moć masa samo je osnažilo manipulativni karakter nevidljivih upravljača krizama i režimskog kanaliziranja buntova. Jačalo je osjećanje nemoći pojedinca i njegovog povlačenje u zatvoreni svijet pukog preživljavanja, brige za egzistenciju i navikavanja na socijalnu distancu kao nužnosti.
Čini se da će i danas antivakserski, ekološki i slični buntovi biti u konačnici kratkog trajanja. Naprosto, zbog nedostatka ključnih humanističkih vrijednosti koje ih opredjeljuju.
Vidjeli smo i građanske buntove inspirisane i motivisane tragičnim sudbinama pojedinaca, od Tunisa do drugih zemalja „arapskog proljeća“, pokrete koji su doveli do rušenja postojećih režima ali u konačnici doveli i do urušavanja suverenih država i razaranja relativno stabilnih društava. Vidjeli smo opseg i moć građanskih buntova senzibiliziranih na užasnim i tragičnim sudbinama pojedinaca kod nas, slučaj Mrnjavac, Dragičević ili Memić na primjer, ali i kratak domet promjena, dubokih, nužnih društvenih promjena koje nisu uslijedile. Kamenovanje Kantona Sarajevo, podjednako i kao paljenje Predsjedništva BiH i vlada u Sarajevu, Tuzli, Mostaru i drugdje štp je predhodilo tzv. građanskim plenumima, je rezultiralo pojačanom građanskom anemijom i oprezom u ličnom angažmanu. Oprez koliko zbog metoda i rezultata, toliko i zbog transparentnosti stvarnih ciljeva i političkih motiva onih koji su stajali iza cjelokupne koordinacije tih protesta.
Ali, ni to nije dovoljan odgovor na pitanje o sadašnjoj latergiji građana, nedostatku očekivanog bunta i masovnih protesta, danas i ovdje, pred realnim opasnostima za mir i dalje razaranje države i društva.
Dedukcija elemenata podaničke svijesti, stoljećima stvarane nasiljem i interesima osvajača i okupatora Bosne, odsustvo emancipacije od religije (naravno, ne mislimo od vjere) i sporog prerastanja u politički narod, mentalitet slavenske ili socijalističke uravnilovke u raspodjeli i zaslugama, ali ne i u sticanju i radu, nerazumijevanja modernih liberalno demokratskih vrijednosti, manipulativne konfuzije u političkom vokabularu i prihvatanja zavodljivih hegemonijskih narativa, identificiranje sa tuđim identitetima na račun vlastitog, bosanskog, psihologije „provlačenja između kišnih kapi“, „samo neka ne puca“, patologije bespomoćnosti žrtve i pouzdanje u moralistička očekivanja – sve to može biti samo prilog razumijevanju evidentne latergije građana i podjednako prikrivenog, ali i potencijalno razornog bunta.
Sve ove dedukcije međutim imaju relativno značenje i činjenički doseg. Naprosto, nedavne demonstracije u Bonu građana porijeklom iz BiH, kao i one koje se pripremaju u Briselu i drugim dijelovima svijeta, govore nešto sasvim drugo. U društvu građanskih sloboda i političkih prava ljudi iz BiH iskazuju na demokratski primjeren i jasan način svoj stav. Bio bunt u formi demonstracija ili drugih vidova otpora na razne načine pred vladama zemalja u kojima sada žive. Troetnički totalitarizam koji je nametnut BiH putem ključnog instrumenta i modela osvajačkih i hegemonijskih politika susjednih zemalja, i uz internacionalno saučesništvo, instrumentom tzv. konstitutivnih naroda i legitimnog predstavljanja, zarobili su svakog pojedinca, osobu, građanina u sve skučeniji i manji atar ličnih sloboda i mogućnosti građanskog iskazivanja mišljenja, pa i putem bunta. Čak se i solidarnost sa boli i nepravdom koje preživljavaju porodice Dragičević i Memić, ne može masovno i zajednički održati u dva grada. Niti može grupa Restart održati mirno okupljanje i u Banja Luci, kao i Sarajevu! Bez izlaska iz okova modela etnonacionalističkog koncepta političkog uređenja BiH, nemoguće je očekivati udruživanje slobodnih pojedinca u zajedničkom mirotvornom protestu širom BiH. Čak ni danas, kada se već osluškuju ratne trublje.
Možda će ipak neki demijurg predstojećih događanja potaknuti zatomljene građanske energije i bratsku solidarnost u otporu ratu, neslobodama, nepravdi i nejednakosti. Otpor mora biti manifestan da bi bio utjecajan.
Objavljeno u: Dani, Sarajevo, 1, januar 2022.
