Kulenović: Bosanski politički prioriteti

Teški izazovi sa kojima će BiH biti suočena u budućnosti, pa i u 2023. godini, traži i definisanje ključnih bosanskih političkih prioriteta:

Sigurnost, mir i članstvo u NATO-u

Ukupno stanje sigurnosti BiH mora biti jedno od najprioritetnijih političkih pitanja odgovornih državotvornih subjekata i svih segmenata društva i države. Ono se mora sagledati u aktuelnim okolnostima bez nepotrebne dramatizacije, koliko i bez nojevske mimikrije, relativiziranja i izbjegavanja suočenja sa realnim izazovima. Otpornost na sredstva i metode hibridnog ratovanja koje se kontinuirano vode protiv stabilnosti i mira u BiH mora biti još razvijenija. Dalje urušavanje sigurnosne kohezije na unutrašnjem planu BiH mora biti stavljeno u kontekst neskrivenih regionalnih aspiracija, a posebno procesa urušavanja dosadašnjeg internacionalnog poretka putem politike ograničenog suvereniteta postojećih država i zaokruženja državnog teritorija na račun drugih država u kojem žive dijelovi „matične“ etničke grupe.
U tom pogledu, vidljive su aspiracije dvije zemlje Hrvatske i Srbije, da u što većoj mjeri ograniče i preuzmu dio suvereniteta Bosne i Hercegovine, radi provođenja njihovih partikularnih politika, koje vidno imaju jedinstven imenitelj – nastojanje da se Bosna i Hercegovina sigurnosno i društveno uruši, kako bi ostvarile svoje ratne ciljeve u mirnodopskim uslovima. A to je pripajanje teritorija Bosne i Hercegovine tim državama.
Stvaranje kontinuirane destabilizacije Bosne i Hercegovine je ozbiljan sigurnosni izazov. Senzibiliziranje javnosti na sve aspekte sigurnosti postaje sve veća i prijeka nužnost. Državotvorne političke elite, ne samo u BiH, već i u drugim državama koje su pod istim hegemonijskim pritiscima, moraju iznalaziti vlastiti strateški i konkretan odgovor, polazeći od realnog oslonca na vlastite snage. Prepreke i blokade nesmetanom putu u NATO integracije dodatno idu u prilog stavljanja političkog prioriteta na ova pitanja. Pitanje članstva u NATO savezu mora biti prepušteno onim snagama i pojedincima koji poznaju sve aspekte, aktivnosti, procedure i standarde za pristupanje NATO-u. Proces pristupanja ovom nadnacionalnom savezu mora se uzeti iz ruku onih koji mu se protive, podjednako i onih koji ne poznaju dovoljno sve elemente pristupanja NATO savezu.
Izbor i način obilježavanja neustavnog 9. januara u Istočnom Sarajevu jeste ne samo sigurnosni izazov, već prije svega jasna prijetnja i pokazatelj budućih namjera političkih elita RS na urušavanju mira i dalje destrukcije BiH.

Ustavne promjene i građanski koncept političkog uređenja

Nakon tri decenije najtežih kriza, uključujući i rat, te stoljetnog etnonacionalističkog pozicioniranja BiH kao „posebnog slučaja“ i izvan standarda modernih evropskih i zapadnih država i suverenih nacija, konačno treba odbaciti etnički koncept ili etničko upravljanje državom kao istrošeni i historijskom nužnošću prevaziđeni koncept političkog uređenja. Bez toga će BiH i dalje biti „moneta za potkusurivanje“ svakog hegemonizma i etno-teritorijalnih aspiracija, a stanovništvo bez stabilnog mira, slobode i jednakosti.
Država Bosna i Hercegovina, čiji su građani jedini nositelji njenog suvereniteta, mora konačno biti garant zaštite građanskih političkih prava i jednakosti svakog pojedinca. U svim zemljama zapadnog spektra, liberalno-demokratskog karaktera, građani su nositelji suvereniteta svoje zemlje, pa tako mora biti i u Bosni i Hercegovini. Znanstvenici iz sfere društvenih nauka moraju, napokon, jasno progovoriti u kategorijama evropskog pravno političkog naslijeđa i političke filozofije, kako bi se razišla magla iznad etno-političkih manipulacija i zbunjujućeg hegemonijskog vokabulara. Vizija slobodne, demokratske bosanske nacije, isprepletenih narodnih identiteta, traži ljudsku i intelektualnu, koliko i političku odvažnost. Bauk građanskog uređenja plaši samo autoritarne lidere i totalitarne režime.
Zato Bosna i Hercegovina može biti isključivo država jednakopravnih građana, kao što je to evropski ili zapadni demokratski standard, a ne država „ravnopravnih građana i naroda“ kako se to čuje u javnosti, što još jedan vidan izraz težnje da se očuva i zaštiti etnički koncept i uređenje u Bosni i Hercegovini. Samo kao država jednakopravnih građana, Bosna i Hercegovini može biti validna i spremna da pristupi članstvu Evropske unije i NATO saveza. Sve drugo, kao što je i fraza „ravnopravnih građana i naroda“ je vješta politička manipulacija, pa čak i zamjena teza od onih koji nastoje osigurati da Bosna i Hercegovina ostane etnički podijeljeno društvo daleko od zapadno demokratskih standarda.

Obnova građanskog društva na kulturi i vrijednostima zajedničkog života

Kultura je ključna supstanca svake društvene zajednice i trajnosti država posebno. Bez obzira na prolaznost političkih režima do danas je sačuvan autentični bosanski način života u raznolikostima i razumijevanju. Čak i u najtežim okolnostima u proteklih 30 godina i tokom svoje stoljetne istorije. Urušavanje te društvene, kulturne supstance svim sredstvima i kroz institucije kulture, obrazovanja i politike, ali i svakodnevnog života mjerama koje potiču etničku distancu, tribalizam, kulturni šund jesu surova činjenica.
Iz tih razloga, ovdje se nudi „suživot“ kao forma življenja, jednih pored drugih, kojom se implicira podijeljenost društva po etničkim linijama. Nasuprot toga, stoji višestoljetna, dokazana vrijednost zajedničkog života, svih nas zajedno, izmiješano sa svim svojim identitetima, bili oni etničke, vjerske ili kulturološke prirode. Bosna i Hercegovina je bila i biće zemlja u kojoj ljudi žive zajedno, koji imaju zajednički život, a ne neki „suživot“ kao sintagma da živimo jedni pored drugih. Ponovimo još jednom izrazi „zajednički život“ i „suživot“ nisu sinonimi.
Međutim, otvaranje perspektiva demokratskog preobražaja BiH nije moguće bez procesa obnove građanskog društva i tradicionalnih vrijednosti koje su postojale u BiH. Zbog toga pitanje o kulturi i obrazovanju na obnovi građanskog društva treba da budu jedno od najvažnijih političkih pitanja, strateških državnih pitanja. Podjednako kako u sfere elitne kulture, tako i svakodnevnog života.

Tranzicijska pravda: Ljudsko pravo na obilježavanje sjećanja i kazneno gonjenje radi poricanje genocida
Ako su najviše internacionalne sudske instance utvrdile da je u Bosni i Hercegovini počinjen genocid, zločini protiv čovječnosti, ratni zločini i etničko čišćenje, sa jasno utvrđenim počiniteljima koji su djelovali samostalno ili kao dio udruženih zločinačkih poduhvata, onda se tranzicijska pravda ne može izvesti bez potpunog prihvatanja svih sudski utvrđenih činjenica. Negiranje genocida, uz stalno veličanje ratnih zločinaca kao nekih „nacionalnih heroja“ u potpunosti ugrožava nesmetano provođenje tranzicijske pravde, ali istovremeno stvara takav ambijent da genocid i ratne zločine nisu počinili pojedinci, ako se oni zaklanjaju iza interesa cijelog naroda kojem pripadaju. Svako negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca kroz političke iskaze da se radi o „srpskim herojima“ ili „hrvatskim herojima“ stvara takav privid da se radi o kolektivnoj odgovornost, protiv čega se bore upravo ti isti negatori genocida i ratnih zločina koji tvrde da je krivično pravna odgovornost za zločine isključivo individualna. O moralnoj i političkoj odgovornosti tek treba otvoriti seriozne rasprave.
Svaka krivična odgovornost jeste individualna, pa čak i kada se pojedinci presuđuju za učešće u udruženim zločinačkim poduhvatima (UZP), ali s druge strane ovo što imamo danas u Bosni i Hercegovini je svjesno uvlačenje cijelih naroda, odnosno etničkih zajednica, u elemente krivične odgovornosti pojedinaca.
Isto tako, veoma je štetno po tranzicijsku pravdu kreirati atmosferu da se ratni zločini i počinioci ratnih zločina razmataju kroz statističke pokazatelje, izbalansiraju ili čak izjednače, kako bi se na taj način, stvorio jedan novi narativ da su za rat i ratne zločine u Bosni i Hercegovini svi podjednako krivi i odgovorni. Tako nešto, osim što ne može biti tačno, treba biti najodlučnije odbačeno u svim političkim, društvenim, akademskim i drugim diskusijama. Svaki zločin, bio to zločin genocida ili drugi ratni zločin ima presuđene pojedince za počinjenje tih zločina i nikakva statistika to ne može drugačije pokazati niti izbalansirati. Samo kroz jasno utvrđene činjenice na sudskim instancama, možemo biti društvo spremno za tranzicijsku pravdu.

Adil Kulenović, 4.1.23.