Kulenović: Ako nije moguće postići koncenzus za Strategiju nacionalne sigurnosti BiH….

Naša tema “Nacionalna sigurnost i državna kriza BiH”, vjerovatno je u fokusu najvišeg interesovanja svakog čovjeka u našoj zemlji.  Na žalost, ne zbog puke radoznalosti, već brutalne strepnje pred događajima kojima se ne vidi kraj. I koji će se grubo, mimo volje i stvarnog interesa ljudi, nužno reflektovati na egzistencijalni položaj svakog pojedinca. Imamo li odgovore, pouzdanje i sigurne odgovore na te strepnje?  Čemu šutnja, izbjegavanje da se jasno govori, malodušnost prosvjećenih, onih koji bi trebali da znaju više i vide dalje? Čemu pouzdanje samo u faktore koji su izvan nas samih, sa iskustvom kobnih posljedica zbog naivnih i neosnovanih iluzija?  I mjerenja tog pouzdanja tek mjerilima morala?

Tema je, dakle, preteška, naše su moći ograničene. Ipak, izbjegavati govor o njoj, danas i ovdje, bio bi poraz našeg ljudskog, našeg građanskog, našeg državljanskog dostojanstva. Ako ništa više, bar da se današnjom raspravom senzibilizira javnost na otpor pred rastućim opasnostima.

U sretnijim državama se teme nacionalne sigurnosti tretiraju kao teme od najvećeg državnog značaja. I njihov rang i izbor je determinisan ključnim državnim interesom i razlogom opšteg dobra za sve građane i cjelokupnu naciju. Faktori koji određuju značaj, metode i sredstva za očuvanje nacionalne sigurnosti uvijek su kontekstualni sa realnim opasnostima koji ugrožavaju bilo društvenu zajednicu, bilo državu u njenom posebnom ili punom punom kapacitetu.  Procjene i metode predupređenja opasnosti za nacionalnu sigurnost zemlje mjere se u kategorijama realpolitike, realpolitičkih sredstava i ciljeva i konačnih rezultata.

Koji su dakle realpolitički faktori, prije svega, političke i moguće još otvorenije sigurnosne krize u Bosni i Hercegovini, i koja su sredstva, metodi i snage za njeno predupređenje i deeskalaciju? To su pitanja koja će kao sjena natkrivati, ali i poticati našu savjest i moralnu odgovornost.

Sasvim simplificirano rečeno, čini mi se da su neki od bitnih faktora slijedeći:

Prvo, nedovršena ratna i puzajuća poslijeratna i uporna institucionalna strategija urušavanja bosanske države eskalira. Sadejstvo snaga i otvorenog i mimikrijskog separatizma su na djelu i pod direktnom auspicijom velikodržavnih aspiracija i Srbije i Hrvatske.

Drugo, Dejtonsko ustavno uređenje ima kapacitet i integracije i dezintegracije države. Dominantno tumačenje koncepta tzv. konstutivnosti, odnosno konstituentnosti naroda pokazalo se faktički kao ključni instrument etnonacionalizma i separatizma, diskriminacije i kršenja elementarnih ljudskih i građanskih prava i sloboda. Garanti Dejtonskog sporazuma nisu na vrijeme sprečavali već politikom povlačenja i politikom ustupaka ohrabrivali snage dezintegracije i separatizma, svjesno previđali direktno miješanje susjednih zemalja na razvoj političkog sistema, društvene integracije, podrivanje ekonomskog,  sigurnosnog, transportnog i obrazovnog sistema zemlje.

Treće, postdejtonsko uništavanje oružanih kapaciteta zemlje u aktuelnom vremenu rušenja ustavnog poretka i potencijalnog nasilja, u efektu može da ima rezultat kao i u vremenu agresije na BiH kada je donesen embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju, sa tragičnim efektom samo na poziciju snaga odbrane BiH. Propala reforma policije u BiH od prije 15 godina sada eskalira daljim namjerama urušavanja nacionalne sigurnosti, oduzimanja i otimanja nadležnosti policijskim agencijama, sudstvu i tužilaštvu.

Četvrto, koji stepen pouzdanja se može imati u dosljednost i energičnost garanata Dejtonskog sporazuma za mir u BiH, radi očuvanju mira i razvoja zemlje? Pogotovo u okolnostima djelovanja njihovih izaslanika koji u ovako teškoj krizi nameću temu Izbornog zakona i  čitljivog protežiranja koncepta  etnonacionalizma, koncepta koji ne bi željeli vidjeti u svojim zemljama? Da li su opravdane sumnje da non paper ipak nije nepostojeći dokument….

Šesto, naglašeno očekivanja državotvornih političkih elita na sprečavanju državnog udara i rušenja ustavnog poretka samo snagom demokratskih institucija i pravne države sve više liče na izraz nemoći, nego produktivne i realistične strategije očuvanja nacionalne sigurnosti i stabilnosti države.

Sedmo, očekivati je eskaliranje građanskog nezadovoljstva koje će prerasti u snagu unutrašnjeg otpora i internacionalnog sadejstva protjeranih, raseljenih i iseljenih građana kojima je Bosna i Hercegovina, kakva god, jedini siguran oslonac i temelj.

Osmo, većina stanovništva Bosne i Hercegovine ne zastupa ideje „rezervne domovine“, niti je bilo kome u BiH nameću. Ta energija mora biti kanalisana u kategorijama vrijednosti države po uzoru na bilo koju evropsku, a iskazivanje transparentne odlučnosti kao nužan izbor.

Deveto, ako zbog antidržavnih blokada nije moguće postići koncenzus za Strategiju Nacionalne sigurnosti BiH, nužno je da institucije vlasti, koje se to tiče, od opštinskog, kantonalnog do federalnog nivoa, razmotre i procjene realne sigurnosne opasnosti. To uključuje i aspekt planova i mjera na samozaštiti stanovništva.

Adil Kulenović, 13. februar 22., Uvodna riječ