Kovačević: Ko želi konsocijacijsku demokraciju u B i H, treba prihvatiti „proporcionalnu zastupljenost"

Sesija, 25. oktobar 2020. godine

Doc. dr Slaven Kovačević

Šta je problem sa političkim sistemom u Bosni i Hercegovini? Problem je Ustav Bosne i Hercegovine, koji je osporen u četiri presude Europskog suda za ljudska prava iz Strassboura, u kojima je utvrđeno postojanje diskriminacije, a kako je ona utvrđena domaćim ustavom, onda se radi o sistemskoj diskriminaciji. To također znači, kako u Bosni i Hercegovini imamo limitiranu ili ograničenu demokraciju, jer su politička prava data pripadnicima etničkih zajednica, a ne svim građanima Bosne i Hercegovine.

Osim toga imamo i nedostatak znanja, onih političkih elita koji implementiraju Ustav Bosne i Hercegovine, što veoma često dovodi do veoma pogrešnih interpretacija, koje idu toliko daleko da se stvorilo razmišljanje da etničke zajednice ovdje trebaju imati neku prednost u pravima, kroz korištenje termina „konstitutivnosti naroda“ iako u ustavu piše „konstituentni narodi“ što je velika razlika. Posebno treba istaći, da nije moguće napraviti balans između građanskog i etničkog koncepta, jer su to koncepti koji se međusobno poništavaju. Građanin je nositelj suvereniteta u svakoj zemlji, što ga onda stavlja u centar političkog odlučivanja, kojeg on vrši preko svojih političkih predstavnika koje bira na izborima. Za primjer, mogu se pogledati ustavi Crne Gore i Sjeverne Makedonije.

Tako danas imamo prednost etničkog koncepta, što je posebno vidljivo kroz domove naroda u entitetima i na državnom nivou. Primjer: Dom naroda FBiH u odnosu na Zastupnički dom, odluke (zakone i sva druga akta) donosi sa 30 zastupnika, koji nisu direktno izabrani, već posredno, čime potpuno urušava zakonodavne kompetencije Zastupničkog doma, koji odluke donosi sa 50 zastupnika od 98, koje su direktno ili neposredno birali građani. Dodatno, u Domu naroda FBiH, vrši se formiranje entitetske vlasti, što sve može zakočiti 12 zastupnika iz samo jednog kluba naroda u Domu naroda FBiH, kao što se može blokirati donošenje svih zakona kroz institu „vitalnog nacionalnog interesa“ koji se pokreće neselektivno. Slična je stvar i sa državnim domom naroda, gdje njih 9 zastupnika, biranih posredno, ima veću političku snagu u odnosu na 22 zastupnika iz Zastupničkoga doma, koje su birali građani. To vam je jasan prikaz limitirane demokracije. Vidljivo je kako ta famozna „konstitutivnost“ služi za blokiranje države i njenih institucija, radi partikularnih političkih ciljeva pojedinih političkih elita ovdje, koje vidno rade u korist susjednih zemalja, pa čak i nekih drugih. Ta se „konstitutivnost“ prosljeđuje i na javnu upravu, gdje se, na primjer u državnim ministarstvima, institucijama i agencijama zapošljavaju osobe koje su Bošnjaci, Hrvati ili Srbi, što direktno utiče ne kvalitet javne uprave jer se ne zapošljavaju najbolji kandidati, već samo oni koji imaju odgovarajuću etničku pripadnost. To znači, kako ovdje jedan Alebrt Ajnštajn ne bi mogao biti imenovan za direktora Državne regulatorne agencije za radijacijsku i nuklearnu sigurnost jer nije pripadnik „konstitutivnih naroda.“ Da li nam takav sistem treba?

Prelazak na građanski koncept, koji je utemeljen u internacionalnim dokumentima, znači da se mora obezbijediti jednakopravnosti svih građana ove zemlje u svim pravima, uključujući politička. Tako ćemo dobiti društvo jednakih šansi i na taj način obezbijediti potpunu demokraciju. Kako ćemo takvo nešto izvesti? Tako što će građani ove zemlje izabrati one političke predstavnike, koji mogu promijeniti ustav i obaviti prelazak sa ovog etnički utemeljenoga, diskriminatornog političkog sistema, na onaj koji je prisutan u zemljama Europske unije, pa ako hoćete i cijelog modernog zapada, gdje je građanin ili pojedinac nositelj svih političkih prava. Kad ćemo to učiniti? Onda kada politički predstavnici ove zemlje budu spremni da ispunjavaju uvjete, na primjer onih 14 prioriteta iz Mišljenja Europske komisije, čime bismo preuzeli europske norme i standarde. Svaki put kada vidimo da neko od političkih aktera neće te standarde, onda trebamo biti sigurni da oni rade direktno protiv euroatlantskih integracija Bosne i Hercegovine.

Paralela sa Belgijom. Konsocijacijska demokracija napušten je model, ali ako neko želi da ga primijeni ovdje onda mora poštovati njene temeljne principe. Onda svaki onaj ko želi konsocijacijsku demokraciju u Bosni i Hercegovini, treba prihvatiti „proporcionalnu zastupljenost“ kao jedan od 4 principa ili onoga (na primjer određene etničke zajednice) koga ima 12% po zadnjem popisu, može konzumirati maksimalno 12% učešća u vlasti, državnim institucijama, agencijama, pravosudnim i policijskim institucijama, a ne 33% kako je to slučaj sada. Pa čak i taj izraz „vitalni nacionalni interes“ u konsocijacijskoj demokraciji ne znači da se putem „veta“ uvijek učestvuje u formiranju vlasti ili donošenju zakona.

Zato je veoma važno da odbacimo napuštene političke modele, kako bismo primijenili potpunu demokraciju, koja ne znači uvođenje „četvrtog stuba“ onih kojih ima 3% po zadnjem popisu (misli se na građane koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici „konstitutivnih naroda“ pa ih se automatski svrstava u Ostale, što je osporeno u persudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Zornić). Nama treba građanski koncept u kojem etnička pripadnost neće i smije značiti bilo kakav veći stepen prava, političkih ili bilo kojih drugih, kako bi svaki građanin jednako učestvovao u društveno-političkom životu i time bismo stvorili sistem u kojem samo najbolji među nama, vrše vlast i obavljaju politički posao u korist i u ime svih građana Bosne i Hercegovine.

Građanski koncept nikako ne isključuje niti poništava bilo čija etnička, vjerska, ili kulturološka osjećanja, naprotiv, on je zaštitnik takvih osjećanja jer se radi o ljudskim pravima i temeljnim slobodama na individualnom nivou.